renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

(Ne) kupujmo domaće!

Jedan od mitova koji nikad da umro je da ćemo ako svi budemo kupovali domaće proizvode iznenada bolje živjeti. Protekcionizam i merkantilizam koji u modernoj, globalnoj ekonomiji nemaju smisla (a nisu imali ni prije) su nažalost itekako žive, kako na Balkanu tako i u svijetu. I ne možeš ustvari ništa ni zamjeriti jer na prvu ruku stvari zvuče jednostavno – kupuješ domaće, novac ostaje unutar ekonomije, troši se tu gdje se nešto i proizvodi i eto svima je bolje. No to je razmišljanje u okvirima jedne varijable – ekonomija je puno kompleksnija i zahtjeva drugu, treću pa i više varijabli, a onda stvari postaju previše kompleksne da bi se upakirale u jednostavnu političko-marketinšku floskulu kao što je – “Kupujmo domaće!”.

domaćevsstrano

Zadnje što sam čitao na ovu temu je bilo da Krajiški studenti u borbi za BH ekonomiju rade na projektu “Volim domaće – volim BiH”. Iako je sve to skupa simpatično i vrijedno pohvale da profesori i studenti bilo kojeg domaćeg fakulteta žele iskočiti (na bilo koji način) iz ustaljene i demotivirajuće prakse učenja napamet i polaganja ispita, ovo je pogrešno. Još je gore što to dolazi od studenata ekonomije i što je cijelu ideju potaknula profesorica ekonomije. Pogrešno je zato što bi barem oni trebali znati bolje.

 

Komparativne prednosti

Da se ne bih ponavljao skrećem pažnju na tekst o komparativnim prednostima koji sam već ranije objavio. Možda smo u BiH odlični u proizvodnji aluminija i presvlaka za automobilska sjedala, ali to ne znači da moramo proizvoditi sve od igle do lokomotive. Ne bi to bilo loše, ali je za tako malu zemlju nemoguće.

Domaći proizvod može itekako biti i cjenovno i vrijednosno nekonkurentniji od uvoznog. Uzmimo primjer da je država X konkurentnija od države Y u proizvodnji tenisica, a da je država Y konkurentnija od države X u proizvodnji piletine. Recimo da u državi X studenti kažu “ma treba kupovati domaću piletinu” koja je recimo 2 puta skuplja od piletine iz države Y (ili je lošije kvalitete npr.). Radnici koji proizvode piletinu u državi X sada će možda zaraditi više jer će svi ići kupovati njihovu lošiju (i skuplju) piletinu, ali će zato radnici koji proizvode tenisice plaćati skuplju piletinu. Time skaču troškovi rada i tenisice su odmah poskupile i više nisu konkurentne na svjetskom tržištu. Polako gube tržište i posao. Ne mogu kupovati piletinu. Proizvođač piletine ima sve manje prihoda i on polako postaje nekonkurentan. Gube svi. Moderno, umreženo i globalno tržište ne trpi ovakve zastarjele pogrešne ideje. Morate biti konkurentni. Nikakva zaštita domaće proizvodnje, nikakvo “forsiranje” ljudi da kupuju domaće neće pomoći. Domaći proizvodi trebaju biti konkurentni i onda će naći svoj put i do domaćih i stranih kupaca.

 

Stvaranje vrijednosti

Ono što nama treba nisu politički pamfleti i akcije već treba da počnemo shvaćati i učiti što znači stvaranje vrijednosti.

Uzmimo Apple kao kompaniju koju svako poznaje. Apple dizajnira svoje proizvode u SAD-u, ali se proizvode van SAD-a. Većinu prihoda (60 %) Apple ostvaruje izvan Sjeverne Amerike. Apple je ustvari neto uvoznik jer uvozi iPhonee, iPade i ostalo iz Kine. Većinu profita Apple drži u Irskoj. Pa ima li onda SAD koristi od Applea? Itekakve. Apple je upravo onakva kompanija kakvu bi svaka država trebala željeti stvoriti. Appleova tržišna vrijednost podijeljena s prihodima daje multiplu od 2.3. Šta to znači? To znači da na svaki 1 dolar novog prihoda vrijednost kompanije Apple raste 2.3 puta. Kako raste vrijednost Applea njegovi dioničari su bogatiji. Dioničari Applea su mirovinski fondovi, dobrovoljni fondovi, mali dioničari itd. Kako raste vrijednost Applea cijelo američko društvo je bogatije. Ti ljudi troše i stvaraju svojom potrošnjom novu potražnju za novim proizvodima. Bez obzira što je Apple neto uvoznik on stvara ogromnu vrijednost za SAD. Apple i slične kompanije smišljaju nove proizvode, inoviraju i stvaraju ogromnu vrijednost. To gdje proizvode, da li su neto uvoznici ili izvoznici je nevažno.

