renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Listopad, 2012

Zar je loše biti bogat?

Prije drugog dijela teme o razvoju lokalne zajednice jedan kratki post. Već danima slušamo kako se prebrojavaju milijunaši na području bivše Jugoslavije i čitamo novinske komentare o tome kako je to užasno, pokvareno i prije svega odvratno. Da pišem na ovu temu potakla me emisija Nulta točka HRT-a koja inače ima zanimljive teme (iako ponekad očajne goste). Tema je inače bila o tome kako izgleda Hrvatska 20 godina nakon što je postala neovisna, a veći dio emisije sa bavio time kako u Hrvatskoj živi preko 200 multimilijunaša i kako oni imaju x milijardi dolara bogastva i mogli smo slušati zgražanja jedne profesorice dramskih umjetnosti i o tome i kako ih treba oporezovati i uzeti im to bogatstvo.

Profesorica je navela i primjer Carnegie Hall-a koji je primjer filantropstva američkog bogataša i jednog od tada najbogatijih ljudi na svijetu Andrew Carnegie-a. Andrew je imigrirao s roditeljima u SAD iz Škotske i radio kao radnik u tvornici, skupljač računa (ne računovođa) i poštar. Napredovao je u karijeri i počeo ulagati i u svoj biznis. Nakon toga se značajno obogatio. On je bio veliki filantrop i napisao je članak “Gospel of Wealth”  (neki prijevod bi bio Evanđelje Bogatstva – citati ovdje) u kojem upravo govori o tome kako bogati i uspješni treba da pomažu siromašnima i cijelom društvu i kako treba da svoje bogatstvo troše na stvari koje pomažu cijelom društvu itd itd. Međutim on je isto tako u tom članku rekao: “bolje je da čovječanstvo milijune bogatih baci u more nego da ih se potroši kao potpora i poticaj lijenima, pijanima i nevrijednima”   (eng. “it were better for mankind that the millions of the rich were thrown into the sea than so spent as to encourage the slothful, the drunken, the unworthy”).
Zašto je to važno? E pa zato što se bogatstvo stječe radom, trudom i odricanjem i bogatstvo treba biti vrlina, a ne mana. Zbog bogatstva niko ne bi trebao biti kažnjavan ili izopćavan iz društva. A pogledajte samo šta se događa kod nas.

Vjerujem da većina ljudi smatra da je pravedno da se npr. gospodinu Arnaultu uzme 75 % onoga što zaradi i da se raspodijeli “društvu”. Međutim gospodin Arnault nikome ništa nije ukrao. Dapače, on pruža ljudima nevjerovatne proizvode svojih tvrtki. Ljudi njegove proizvode kupuju svaki dan i žude za njima. Zamislite – mi kažnjavamo čovjeka što proizvodi nešto za što smo spremni platiti ogromne količine novca.

Zamislimo jednu priču, više osobnog karaktera. Vaš djed je bio siromašan čovjek. Imao je neki sitni komadić zemlje koji je obrađivao svakog dana od 6 ujutro do 8 navečer. Često bi večeri provodio brinući se za bolesnu stoku. Sve što je zaradio od prodaje svojih proizvoda ulagao je u to da se njegovo dijete obrazuje. A imao je sreće da je imao bistro i vrijedno dijete koje je uspjelo završiti srednju poljoprivrednu školu i donijelo neke inovativne načine obrade zemlje u svoje selo. Ubrzo je taj mladić zarađivao dajući savjete, liječeći životinje i pomažući svom ocu u polju. Štedjeli su i uspjeli kupiti nešto više zemlje i nešto više stoke. Nakon nekoliko godina djed je umro, ali je prije toga dočekao da mu na svijet dođe unuk. Otac je sina učio vrlinama marljivosti. Otac se odricao svega i štedio da bi sina poslao na fakultet. Sin nije gubio vrijeme nego je ubrzo završio fakultet i postao liječnik. Bili su to sretni trenuci za ponosnog oca. Sin je radio, specijalizirao se i postajao sve uspješniji u svom poslu. Kupio je još nešto zemlje u svom rodnom selu kako bi ostavio neki kapital i svom djetetu jednog dana. Godine su prolazile. Otac sada pripadnik srednje klase i u jednom drugačijem dobu i dalje uči svog sina istim starim vrijednostima truda, marljivosti i predanosti. Sin je veoma poduzetan i izrazito inteligentan. Vrijeme je računala, interneta i povezanosti. Sin odlazi na fakultet i već na fakultetu počinje raditi na raznim projektima. Nakon fakulteta dolazi ocu s poslovnim prijedlogom. On i njegov prijatelj imaju tu izvrsnu ideju da naprave pretraživač interneta. Otac se baš nešto ne razumije u te stvari, ali pametan je i vjeruje svom sinu i posluša ga do kraja. Kad je poslušao taj prijedlog se čak i ne čini tako loš. Otac je odlučio. Prodat će djedovo imanje i svu svoju ušteđevinu dati sinu. Teški su to trenuci. Sin i njegov prijatelj rade dan i noć, često bez dovoljno sna i uz nezdravu prehranu. Osjeća se napetost u cijeloj obitelji. Sve što su mukom uspjeli uštedjeti može propasti. Ali i dalje vjeruju da se trud mora isplatiti. Jednog dana sve dolazi na naplatu. Čini se da je sinova ideja bila nešto genijalno. Tvrtka polako raste. I dalje je moguće sve izgubiti, ali nakon nekoliko godina sin je multimilijunaš. Kupuje svom ocu i majci kuću iz njihovih snova na moru da uživaju u svojim starim godinama. Sebi ispunjava dječačke želje izlazaka, automobila i putovanja po svijetu. Ljudi svakodnevno koriste njegov servis i što je najbolje u tome uživaju.

