(Ne) kupujmo domaće!
by IsakN
Jedan od mitova koji nikad da umro je da ćemo ako svi budemo kupovali domaće proizvode iznenada bolje živjeti. Protekcionizam i merkantilizam koji u modernoj, globalnoj ekonomiji nemaju smisla (a nisu imali ni prije) su nažalost itekako žive, kako na Balkanu tako i u svijetu. I ne možeš ustvari ništa ni zamjeriti jer na prvu ruku stvari zvuče jednostavno – kupuješ domaće, novac ostaje unutar ekonomije, troši se tu gdje se nešto i proizvodi i eto svima je bolje. No to je razmišljanje u okvirima jedne varijable – ekonomija je puno kompleksnija i zahtjeva drugu, treću pa i više varijabli, a onda stvari postaju previše kompleksne da bi se upakirale u jednostavnu političko-marketinšku floskulu kao što je – “Kupujmo domaće!”.
Zadnje što sam čitao na ovu temu je bilo da Krajiški studenti u borbi za BH ekonomiju rade na projektu “Volim domaće – volim BiH”. Iako je sve to skupa simpatično i vrijedno pohvale da profesori i studenti bilo kojeg domaćeg fakulteta žele iskočiti (na bilo koji način) iz ustaljene i demotivirajuće prakse učenja napamet i polaganja ispita, ovo je pogrešno. Još je gore što to dolazi od studenata ekonomije i što je cijelu ideju potaknula profesorica ekonomije. Pogrešno je zato što bi barem oni trebali znati bolje.
Komparativne prednosti
Da se ne bih ponavljao skrećem pažnju na tekst o komparativnim prednostima koji sam već ranije objavio. Možda smo u BiH odlični u proizvodnji aluminija i presvlaka za automobilska sjedala, ali to ne znači da moramo proizvoditi sve od igle do lokomotive. Ne bi to bilo loše, ali je za tako malu zemlju nemoguće.
Domaći proizvod može itekako biti i cjenovno i vrijednosno nekonkurentniji od uvoznog. Uzmimo primjer da je država X konkurentnija od države Y u proizvodnji tenisica, a da je država Y konkurentnija od države X u proizvodnji piletine. Recimo da u državi X studenti kažu “ma treba kupovati domaću piletinu” koja je recimo 2 puta skuplja od piletine iz države Y (ili je lošije kvalitete npr.). Radnici koji proizvode piletinu u državi X sada će možda zaraditi više jer će svi ići kupovati njihovu lošiju (i skuplju) piletinu, ali će zato radnici koji proizvode tenisice plaćati skuplju piletinu. Time skaču troškovi rada i tenisice su odmah poskupile i više nisu konkurentne na svjetskom tržištu. Polako gube tržište i posao. Ne mogu kupovati piletinu. Proizvođač piletine ima sve manje prihoda i on polako postaje nekonkurentan. Gube svi. Moderno, umreženo i globalno tržište ne trpi ovakve zastarjele pogrešne ideje. Morate biti konkurentni. Nikakva zaštita domaće proizvodnje, nikakvo “forsiranje” ljudi da kupuju domaće neće pomoći. Domaći proizvodi trebaju biti konkurentni i onda će naći svoj put i do domaćih i stranih kupaca.
Stvaranje vrijednosti
Ono što nama treba nisu politički pamfleti i akcije već treba da počnemo shvaćati i učiti što znači stvaranje vrijednosti.