 

Kakvu akciju su studenti trebali pokrenuti?

Akciju koja bi dovela do toga da se ljudima u BiH omogući da stvaraju vrijednost. Kako doći do toga?

  • Promjena svijesti (paradigme) – većina mladih ljudi želi posao od 8 do 16 i nikakvu odgovornost. Takvi poslovi izumiru i takvi poslovi u većini slučajeva ne stvaraju vrijednost. Potrebno je shvatiti da takvi (najčešće državni) poslovi ustvari uništavaju vrijednost, čine cijelo društvo neproduktivnim, a u BiH zbog većih plaća stvaraju i veliki pritisak na privatni sektor koji postaje nekonkurentniji.
  • Mladi (i stari) se trebaju okrenuti poduzetništvu.
  • Potrebno je hitno ukidanje velikog broja propisa i regulacija.
  • Potrebno je ukidanje svih monopolističkih gluposti – svi liječnici, računovođe, odvjetnici i ostali se MORAJU natjecati na tržištu. Nema licenci, notara, “ovlaštenih” i slično.
  • Osnivanje poduzeća – ukinuti pravila vezana za minimalni kapital, ukinuti notarske pristojbe i ostale namete.
  • Smanjiti sve poreze – na dobit, na dohodak, PDV itd.
  • Smanjiti državnu potrošnju i državni sektor.
  • Privatizirati neprivatizirane državne tvrtke.
  • Školstvo i zdravstvo reformirati da ide ka privatnom.

Ovako nabrojano to možda zvuči kao lista lijepih (možda i nerazumljivih želja). Ali idemo navesti primjer. Recimo da profesorica koja je pokrenula ovaj projekt o zaštiti domaćih proizvoda je izvrstan profesor. Kako ona može kreirati vrijednost? U ovom današnjem sustavu praktički nikako. Ali recimo da su fakulteti na tržištu zbog njenih “proizvoda” bi možda više studenata dolazilo na fakultet u Bihać. Fakultet bi pokrenuo dodatne proizvode, privukao nove studente možda iz Hrvatske koja je blizu. Ti studenti bi plaćali fakultet i za to dobivali kvalitetan proizvod. Fakultet bi povećao prihode, a profesorica svoja primanja. Ta bi primanja profesorica možda uložila u neki dobrovoljni mirovinski fond (koji valjda ni ne postoje u BiH) umjesto da uplaćuje u državnu kasu i da ih troši Fadil Novalić i njemu slični. Fond bi ta sredstva možda uložio u Apple pa bi svaki dolar zarade Applea stvarao novu vrijednost i u Bihaću, BiH. A možda bi taj fonda sredstva uložio u neku perspektivnu tvrtku iz BiH koja dizajnira inovativne vjetroturbine i koje se proizvode u Kini i prodaju diljem svijeta. Što bi opet dovelo do stvaranja vrijednosti u BiH.

 

Zaključak

Poticanje kupovine domaćih proizvoda je simpatično. Igra na kartu osjećaja. I sve skupa zvuči dobro. Ali je nevažno (pa i štetno ako se uzme kao nešto što će riješiti naše probleme). Stvaranje vrijednosti je mnogo kompleksniji i teži proces, ali jedini koji vodi stvaranju bogatstva, boljem standardu i uspješnom društvu. Zato za sljedeći projekt bilo kojeg fakulteta u BiH predlažem projekt edukacije o poduzetništvu, projekt koji će pritiskati političare da smanje propise i poreze i projekt koji će učiti mlade ljude da državni poslovi od 8 do 16 u velikom broju slučajeva ne vrijede ništa.

Zašto ne vjerujem u revoluciju?

All animals are equal.

All animals are equal, but some animals are more equal than others.

