renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Srpanj, 2014

(Debilno) društvo traži skrbnika

Nedavno je objavljeno zanimljivo istraživanje da bi većina ljudi radije bila podvrgnuta elektrošokovima nego sjedila u miru 15 minuta i razmišljala. Na prvi pogled se čini nevjerovatno, ali izgleda da se teško nositi sa vlastitim mislima i da više volimo biti šokirani, udareni ili nešto slično. Ali to nije ono što mene najviše fascinira. Mene više fascinira potreba pojedinaca da neki viši kolektiv riješi sve njihove probleme. I onda se okreću svemoćnoj majčici državi koja je tu, spremna da uskoči kad god nekom nešto treba.

nanny state

Primjer 1: Zaštita potrošača i švicarski franci

Slušam na radiju emisiju o zaštiti potrošača. Govori se o institutu osobnog bankrota koji se uvodi u Hrvatskoj. Znači ima ljudi koji su opterećeni kreditima, dugovima koje treba platiti i sad će kad već dođe do toga građanin koji je u problemu dobiti stečajnog upravitelja koji će rasprodati svu moguću imovinu da bi se namirio dug, a građanin će imati neki minimalan iznos za preživljavanje dok se dug ne otplati. Ne ulazeći u detalje tog zakona zanimljivo je kako to ekipi iz udruge za zaštitu potrošača smrdi jer eto zašto bi se rasprodalo, ima tu građana sa malo duga, treba oprostiti, treba ovo, treba ono. Najbolji komentar tog stanja sam pročitao od Željka Ivankovića na banka.hr ovdje, gdje je podastro podatke da 3000 građana duguje 24 mlrd kuna, što znači da će se zakonom oni najmanji dužnici lako riješiti, prodati manji dio imovine i dugovi su plaćeni. Gospodin Ivanković izvrsno poentira ovdje:

Čak i početna analiza pokazuje da je ogroman postotak dugova građana posljedica lopovluka, klijentelizma i nefunkcioniranja pravne države, a ne nemilosrdnog ponašanja vjerovnika. Ne uzme li se to u obzir, rješenje neće biti rješenje, nego čišćenje terena da se ista stvar ponovi. Uostalom, kad se već govori o “nelikvidnosti” problem je star desetljećima, stariji od samostalne hrvatske države. Običaj je bio da se rješava inflacijom, dakle na teret svih, pa sukrediti na kraju otplaćivani kutijom cigareta. Kampanja se vodila da se I ovaj put učini jednako, ako ne inflacijom, a ono linearnim otpisom. U nekim slučajevima kampanja je dala rezultata, no to nikom nije donijelo pravu korist. Vrijeme je da se pokuša pažljivije i razumnije.

I onda dolazimo do onog ozbiljnog problema društva. Kad se zadužujemo i kad trošimo onda je to samo naš novac. Kad te dugove ne možemo vraćati onda je to problem društva i SVI bi trebali platiti za nas. Zanimljivo.

Ista stvar je i sa kreditima u švicarskim francima. Tečaj franka raste, građani u gubitku, plač, spasi nas državo, kazni banke. Cool. A da je recimo franak padao i da su banke gubile bi li građani vratili bankama novac? Ili bi li pristali na to da dražva pomogne bankama?

A i smeta me sama ta ideja da sam ja potrošač kojeg treba šititi od zla korporacija ili već koga. Pa jesam li ja debil ako kupim jednom pokvaren proizvod jednog proizvođača da ću ići opet kupovati isto. Ako mi u jednoj trgovini uvale pokvareno meso, da li ću ja stvarno i dalje kupovati kod njih? I da li će oni opstati dugo u poslu ako svim klijentima budu prodavali loše proizvode? I jesam li ja potrošač kad kupujem, radnik kad radim, a poduzetnik ako proizvodim? Ili sam sve to. I zaista je glupo davati ovlasti nekim udrugama ili sličnim koji će nadgledati šta “potrošač” smije ili ne smije kupovati. Probudimo se i pronađimo malo vlastite odgovornosti, a i ponosa.

Primjer 2: Zdravstvo

U zdravstvu odgovornost pacijenta već odavno ne postoji. Zdravstvo je kao besplatno i svi imaju prvo na sve. A je li to stvarno tako? Ili neko ipak plaća sve što se potroši hm…. Znam puno primjera iz zdravstva gdje ljudi dolaze zbog gluposti kod doktora. Neko dobije malo višu temperaturu pa ode do bolnica čisto reda radi. To što su resursi ograničeni i što time oduzima vrijeme doktora, sestara i ostalih službi koji bi mogli liječiti nekom kome je to zaista potrebno, to nije važno.

Pacijent dobije lijek koji je jako skup i koji je važno uzimati u točno određeno vrijeme u danu. Pacijent zaboravi na vrijeme. Cijela terapija koja je jako skupa propada. Pacijent ima pravo na drugu terapiju bez ikakvih penala. Sustav gubi novac zbog neodgovornosti pacijenta. Pacijent se žali da bi ga doktor trebao zvati i govoriti mu kad treba piti lijek. What?