Rekao bi neko – kako sretna priča. Naravno – izmišljena je, ali isto tako i realna jer je svijet pun sličnih priča.

Zamislite da je to Vaše dijete? Da ste se Vi, vaši roditelji i cijela Vaša obitelj toliko odricali i da ste svi bili na rubu živaca i na rubu propasti i živjeli teško godinama da bi Vaš sin uspio. I šta se dogodi kad na kraju uspije? Država će mu oduzeti 75 %. Neki političar koji u životu nije radio ni dana ni sata ni minute je odlučio da tako mora biti. I plus u javnosti ga oslikavaju kao bahatog milijardera koji nema pojma šta je stvarni život.

A ono što ne znaju je da Vaš sin pomaže i svoju širu obitelj te da planira izgradnju škole u selu iz kojeg je potekao Vaš djed. Nije to novinare briga. Oni smatraju da je on bahati milijarder i bolje mu je da plati tih 75 % dok mu nisu pokucali na vrata s mačetom u ruci.

E sad – naravno da će neki doći i reći da bogastvo na prostoru ex-yu nije stvoreno radom već pretvorbom, pljačkom, ovim ili onim. Istina – dio bogastva jest. Ali vjerujte – to su isti ljudi koji Vam se smiju s plakata pred izbore i koji zagovaraju da treba oduzimati od bogatih i koji Vam govore da su privatnici i poduzetnici zlo. To su isti oni čiji novinari objavljuju članke o razmaženim bogatašima. To su oni koji žele otimati.

A protiv njih se ne može boriti tako što ćete podržavati otimačinu. Protiv njih se bori stvaranjem i bogastvom. Jedino kad ostatak populacije postane dovoljno bogat moći će  se postići i pravna država.

Ja želim biti bogat. Želim da moje dijete bude još bogatije. Bio bih jako sretan da je moj prvi komšija još bogatiji. Želim da je svaki građanin koji radi i poduzima nešto bogat. Ali isto tako ne želim dati ni dijelić bilo čega onima koji su lijeni i onima koji žele otimati.

Mislim da je bogatstvo vrlina, a ne mana. I mislim da je vrijeme da prestanemo željeti biti “siromašni” i zazivati otimačinu i da počnemo raditi.

Primjer razvoja lokalne zajednice – kako svijet oko nas može izgledati drugačije! (1)

Ovo će biti jedan duži post koji pišem pred lokalne izbore u BiH. Uglavnom ću pokušati komentirati dosadašnju kampanju, najviše se bazirajući na ono što kandidati za načelnika i stranke obećavaju.

U drugom dijelu teksta (sutra) dati ću neke ideje za razvoj lokalne zajednice. To nisu nikakve revolucionarne ideje niti je to nešto što sam ja izmislio. Sve je to manje-više poznato. Problem je uvijek u implementaciji, političkoj volji, a rekao bih možda i najviše u (ne)znanju.

1. Obećanja

Gledajući sinoćnju debatu 4 kandidata za načelnika zaista se moglo čuti svašta. Pokušat ću redom analizirati ono što sam zapamtio jer nemam snage niti vremena da pozorno pogledam video još jednom.

1.1. Mladi, sport, kultura, obrazovanje

Počet ću s ovom temom jer sam, eto, mlad pa bi me možda ovo trebalo najviše zanimati.
Prvo bih se htio osvrnuti na stipendiranje studenata. Mislim da je politički populizam i neznanje obećavati stipendije za sve studente. Razmislimo malo o tome. Da li svaki student zaista zaslužuje stipendiju ili su neki kriteriji ipak potrebni? Po meni postoje dva jasna kriterija: socijalni i kriterij uspješnosti. Po prvom kriteriju nema smisla da stipendiju primaju i studenti iz obitelji čija mjesečna primanja iznose 500 KM i studenti iz obitelji čija su mjesečna primanja 1500 KM. A pogotovo i da iznos stipendije bude jednak.