Uzmimo Apple kao kompaniju koju svako poznaje. Apple dizajnira svoje proizvode u SAD-u, ali se proizvode van SAD-a. Većinu prihoda (60 %) Apple ostvaruje izvan Sjeverne Amerike. Apple je ustvari neto uvoznik jer uvozi iPhonee, iPade i ostalo iz Kine. Većinu profita Apple drži u Irskoj. Pa ima li onda SAD koristi od Applea? Itekakve. Apple je upravo onakva kompanija kakvu bi svaka država trebala željeti stvoriti. Appleova tržišna vrijednost podijeljena s prihodima daje multiplu od 2.3. Šta to znači? To znači da na svaki 1 dolar novog prihoda vrijednost kompanije Apple raste 2.3 puta. Kako raste vrijednost Applea njegovi dioničari su bogatiji. Dioničari Applea su mirovinski fondovi, dobrovoljni fondovi, mali dioničari itd. Kako raste vrijednost Applea cijelo američko društvo je bogatije. Ti ljudi troše i stvaraju svojom potrošnjom novu potražnju za novim proizvodima. Bez obzira što je Apple neto uvoznik on stvara ogromnu vrijednost za SAD. Apple i slične kompanije smišljaju nove proizvode, inoviraju i stvaraju ogromnu vrijednost. To gdje proizvode, da li su neto uvoznici ili izvoznici je nevažno.
Kakvu akciju su studenti trebali pokrenuti?
Akciju koja bi dovela do toga da se ljudima u BiH omogući da stvaraju vrijednost. Kako doći do toga?
- Promjena svijesti (paradigme) – većina mladih ljudi želi posao od 8 do 16 i nikakvu odgovornost. Takvi poslovi izumiru i takvi poslovi u većini slučajeva ne stvaraju vrijednost. Potrebno je shvatiti da takvi (najčešće državni) poslovi ustvari uništavaju vrijednost, čine cijelo društvo neproduktivnim, a u BiH zbog većih plaća stvaraju i veliki pritisak na privatni sektor koji postaje nekonkurentniji.
- Mladi (i stari) se trebaju okrenuti poduzetništvu.
- Potrebno je hitno ukidanje velikog broja propisa i regulacija.
- Potrebno je ukidanje svih monopolističkih gluposti – svi liječnici, računovođe, odvjetnici i ostali se MORAJU natjecati na tržištu. Nema licenci, notara, “ovlaštenih” i slično.
- Osnivanje poduzeća – ukinuti pravila vezana za minimalni kapital, ukinuti notarske pristojbe i ostale namete.
- Smanjiti sve poreze – na dobit, na dohodak, PDV itd.
- Smanjiti državnu potrošnju i državni sektor.
- Privatizirati neprivatizirane državne tvrtke.
- Školstvo i zdravstvo reformirati da ide ka privatnom.
Ovako nabrojano to možda zvuči kao lista lijepih (možda i nerazumljivih želja). Ali idemo navesti primjer. Recimo da profesorica koja je pokrenula ovaj projekt o zaštiti domaćih proizvoda je izvrstan profesor. Kako ona može kreirati vrijednost? U ovom današnjem sustavu praktički nikako. Ali recimo da su fakulteti na tržištu zbog njenih “proizvoda” bi možda više studenata dolazilo na fakultet u Bihać. Fakultet bi pokrenuo dodatne proizvode, privukao nove studente možda iz Hrvatske koja je blizu. Ti studenti bi plaćali fakultet i za to dobivali kvalitetan proizvod. Fakultet bi povećao prihode, a profesorica svoja primanja. Ta bi primanja profesorica možda uložila u neki dobrovoljni mirovinski fond (koji valjda ni ne postoje u BiH) umjesto da uplaćuje u državnu kasu i da ih troši Fadil Novalić i njemu slični. Fond bi ta sredstva možda uložio u Apple pa bi svaki dolar zarade Applea stvarao novu vrijednost i u Bihaću, BiH. A možda bi taj fonda sredstva uložio u neku perspektivnu tvrtku iz BiH koja dizajnira inovativne vjetroturbine i koje se proizvode u Kini i prodaju diljem svijeta. Što bi opet dovelo do stvaranja vrijednosti u BiH.
Zaključak
Poticanje kupovine domaćih proizvoda je simpatično. Igra na kartu osjećaja. I sve skupa zvuči dobro. Ali je nevažno (pa i štetno ako se uzme kao nešto što će riješiti naše probleme). Stvaranje vrijednosti je mnogo kompleksniji i teži proces, ali jedini koji vodi stvaranju bogatstva, boljem standardu i uspješnom društvu. Zato za sljedeći projekt bilo kojeg fakulteta u BiH predlažem projekt edukacije o poduzetništvu, projekt koji će pritiskati političare da smanje propise i poreze i projekt koji će učiti mlade ljude da državni poslovi od 8 do 16 u velikom broju slučajeva ne vrijede ništa.
renesansa 
Dosta ovog stoji sto si napisao. Mene samo interesuje kako to da jedna Norveska koja ima uzasne klimatske uslove forsira proizvodnju i kupovinu domaceg voca i povrca? Nije rijec o nekoj nerazvijenoj zemlji nego o zemlji koja ima jedan od najboljih standarda u svijetu. Hvala!