Iako sam o ovoj temi već pisao, osjećam potrebu da pišem opet. Prečesto čujem kako “nas iz problema može izvući revolucija”. (Pogrešno) se smatra da će revolucija donijeti očekivani prosperitet, bogatstvo, sreću i opće društveno zadovoljstvo. Ne moramo ići dalje od dvije najpoznatije revolucije u povijesti:

  1. Francuska revolucija
  2. Boljševička revolucija

I što su donijele Francuskoj i Rusiji? Blagostanje, prosperitet, mir i slobodu? Narod je odmah nakon revolucije počeo živjeti bolje i sretnije sada kada su “zločesti monarsi bili smaknuti”? Pa i ne baš…Francuzi su dobili Robespierrea i brojne unutarnje nemire, a Rusi Lenjina pa Staljina i vladavinu terora i straha. Te revolucije su donijele jedino nered, uništenje i smrt. Revolucionari sebe vole smatrati idealistima koji grade novi, bolji svijet. Srušimo zle vladare i dovedimo na vlast “narod”. Nova vlast će biti pravična, milosrdna, redistribuirat će bogatstvo i širiti sreću. Osim što će prvo ubiti petoro nedužne djece jer sigurno su  Olga, Tatiana, Maria, Anastasia i Alexei bili velika prijetnja za revoluciju. Jer kad odrastu mogli bi se vratiti u Rusiju i.. šta? Šta bi mogli? Doći opet na vlast. Jedino ako bi ih onaj isti “narod” podržao. Zašto su onda trebali biti ubijeni? Zašto su njihovi nevini životi morali završiti? Da bi SVI Rusi živjeli bolje ili da bi Lenjin i ekipa oko njega osnažili svoju vlast? Otišli su stari, a na vlast su došli neki novi monarsi, neki novi vladari. Promijenila su se imena, a situacija za “običan” narod je ostala ista. Štoviše, dok su stari monarsi nešto i ostavili (Louvre, Versailles) novi “monarsi” nisu ostavili ništa. Kad pomislite na rusku arhitekturu sigurno vam prvo na um padne Kremlj. Da li itko zna nešto što je iza sebe ostavio npr. Staljin? Baš su dobru stvar napravili ti revolucionari…

Ali ruska i francuska revolucija su bile davno, danas su ljudi sigurno pametniji i revolucije će biti uspješnije. Hmmm…da… možda kao što je bilo arapsko proljeće? To je uspjelo zar ne. Pogotovo npr. u Egiptu. Ta konačno su svrgnuli tog omraženog diktatora. I stvari su bolje. Pa valjda ne moram objašnjavati kakvo kaotično stanje je trenutno u Egiptu. Ali čekaj zar Egipćani već nisu imali revoluciju 1952.? Svrgnuli su kralja i završili omraženi britanski protektorat (fuj kolonijalisti). I bilo im je bolje, zar ne? Ili…? U tom “lošem” monarhističkom i kolonijalističkom Egiptu je Verdi 1871. postavio premijeru Aide. Danas bi “Aida” u Egiptu bila silovana, proglašena nevjernikom i vjerojatno ritualno spaljena. Ali pustimo ljudima njihovu revoluciju….

alexold

Plaža u Alexandriji 1920ih (golotinja i razvrat)

tahrir1900

Trg Tahrir u Kairu dok su vladari oni zločesti

Revolucija uvijek izgleda primamljivo. Preko noći ćemo svrgnuti omražene vladare i nastupit će blagostanje. Pa tko ne bi htio takvo nešto? Jer sve što stoji na putu našeg napretka su ovi koji su danas na vlasti i ovi koji su danas bogati. Srušimo vlast i uzmimo novac bogatima. A tek revolucionari – borci za pravdu, prave muškarčine, privlačni svima – mladi muškarci žele biti kao oni, a žene bi im rado rađale djecu. Pravi istinski vođe koji će stvoriti bolji svijet. A sad uzmimo da napravimo revoluciju u npr. BiH. Bile su neke priče kako 40ak tisuća ljudi drži 50 % štednje u bankama, nekih 5 mlrd KM. Uzmemo taj novac i podijelimo ga svima ostalima i ta-dam idealni svijet je tu. Računica je jasna uzmemo 5 mlrd podijelimo na 3.8 mil ljudi i svatko dobije 1316 KM. Hmm čekaj 1316 KM je nekako malo zar ne? Ali mi ćemo tim zločestim bogatašima oduzeti i tvornice i zemlju i sve i onda će sve biti jeftinije jer će te tvornice i dalje proizvoditi samo što će svi radnici imati jednako i svi će biti zadovoljni itd. A zar nismo to već probali? Pa jesmo. A imamo li to već negdje? Pa imamo – u Sjevernoj Koreji. I kako im ide?