Isto tako razmislimo o tome ko zaista plaća te stipendije jer one naravno dolaze iz budžeta u kojeg svi uplaćujemo. Najveći postotak studenata dolazi iz obitelji srednje i više klase dok oni iz niže klase najčešće počinju raditi već nakon srednje škole. Prosječna dužina studiranja je negdje oko 7 godina. Znači osoba iz niže klase počinje raditi sa 18 godina i tad počinje uplaćivati u budžet dok osoba koja studira počinje raditi sa nekih 25 godina što znači 7 godina kasnije. Ustvari ispadne da ovi iz niže klase dijelom svojih poreza financiraju studiranje srednje i više klase.

Dakle prvi kriterij koji se itekako mora poštivati je socijalni i naravno da bi trebalo pomoći studentima iz obitelji s nižim primanjima i kroz stipendije i kroz sufinancifranje školarina. Ali isto tako naravno da stipendije ne bi trebali dobivati oni iz srednje i više klase.

Što se tiče uspješnosti tu se isto moraju postaviti kriteriji koji se moraju poštivati. Ne može se stipendija davati nekome ko studira po 10 godina, a pogotovo ne može istu stipendiju imati neko s prosjekom 10 i neko s prosjekom 6.

Iz svega rečenog jasno je da “stipendije za sve” dobro zvuči kao politička floskula, ali je to obični populizam bez prave podloge. Neko će reći da ionako trošimo novac na gluposti, zašto onda ne i na studente. Zato što se kriteriji moraju početi postavljati u svim područjima.

Isto tako nismo dobili odgovor da li je za isplatu stipendija Općina Cazin uzimala kredit, ali nije to ni važno. Želim reći da je valjda svima jasno da uzimati kredit da se isplate stipendije nema smisla. Pogotovo ako je kredit s nepovoljnom kamatom. Ako novca nema to treba reći i pokušati naći u nekim dijelovima budžeta barem stipendije za one socijalno najugroženije, a ostalima reći da stipendija ove godine neće biti. Ovo nije popularno reći kao političar, ali zar nije bolje da se stipendije jedne godine ne isplate nego da gomilamo dug koji će na kraju i vraćati ti studenti?
Što se tiče financiranja sporta i tu smo svašta mogli čuti. Treba biti jasan – općine, kantoni i država uopće ne bi trebale financirati profesionalni sport. To je glupost. Vrhunski sport se treba financirati privatnim sredstvima. Ulaganja u sportske poligone za javnu upotrebu mogu podržati, ali treba vidjeti i koliko je to isplativo i koliko ima smisla. A neke floskule o tome kako profesionalni sport pomaže društvu neko bi trebao dokazati. U Hrvatskoj se po podacima iz turizma npr. može jasno vidjeti da pobjede Janice, Ivice, Gorana Ivaniševića, nogometaša ili rukometaša ne izazivaju nikakve promjene u broju turista, a npr. često se kaže da su sportaši ti koji promiču državu u inostranstvo. Zaista, zar je neko posjetio Švicarsku zbog Federera ili planirao put na Jamajku zbog Bolta? Apsolutno besmisleno. Ko želi financirati vrhunski sport neka ga financira. Roditelji koji smatraju da je njihovo dijete sportaš koji može uspjeti treba da ulažu u njega i preuzmu i rizik neuspjeha, a ne da taj rizik preuzima cijelo društvo i svi porezni obveznici. Isto tako Bolt nije produkt Jamajke, Federer nije produkt Švicarske, Đoković nije produkt Srbije – sve su to produkti svojih roditelja i sponzora. Sve ostalo je samo jeftino skupljanje političkih poena.
Što se tiče razvoja kulture i ostalih stvari sve je to u redu samo što financijska struktura svega mora biti jasna. Mi nismo bogata općina i dok se ne obogatimo glupo je rasipati ono malo kapitala što imamo za neke predstave i događaje koji nisu isplativi (a samim time to znači da ih ne posjećuje dovoljan broj ljudi). Krenimo prvo da se obogatimo pa ćemo razvijati kulturu.  Isto tako nema smisla da političari određuju koji su događaji poželjni, a koji nisu.

1.2. Općinska uprava, infrastruktura

Zašto ovo dvoje u istom podnaslovu?