Prvo želim reći da ne postoji nijedna zemlja čiji političari i populisti negdje nisu nešto za***li. SAD ima glup porezni sustav i prevelike korporativne poreze, Njemačka država i dalje drži prevelike udjele u nekim kompanijama (VW, DT..), Japan je restriktivan pri useljavanju radne snage itd itd…
Norveška npr. ima ogromne carine na uvoznu hranu. Šta Norvežani imaju od toga – pa visoke cijene i nezamislive stvari – nestašice kao 2011. nestašica maslaca zbog (recimo tada je vlada smanjila carine na maslac za 80 %). Općenito je hrana u Norveškoj preskupa zbog takvih gluposti. Npr. moj tetak iz Norveške kad dođe na ljetovanje uživa u vinima kod nas.
Norveška si takve igre s carinama i slično može dopustiti samo i isključivo jer ima naftu i jer je pametno raspolagala novcem iz nafte. Ali da nema tih carina narodu norveške bi bilo još bolje – radišni su, odgovorni, štedljivi i konkurentni – vjerojatno bi im poljoprivredna proizvodnja bila bolja da nema tih miješanja iz vlade ili bi ti ljudi koji rade u poljoprivredi stvarali nove vrijednosti u sektorima u kojima norveška ima komparativne prednosti.
To o čemu ti pričaš je sasvim druga i drugačija stvar koja se ne može porediti sa kupovinom domaćih proizvoda, tačnije što porediš komparativne prednosti proizvodnje sa stvaranjem nove vrijednosti.
Uopšte nemaš veze sa kružnim tokom novca u Bosni i Hercegovini, i općenito svijetskih tokova novca. Prvo ću da demantujem cjelokupno tvoje izlaganje i argumentujem svoju antitezu tvoje teze, a to je da ako država X ima predost u proizvodnji tenisica, te država Y u piletini, za X predstavlja oportunitetni trošak proizvoditi piletinu ali to ni u kojem slučaju NE ZNAČI da ona ne bi trebala proizvoditi piletinu i da njeni građani ne trebaju tu skuplju ili nekvalitetniju piletinu kupovati, iz razloga što upravo kupovinom te piletine radnici će zaraditi iste a ne veće plate, a domaća firma države X će dobiti dodatna sredstva kojim će PoVeĆaTi svoju KoNkUrEnTnOst, i tako stvarati dodanu vrijednost koja je veća od one koju su do tada imali. To je logika kupovine domaće piletine u toj zemlji, a da će se povećati cijena rada – neće, i taj efekat o kojem ti pričaš se stručno zove specializacija i nema veze sa povećanjem cijene rada.