Revolucionari su obično jako inteligentni i koriste narod koji vjeruje u bajke da bi se sami obogatili i živjeli raskalašen život. A ljudi uvijek i iznova padaju na istu foru. Da ne treba raditi, truditi se i stvarati već da SAMO treba promijeniti vlast, oduzeti onima koji imaju i sve će biti dobro. NEĆE. I nemojmo pokušavati promijeniti ljudsku prirodu. Ljudi nisu jednaki. Neki su pametniji i vrjedniji od drugih. Neko umire ako mora raditi 8 sati dnevno, a neko će raditi i 15 sati samo da stvori nešto. I da li ih trebamo platiti jednako? Zar je to rješenje? Osvrnite se malo kad počnu protesti, revolucije i slično – tko je na prvoj crti? Oni najvrjedniji, najinteligentniji, najmilosrdniji? Ili oni kojima je nasilje u krvi i koji jedva čekaju da se malo “potuku” i koji rado otimaju od drugih?

Rješenje je evolucija, a ne revolucija. Narod i društvo moraju evoluirati i doći do stadija da shvate da treba ustati ujutro i da treba otići na posao, da treba raditi, stvarati, truditi se. Slažem se da je ljepše sanjati san o tome da će uspjeh doći preko noći, da će jedna mala revolucija promijeniti sve, ali neće. To je samo san. Zato bojite se revolucije i bojite se revolucionara. Ne dajte im da vas zavaraju lakim rješenjima. Ona ne postoje. Postoji samo borba za vlast, koja iza sebe ostavlja pustoš i unazađuje društvo.

Tko je stvarni neprijatelj?

All those who seek to destroy the liberties of a democratic nation ought to know that war is the surest and shortest means to accomplish it.

Strategija za mlade? Licemjerje, laži i obmane

Piše klix.ba sljedeće:  Mladi u Krajini ne vide perspektivu i žele otići, vlasti rade na novoj strategiji. Gle čuda – mladi ne vide perspektivu, a vlasti rade na … strategiji! Šok i nevjerica.

Želim ovdje raskrinkati uporne mitove koji se vrte i po medijima i u društvu i konstantno lažu i obmanjuju one koji povjeruju glupim novinskim natpisima i još glupljim (i licemjernim) izjavama političara (i s njima povezanih uhljeba).

Mladi ne vide perspektivu

Perspektiva je uglavnom subjektivan doživljaj. Gdje netko vidi priliku drugi vidi nepriliku. Netko je po prirodi optimističan dok je netko drugi pesimističan. Istina je da je BiH siromašna država. Istina da je cijela regija bivše Jugoslavije siromašna. No perspektiva uvijek postoji samo je pitanje gdje i što treba napraviti da bi se potencijalne prilike realizirale. Mislim da nije problem u općenitoj perspektivi nego u onom što sam naveo u naslovu – licemjerju, lažima i obmanama.

Kad bi birali gdje se zaposliti u BiH što biste izabrali?

Već sam pisao najveći problem u BiH je struktura zaposlenih odnosno ogromni jaz između javnog i privatnog sektora. Graf na slici 1 prikazuje razliku između prosječne plaće u javnom i privatnom sektoru (ponderirano po broju zaposlenih). Razlika je 283%. Ponavljam – 283 % je veća prosječna plaća u javnom u odnosu na privatni sektor. Zapamtite ovu brojku.

ProsječnaPlaćaBiH

Slika 1. Odnos prosječne plaće u javnom i privatnom sektoru u BiH

Koje djelatnosti imaju perspektivu u BiH?

Tko su heroji koji proizvode novu vrijednost? To je ključno pitanje. Kako bismo došli do tih podataka pogledali smo kako se kretala bruto dodana vrijednost po djelatnostima od 2005. do 2014. godine. Zatim smo ponderirali rast bruto dodane vrijednosti opet u odnos na broj zaposlenih i dobili smo graf na slici 2.

BiHBDP

Slika 2. Rast BDP-a po djelatnostima ponderirano po broju zaposlenih za BiH (od 2005. do 2014.)