Zato što su stvari jednostavne. Smanjimo na trenutak ulaganja u kružne tokove, ceste i cestice i pokušajmo reformirati javnu upravu na način da ćemo svesti broj papira, broj dolazaka u općinu, broj procesa, a bome tako i broj službenika.

Iskoristimo novac koji se ulaže u trgove i kružne tokove u potpunu informatizaciju uprave. Otpustimo nepotrebni kadar, ubrzajmo procese i takve uštede će kroz nekoliko godina vratiti 2-3 kružna toka.

1.3. Investicije, zapošljavanje, ekonomija

Uh šta je ovdje sve rečeno.

Mi gradimo, mi potičemo….

Mi ćemo graditi više, mi ćemo poticati….

Mi ćemo graditi još više, mi ćemo poticati još više, mi ćemo zapošljavati….
Nismo čuli nijednu riječ kako će se sve to financirati? Pa već je Općina zadužena toliko i nema smisla da još više se zadužujemo i nešto potičemo itd itd. Općina mora postati jeftinija – mora trošiti puno manje na plaće i mora ubirati manje svih poreza, prireza, komunalnih naknada.

Nema potrebe da općina potiče ni poljoprivredu ni da sufinancira kamate ni da pomaže mlade poduzetnike ni bilo šta drugo! To mora svima biti jasno. Potrebno je pustiti poduzetnicima da rade ono što je trenutno najprofitabilnije. Postoje razlozi zašto neko ulaže u nešto. Da je poljoprivreda kod nas trenutno toliko profitabilna zar neko misli da su investitori glupi pa da bi oni ulagali u trgovačke centre umjesto u poljoprivredu?

Zilho je dobro dektetirao jednu važnu stvar – katastar. To se mora riješiti. Pod hitno.

Dalje postoji određeni razlog zašto npr. trenutno proizvodnja ide u Petrovac i Krupu, a ne u Cazin. Moglo bi se nagađati zašto je to tako, ali činjenice govore da je to trenutno tako.

Isto tako čujemo neke priče o turizmu. Uh… to je isto grana privrede koja zahtjeva ogromna ulaganja, a povrat je spor. Općina treba da se brine o javnim površinama, ali ulaganja u turizam nisu posao općine.

Uglavnom općina nema šta raditi u ekonomiji osim se maknuti iz nje i uzimati što manje, a pomagati tako da olakšava postupke, ubrzava postupke i smanjuje svoja zaduživanja time ostavljajući više novca za plasiranje u privredu.

Svaka investicija mora imati svoje financijske temelje. Da li smo ikad išta takvo dobili za bilo što što je naša Općina poduzimala?

Šta bi općina mogla pokušati napraviti ću pisati u drugom dijelu. Ovdje samo pokušavam ukazati na neke promašaje koje smo vidjeli do sada i koji se obećavaju nastaviti u budućnosti.

Načelnik spominje kako je Općina investirala 30 milijuna u infrastrukturu i time izgradila građevinski sektor u Cazinu. Zanimljivo je da taj građevinski sektor u Cazinu nije dobio nijedan ni najmanji poslić na najvećem infrastrukturnom projektu u BiH – autocesti Vc.

Isto tako razmislimo malo o tome što bi bilo da je tih 30 milijuna ostalo u džepovima građana jer ti novci su uzeti iz džepova građana (budimo realni načelnik, općina, ksf i svi ostali službenici ne stvaraju ni jednu jedinu marku vrijedosti)? Možda bi ti građani potrošili taj novac da investiraju u poljoprivredu, a onda bi zaradili iz svojih investicija pa bi danas imali puno više novca i za ulaganje u infrastrukturu? Možda bi građani ulagali u proizvodnju? Možda bi građani jednostavno kupili sebi šta im treba pa živjeli kvalitetnije? A možda bi i građani gradili sebi više kuća i na taj način zaista “pomagali” građevinski sektor jer bi se gradilo nešto što ljudi direktno žele? A razmislimo malo o tome ako je 30 milijuna uloženo koliko je još moralo biti potrošeno da se taj novac prikupi, da neki birokrate izdaju potvrde i rješenja, da javne službe pripreme neke kao projekte, da se onda to sve poprati, da se političari poslikaju, da se plati sva administracija itd itd… jer u javnim investicijama uvijek barem još 10ak % od investicije je potrošeno upravo zato što ide kroz javni sektor.

1.3. Zdravstvo

Vrijedi skoro sve rečeno za obrazovanje. Nema šanse da mi financiramo sve kojima je zdravstvo potrebno. To je problem cjelokupnog sistema koji je postavljen u BiH i sad da Općina ide subvencionirati ovo ili ono je besmisleno. Treba se fokusirati na one najugroženije i to je to.