Kupovati domaće znači konkretno kupiti recimo Vispak čokoladice, i tako ostaviti dobar dio kapitala Vispaku, koji će dati prodavnici u kojoj si kupio čokoladicu recimo 15% od cijene, državi 30% uključujući i PDV, a ostalo za raspodjelu dobiti, koju firma raspoređuje i to je sad skroz druga tematika. U najboljem slučaju dobit koju firme imaju rasporede za unaprijeđenje kvalitete svojih proizvoda, zaposljavaju nove ili specijaliziraju postojeće inžinjere prehrane, koji će u njihovim laboratorijima razviti bolje čokoladice. To je isto logika, i tu nastaje nova i dodatna vrijednost. I Vispak nema poljane na kojima uzgaja kafu pa da je on proizvodi nego koristi outsourcing pa je tako prepakiva i dodaje aditive, stvarajući svoj recept, naših ljudi, domaćih prehrambenih inžinjera. I ja i svi racionalni državljani BiH ću uvijek kupovati Vispakove čokoladice a izbjegavati recimo Milkine. Ja razumijem tebe koji si napisao tekst, da si željan plasirati svoje mnijenje ovdje na wordpresu za šta on i služi, a koje nipošto nije tačno. I na kraju pare NE IDU Novaliću da on kupuje šta hoće, nego pare idu državi, a Novalić je samo jedan od ljudi koji imaju uticaj na raspodjelu te dobiti. I stvaranje privatnih fakulteta je čista DESTRUKTURA obrazovnog sistema u BiH. Privatni fakulteti prave kadre koje oni žele, i govore, da će ti kadrovi u našoj zemlji biti konkurentni, sto NIKAKo nije istina, a najkonkretniji od brojnih primjera je International Relations kadar, koji uopšte nema mjesta u BiH. Dalje, još jedna stvar je da obrazovni sistem mora biti u suradnji i jedino on može biti mjerodavan poznavajući naše tržište rada, šta da kreira od studenata a to ni u kojem slučaju ne može biti privatni fakultet koji prvenstveno služi da bi sinovi i kćeri imućnih ljudi mogli negdje nabrzaka završiti fakultet i sjesti na njihove pozicije u firmama koje oni vode, što je skroz suprotno, jer je to stara zamisao da za vođenje ne treba škola nego praksa, i da će ih to naknadno ti roditelji naučiti. Od cijele tvoje priče samo bih se složio da treba forsirati preduzetništvo.
Hmm iako ću se vjerojatno sad upustiti u pisanje odgovora za koji ću poslije zažaliti evo ipak…
Moj primjer je bio plastičan i naravno da je stvar kompleksnija, ali trošak rada će se ipak povećati ukoliko na neki način “štitimo” domaću proizvodnju.
Recimo da firma X proizvodi tenisice i prodaje ih po cijeni od 50 Eura. Taj proizvod izvozi i veoma je konkuretna na globalnom tržištu. Recimo da je najveći trošak proizvodnje ljudski resurs. Ako je zbog zaštite npr. domaće poljoprivrede porasla cijena hrane u zemlji onda će firma X biti prisiljena svojim radnicima povećati plaće ili preseliti proizvodnju negdje drugo. Ako poveća plaće ti radnici firme X mogu sada kupovati skuplju domaću hranu od jeftinije uvozne, ali sad tenisice može prodavati po cijeni od 60 Eura. A njen konkurent prodaje tenisice po cijeni od 55 Eura. Firma X gubi izvozno tržište, mora otpuštati radnike oni više ne mogu kupovati skupu domaću hranu tj. kupuju je u puno manjim količina i spirala propadanja se nastavlja….
Moja poruka nije bila da ne treba kupovati domaće – TREBA! Ali svi ti pozivi za zaštitom domaćeg, kupovinom domaćeg, smanjenjem uvoznog itd. vode u ono što smo već imali – socijalizam, koji je propao. Ekonomija je puno kompleksnija i studenti ekonomije bi trebali učiti šta znači stvarati vrijednost radom i konkurentnošću a ne crony poslovanjem i zazivanjem države da ih “zaštiti” od konkurencije.
Kao što si rekao ovo je moj blog i moje piskaranje koje nikom ne mora ništa značiti. Da li je moje mišljenje ispravno ili ne pokazati mogu samo primjeri. Primjeri zemalja koje imaju velike carine na uvozne proizvode i koje su zatvorene s visokim porezima, visokom regulacijom itd. i primjeri otvorenih zemalja koje imaju liberalan trgovinski režim, niske poreze i slabu regulaciju. Mislim da do sada rezultat ipak ide u korist ovih drugih.
Što se tiče privatnog školstva samo ću reći da su već godinama najbolji fakulteti na svijetu privatni. Svako na svijetu želi studirati na Harvardu ili Oxfordu. Malo tko želi studirati na Univerzitetu u Sarajevu, Zagrebu ili Pyongyangu.