Prvih pet djelatnosti su: prerađivačka industrija, trgovina, javna uprava, zdravstvo te prijevoz. Od tih 5 javna uprava i zdravstvo pripadaju javnom sektoru i oni su ustvari potrošači. Vidimo da ono što drži Bosni i Hercegovini glavu iznad vode su poduzetnici i ljudi koji rade u prerađivačkoj industriji, trgovini i transportu. Dakle potencijali su u tim djelatnostima (koliko god neki mumljali o poljoprivredi i sličnim pizdarijama). I u tim djelatnostima ima najviše posla i najviše prilika za nove poduzetničke poduhvate.

Kakav kadar treba perspektivnim djelatnostima?

I vraćamo se na pitanje perspektive – kakav kadar treba ovim sektorima i gdje se mladi ljudi mogu zaposliti? Prerađivačkoj industriji treba prije svega više kvalitetnih majstora i inženjera. Mislim da popričate s bilo kojim poduzetnikom u ovoj djelatnosti vidjet ćete kako nedostaje kvalitetnih kvalificiranih radnika kao što su bravari, limari, upravljači cnc strojevima itd. Naravno nedostaje i inženjera – strojarstva i elektrotehnike. Trgovini treba niskokvalificirana radna snaga, ali im svakako trebaju i oni koji će optimizirati troškove, statističari, matematičari, kvalitetni menadžeri. Prijevozu treba manje-više slično kao i trgovini.

Koliko tu ima prostora za visokoobrazovani kadar? Pa vrlo vrlo malo. Uglavnom su potrebni kvalificirani kvalitetni radnici. Dodajte na to još građevinu i slika je potpuna. Recimo to na glas: BiH ne treba veliki broj fakultetsko obrazovane radne snage! 

Što mladi studiraju, gdje žele raditi i kakav posao očekuju?

Mladi studiraju većinom društvene znanosti – ekonomiju, pravo, sve vezano uz filozofski faks.

Žele raditi – u državnoj upravi ili javnim poduzećima ili ako su im roditelji uzeli već dio rente žele raditi kao notari/računovođe i kroz gomilu regulaciju sisati krv zdravom privatnom sektoru.

Kakav posao očekuju – po mogućnosti od 8 do 4 bez puno uzbuđivanja, da nema mogućnosti otkaza (što bi se kod nas nazvalo “za stalno”) i bez potrebe za daljnjim usavršavanjem.

Da li su ovi zahtjevi mladih legitimni? Pa naravno. I nitko ih nema pravo osuđivati. Rade ono što bi svako razuman radio – optimiziraju svoju budućnost. Vide da je prosječna plaća u javnom sektoru značajno veća, vide da se u javnom sektoru mora raditi manje, vide da u javnom sektoru ne mogu dobiti otkaz bez obzira kako radili.

No što je problem? Problem je što je broj ovakvih radnih mjesta ograničen i onda veliki broj ostaje izvan tog magičnog kruga (ili se nisu na vrijeme učlanili u stranku, ili nemaju roditelje na pravim mjestima ili ovo ili ono). Kako god ti mladi su prisiljeni ili prihvatiti puno manju plaću u privatnom sektoru i raditi ono za što se nisu školovali ili otići vani.

Gdje su u svemu tome licemjerje, laži i obmane?

Pa licemjerje je u tome što većina želi raditi u javnom sektoru, nema apsolutno nikakvih ambicija da pokrene neki svoj posao i proklinje rad kod privatnika, a s druge strane pljuje po svemu u BiH i govori kako perspektiva ne postoji. Ipak najviše licemjerja ćete čuti upravo iz usta onih najprivilegiranijih – onih koji su u politici, strankama i rade na povlaštenim radnim mjestima. Njima je BiH loša, njima je sve loše, mladi nemaju perspektivu, treba ići iz BiH itd. A zašto oni to govore? Pa zato jer dijaspora doprinosi BDP-u BiH s barem 30-40 % ako ne i više. Pričaj kako u BiH ništa ne valja, uzimaj previsoke plaće za svoju produktivnost i čekaj da dijaspora spasi proračun.

Laž je u tome da BiH treba više visokoobrazovanog kadra i da svi trebaju studirati. Ta laž je izrazito opasna jer je dovela do hiperprodukcije nepotrebnog kadra koji su izgubili svoje produktivne godine studirajući dok su se mogli specijalizirati za neko zanimanje i raditi kvalitetan posao. Većina onih koji iz BiH ode vani u zemlje zapadne Europe završi specijalizirane tečajeve, obuke i postaju vrijedni i uspješni radnici. Prestanimo lagati mladima da su fakulteti sami po sebi stvar koja će donijeti prosperitet.

Obmane su kada političari formiraju komisije i pišu strategije koje će promijeniti stvari. NEĆE! Ti političari (najčešće i predvođeni mladim jastrebima političkih stranaka) i njihove komisije su uglavnom sami sebi svrha. Uzet će lovu za te projekte, a promijeniti se neće ništa. Ako želite promjene pitajte poduzetnike, pitajte ljude koji stvarno rade i stvaraju novu vrijednost – odite do lokalnog građevinara, odite u Prevent, odite u kafić popričajte s gazdom, odite do trgovine. Političari i njihovi “mladi” nasljednici neće unaprijediti ništa. Nikad nisu, nikad neće.

Zaključci

Zaključci su da perspektive ima svugdje, ali je pitanje kako do toga doći. Da li vjerujete da ćemo do prosperiteta doći studirajući za nepotrebna i nekonkurentna zanimanja, radeći u javnom sektoru i implementirajući briljantne strategije koje nekompetentni političari pišu? Ili vjerujete da ćemo do prosperiteta doći poduzetničkom aktivnošću, stvaranjem novih vrijednosti u PRIVATNOM sektoru, proizvodnjom i izvozom? Mislim da je odgovor jasan.

Ono što treba učiniti je – smanjiti proračunsku potrošnju, smanjiti broj zaposlenih i plaće u javnom sektoru (značajno), smanjiti poreze i regulaciju dodatno i stvari će se riješiti same od sebe. Mladi, talentirani ljudi neće ići u javni sektor nego u privatni, poduzetnici će dobivati novu kvalitetnu radnu snagu koju će moći i više platiti, povećat će se investicije i povećat će se broj ljudi koji i ulaze u poduzetništvo.

Mlade ljude ne treba kriviti za ništa – oni se ponašaju potpuno racionalno i optimalno. Treba prokazati one koji lažu i muljaju, a svi znamo gdje sjede takvi.

Kina – rational optimist

Od početka godine globalna tržišta kapitala bilježe velike minuse, a brojni analitičari predviđaju krizu sličnu onoj iz 2008. U središtu svih negativnih prognoza je Kina, odnosno usporavanje kineskog gospodarstva te su se brojni mediji raspisali o rastu loših kredita u Kini, velikoj razini duga, padu proizvodnje, padu izvoza, padu cijena dionica na burzama, slabljenu valute te odljevu kapitala iz Kine.

Tržišta kapitala

Shanghai Composite Index je narastao 150 % u manje od godinu dana da bi od vrhunca do danas pao 40 %. Ovaj rast tržišta nije imao podlogu u fundamentalnim podacima kineskog gospodarstva (za razliku od onog iz 2006./2007.). Na slici 1. vidimo kretanje CSI indexa, dok na slici 2. vidimo usporedbu P/E omjera za CSI i rasta kineskog BDP-a.

ShanghaiCompositeIndexPriceChart

Slika 1. Kretanje vrijednosti Shanghai Composite Indexa

ShanghaiPEvsGDPgrowth

Slika 2. Usporedba P/E omjera CSI i rasta kineskog BDP-a

Rastu burzi u Kini su pridonijeli mali ulagači koji su pohrlili na burze očekujući brzu zaradu (posebno na nizu IPO-a tehnoloških kompanija). Nekoliko brojeva je posebno važno naglasiti:

85 % – udio retail investitora (na Hong Kongu taj udio je npr. 20 %)

81 % – postotak retail investitora koji trguju barem jednom mjesečno (53 % u SAD-u)

2/3 – broj novih investitora na kineskim burzama koji nisu završili srednju školu

Što nam sve ovo govori? Prvo, da je rast kineskih burzi u prethodnom periodu nije imao potporu u fundamentalnim pokazateljima. Drugo, da je tržište izrazito volatilno zbog velikog udjela malih i needuciranih ulagača te treće, da po kretanju tržišta kapitala ne možemo izvlačiti zaključke o snazi/slabosti gospodarstva u cjelini.