Da, ali glavni zakon kojeg se sve zemlje na svijetu trebaju držati jeste da IZVOZ MORA BITI JEDNAK UVOZU. Kada bi svi tako razmišljali ne bi bilo velikih ekonomskih sila a malih i slabašnih država, i tu bi bila primjenljiva teorija komparativnih prednosti gdje bi se u dobroj mjeri dalo specijalizirati za nešto, a to smo nekada imali kroz historiju još kada je bilo zastupljena liberalna razmjena, te se onda od toga odstupilo pa je onda nastao socijalizam i između ostalog, svjetski ratovi.
Eh sad, budući da si se dotakao svog neracionalnog primjera, kontradiktorno si objasnio jer si rekao da ako neka firma prodaje tenisice za 50 eura, i zbog zaštite privrede se povećaju cijene domaće hrane, te se i radnicima poveća plata kako bi oni mogli kupovati skuplju domaću hranu. Gdje je onda logika da to isto tako u državu koju izvozi ova firma po 60 eura, ta ista država prodaje svoj konkurentni proizvod za 55 eura, to jeste jeftinije?
Primjer ti je kontradiktoran, jer u prvom mahu kažeš da je skuplji domaći proizvod od uvoznog, a onda to porediš sa drugom državom u kojoj se taj proizvod izvozi te je tamo situacija obrnuta da je skuplji tuđi proizvod od domaćeg?
A stvar koja čini primjer dosta gorim, je ta da se NE MORA povećati cijena koštanja proizvoda na 60 eura da bi se povećala plata radnicima. Stvar je direktora firme, koji je vjerovatno do tada plaćao minimalne zadovoljavajuće plate radnicima, a ako je došla konkretna odluka na nivou države o zaštiti poljoprivrede ili je društvo počelo samo kreirati takvo mišljenje, onda će se svima podići standard, i vlasnici svih kompanija će podići plate, a vlasnicima prihod će se povećati povećanjem potrošnje jer će se i kupovna moć povećati u državi, a tako i u inozemsvu, jer ako ostane cijena 50 eura, a taj konkurent drži na 55 eura, logično je da će se kupovati jeftiniji proizvod, a opet i tamo se može formirati stav ljudi o kupovini domaćeg, pa se i u tom slučaju može izgubiti udio izvoza, međutim zbog kompleksnosti ekonomije, to će se dobiti na nečemu drugom, ili se uopće neće razmjenjivati ništa sa nekom državom na relaciji uvoza i izvoza.
Ulazak Bosne, ako Bog da, u Euroatlanske integracije će omogućiti dosta lašku razmjenu, pored brojnih podsticaja, i nećemo se toliko morati okupirati za uvoz ili izvoz, jer je to prema pravilima EU dosta bolje regulisano.
Kod nas je situacija, što se tiče Bosne i Hercegovine, da imamo domaće mlijeko koje je jeftinije od uvoznog, a postoje i primjeri obrnutog gdje je skuplje domaće od uvoznog. Međutim naša svijest još nije na tom nivou, da mi bojkotujemo hrvatsko mlijeko jer ta država nama ne dozvoljava izvoz mlijeka kod njih u onoj mjeri koliko mi njima uvoz dopuštamo, te je ovo hipotetički primjer. Sama obustava izvoza u Hrvatsku, ono jedno vrijeme kada su nam to onemogućili, nas je koštala mnogo, mnogo hiljljada i miliona KM-a, te je to još dodatni razlog zašto bi sada mi trebali isključivo naše kupovati.
Ista nam je situacija sa vodom, koja je obilat resurs naše zemlje, te je ona u još goroj mjeri neravnomjerno raspodjeljena naa relaciji uvoza i izvoza.
U mojim datim primjerima se konkretno vidi da, počevši od naše zemlje, pa užeg regiona, i na relaciji onih zemalja sa kojima vršimo razmjenu dobara, se ne poštuje teorija komparativne prednosti o kojoj si ti pričao, te samim tim se i ne vidi razlog za primjenu, barem još mnogo, mnogo vremena dok se ne izglade odnosi.
Pročitaj još jednom ako nisi dovoljno shvatio.
[…] Piše: Isak NUHIĆ (renesansa.wordpress.com) […]