S druge strane tržište u Hong Kongu se trenutno (17.2.2016.) trguje na P/E xx i s dividendnim prinosom od yy što je valuacijski značajno ispod CSI i razvijenih tržišta (S&P, STOXX600).

Azijska tržišta u cjelini su valuacijski veoma atraktivna. Na slici 3. možemo vidjeti kretanje P/B omjera za MSCI Asia ex Japan indexa. Trenutno je P/B na 1.25x što je cijelu jednu standardnu devijaciju ispod dugogodišnjeg prosjeka (gledajući povijesno pri ovim valuacijama vjerojatnost za pozitivan prinos u sljedećih 12 mjeseci je iznosila 89 % s prosječnim prinosom od 30 %).

 

MSCI ASIA PB ratio

Slika 3. MSCI Asia ex Japan P/B omjer

Na slici 4. vidimo valuacijske usporedbe važnijih svjetskih tržišta. Valuacijski Hong Kong i Južna Koreja su značajno ispod tržišta u Americi i Europi (a nisu ovisna o nafti (Rusija), sirovinama (Brazil) niti su politički nestabilni kao ove dvije zemlje).

 

Slabljenje Renminbija i odljev kapitala iz Kine

Druga stvar koja je izazvala paniku na tržištima je slabljenje kineske valute. Ono što svi gledaju je slabljenje renminbija u odnosu na dolar. Bolje bi bilo gledati kako se kineska valuta kreće u odnosu prema košarici valuta (slika 4). To nam pak otkrivada je u zadnjih godinu dana renminbi prilično stabilan u odnosu na ostale valute.

CFETS CNY Index

Slika 4. Kretanje CNY u odnosu na košaricu svjetskih valuta

 

Što se tiče odljeva kapitala on svakako postoji. Kineske FX rezerve se smanjuju (slika 5), no ono što je izuzetno važno je gdje taj novac odlazi. Slika 5 nam može dati odgovor na to pitanje. Čini se da su kineske banke i kompanije počele smanjivati svoj (značajno veliki) vanjski dug, što je svakako pozitivna vijest. Kineske FX rezerve su dovoljno velike da podnesu ovo restrukturiranje pogotovo smanjenje duga velikih državnih konglomerata.

 

ChinaFxReserves

Slika 5. Kineske FX rezerve

ChinaFxDebt

Slika 6. Većina outflowa odlazi na smanjenje vanjskog duga

Gospodarstvo

Kinesko gospodarstvo je u procesu transformacije. Svi potezi i kineskih vlasti i kineske centralne banke su u procesu supply-side reformi. Ovaj proces će svakako biti bolan, ali će imati značajne dugoročne pozitivne efekte na kinesko gospodarstvo. Ovi procesi uključuju gašenje “viška” kapaciteta u tradicionalnim proizvodnim industrijama posebno onima povezanima s tradicionalnim materijalima – čelik, staklo, cement, ugalj itd. Banke koje su izložene ovim tradicionalnim industrijama će također patiti zbog rasta nenaplativih kredita. Ali uz ubrzanje tog procesa brzo će doći i pozitivni efekti.

Kina više nije samo proizvođać proizvoda niske dodane vrijednosti. Kina je danas dom kompanija kao što su Alibaba, Tencent, Baidu ili Xiaomi. Kineska tehnološka rješenja su nevjerojatno napredna i često zanemarana u analizama. Npr. WeChat (tencentova mobilna applikacija) je za kinesku novu godinu obradio vise od 8 mlrd mikrotransakcija (tradicionalno slanje novca kao poklon za kinesku novu godinu je dio njihove kulture). To je 8 mlrd transakcija preko mobitela. To je definitivno vrh današnje tehnologije. Za usporedbu Paypal je u cijeloj 2015 imao 4.9 mlrd transakcija i samo 28 % preko mobitela.

Kinezi također sve više troše. Domaća potražnja postaje novi generator rasta. Slika 7 prikazuje rastove određenih sektora. Vidi se da Kinezi sve više idu u kino, troše na mobitele (Kina je postala drugo tržište za iphone prošle godine i pretekla Europu) te više putuju.

ChinaConsumption

Slika 7. Na što troše Kinezi?

Kinezi su promijenili i politiku jednog dijeteta što će omogućiti popravljanje demografske slike. Ulaganja u obrazovanje su najveća na svijetu i ono što je svakako pozitivno je da se kineski studenti nakon studija na najboljim svjetskim univerzitetima vraćaju u Kinu. Kinu se također dosta kritizira kako je previše trošila na infrastrukturu i time ustvari “pumpala” svoj BDP. No pogledajmo šta je Kina ustvari napravila.

Najbolji primjer je grad Wuxi koji je donedavno bio provincijski grad s 6 milijuna stanovnika. Danas je jedan od najpropulzivnijih gradova u Kini te središte visoke tehnologije s dvije velike poslovne zone posvećene industrijama kao što su informacijska tehnologija, farmaceutika, novi materijali, kemijska industrija itd. Što je omogućilo ovakav značajn razvoj jednog grada?

  • Dvije nove linije povezale su brzim vlakovima Wuxi s ostatkom kine. Vrijeme putovanaj do Shanghaija je skraćeno s 2 sata na 25 minuta, a do Pekinga od 1 dana na manje od 5 sati. Većina velikih kineskih gradova su udaljeni 8 sati vlakom od Wuxija.
  • Moderni aerodrom nudi frekventne letove unutar Kine
  • Podzemna željeznica je integrirana s brzim vlakovima i transfer od vlaka do podzemne željeznice traje manje od 5 minuta
  • Moderne autoceste su sagrađene i integrirane u cjelokupni državni sustav autocesta
  • Željezničke postaje i aerodrom su povezani autobusnim linijama s drugim gradovima unutar 200 km udaljenosti i kreću svakih 20 do 30 minuta

Ovakva moderna infrastruktura omoguće stvaranje velikih urbanih konglomerata u kojima živi preko 100 milijuna ljudi koji rade, surađuju, izmjenjuju ideje. Takve mega-clustere ne posjeduje nijedna druga država na svijetu niti su zabilježeni ikad prije u ljudskoj povijesti. Pored toga postoje i manji clusteri u kini s 30-70 milijuna ljudi.

Dug

Mnogo se piše i o “ogromnom” kineskom dugu. Trenutno je na 209 % BDP-a. No je li to puno ili malo? Svakako manje od nekih drugih razvijenih zemalja (slika 8). Također kineski dug je uglavnom u domaćoj valuti (vanjski dug je samo na 16 % BDP-a) tako da ako bi dug postao zaista toliki problem Kina uvijek ima opciju monetizacije istog (i tu zaista ima puno prostora). Sa 4 trilijuna FX rezervi i 3 trilijuna privatne štednje uz ekonomiju koja ipak raste po stopi od 7 % ovaj dug ne bi trebao biti zabrinjavajući.

debtToGDP

Slika 8. Dug/BDP za odabrane zemlje

Heroji nacije – nekad i danas

Stvari se mijenjaju…

Po postotcima svjetski poznate (relevantne) osobe od 1900. do 1950. su po zanimanjima:

FamousPersons1900-1950

 

A od 1950. do 2010. stvari izgledaju ovako:

FamousPersons1950-2010

 

Izvor podataka je MIT-ev projekt Pantheon: http://pantheon.media.mit.edu

Iz umjetnosti su nestali skladatelji, političari su izgubili na važnosti, pisci još i više, znanstvenici i astronauti su praktički nestali. Glumci i pjevači su postali poznatiji, dok su sportaši (prije svega nogometaši) iskočili na prvo mjesto.

Zaključke neka iznese svako kako želi.

A o propadanju civilizacija Sir John Glubb je 1978. napisao ovo:

The resemblance between various declining nations in this respect is truly surprising. The Roman mob, we have seen, demanded free meals and public games. Gladiatorial shows, chariot races and athletic events were their passion. In the Byzantine Empire the rivalries of the Greens and the Blues in the hippodrome attained the importance of a major crisis.

Judging by the time and space allotted to them in the Press and television, football and baseball are the activities which today chiefly interest the public in Britain and the United States respectively.

The heroes of declining nations are always the same—the athlete, the singer or the actor. The word ‘celebrity’ today is used to designate a comedian or a football player, not a statesman, a general, or a literary genius.

Da li je Glubb u pravu ili ne…pa ne znam. Ako vas zanima više što je pisao imate ovdje: http://people.uncw.edu/kozloffm/glubb.pdf

 

 

 

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 33 drugih sljedbenika