Primjer 3: Starost

Žena zove u radio emisiju posvećenu skrbi za starije osobe i žali se kako živi sama u stanu i kako bi voljela da joj DRŽAVA osigura skrbnika koji će dolaziti svakodnevno, kuhati, čistiti i uglavnom pomagati toj gospođi. Ona sama ne može, a djeca su se odselila, žive svoje živote i pomažu koliko mogu. Ona ne bi u dom, već bi ostala u svom stanu. Ok, gdje je problem? Pa skrbnika neko mora platiti. Gospođa bi da to plati država odnosno socijalno osiguranje. A zašto ne bi recimo gospođa vlastiti stan stavila pod hipoteku, digla novac i plaćala skrbnika? Bi li to bilo pošteno? Ako nešto ostane od imovine nakon što gospođa umre to ide nasljednicima i svi mirni. Ili ne? Mislim otkud odjednom pravo da neko traži skrbnika povrh svih ostalih socijalnih prava i još ako taj neko ima vlastite imovine. I ako ima imovinu je li kapitalista kako to vole naglašavati socijalisti i razno-razni borci za sva moguća prava (bez odgovornosti naravno).

Primjer 4: Prirodne nepogode

Nakon svakog nevremena narod plače, kuka, poziva općinu, kanton/županiju, državu, ovog, onog da pomogne. Sve je to divno i krasno međutim zanimljiv je podatak da manje od 5 % poljoprivrednih površina je osigurano. Vjerujem da veliki broj stambenih objekata također nije osiguran. Znači ljudi uopće ne razmišljaju o takvim stvarima. A kad problem nastane onda imaju PRAVO da im država nadoknadi štetu. Već u Sloveniji je puno veći postotak ljudi koji osiguravaju imovinu. Nevrijeme dođe, šteta se zbroji, osiguravatelj isplati premiju i doviđenja. I nije stvar u bogatstvu društva već u mentalitetu, jer se uz male uštede (npr. cigarete, alkohol, kladionica…) može plaćati osiguranje. Ali ne to nema smisla, jer tu je ipak svemoćna država (tj. drugi građani koji štede i stvaraju) da plati nečiju neodgovornost.

 

Ovaj post će svako shvatiti na svoj način, ali mene iskreno zabrinjava kakvo smo društvo postali i gdje niko ne preuzima odgovornost za sebe. Svi bi prava, niko odgovornost. I svi bi da neka viša sila riješi naše probleme. Budimo veoma oprezni kad tražimo od svemoćne majčice države pomoć i kad smo spremni odreći se i puno sloboda u svrhu neke lažne sigurnosti. Takve stvari obično završavaju ovako.

Oglasi

BiH – protesti, poplave, populizam, stvarni problemi i reforme

Gledam malo situaciju u BiH i vidim da su nakon protesta došle i poplave i to je bio kao kec na desetku što političarima, što većini naroda da se ne raspravlja o konkretnim problemima. Zašto tako mislim? Zato što protesti uopće nisu detektirali prave probleme već su protestanti tražili razno-razne gluposti, dok su poplave idealna situacija kada političari izlaze na teren, pomažu, organiziraju donatorske večere, obećavaju, zavrću rukave, odlaze među narod i nastavljaju s njima omiljenom populističkom retorikom.

Protesti i poplave su idealna situacija i da se narod zapali, uhvati za nešto i da zaboravi na ono što stvarno treba činiti. U protestima je zajednički nazivnik ideja da će sutra, nakon što smijenimo ovo vodstvo, doći neko drugo, bolje, koje će vjerovatno činiti ovi koju upravo protestuju. I tada će sve biti super. Za one novoizabrane predstavnike vlasti svakako da hoće. Ali revolucija nikad ne donosi napredak – jedino evolucija. Vidjeli smo na primjeru arapskog proljeća. Sve je bilo tako romantično i idilično dok se protestovalo. Kad su protesti završili i kad je trebalo opet ustajati u 7 ujutro, ići na posao, truditi se, raditi, razmišljati, unapređivati, stvarati – ružičaste naočale su spale sa očiju i došla je želja za…novim protestima. A ni korupcija ni ostali problemi u društvu neće nestati čistom promjenom vlasti. Jer vlast je ogledalo naroda i takvi stvari će biti prisutne sve dok društvo ne evoluira i odbaci ih. I sve dok ne maknemo državne šape sa apsolutno svih aspekata naših života.

A poplave? Pa one su idealan katalizator novog tzv. bratstva i jedinstva. Svi trče i pomažu svima. Svi su super sa svima. Organiziraju se akcije. Dijaspora uplaćuje novac. Novcem se kupuju lijekovi, deke i voda. Ljudi odlaze u poplavljena područja. Pomažu unesrećenima. Svi krivimo državu za sve, krive se i kapitalisti kao npr. trgovci koji poskupljuju proizvode itd itd. Rekao bih socijalistički raj. Jer ako nema unutarnjeg neprijatelja poslužit će i vanjski. I sad počinje i plač kako su krive teorije zavjere, kao eto jadni mi baš nemamo sreće jer nam dođoše poplave, a inače bi nam sve bilo super. A realno što se tiče klime živimo u najugodnijem području na zemlji. Par potresa i par poplava i to je sve. Zamislite jedan Japan koji je u pacifičkom vatrenom pojasu i koji se sa potresima, tsunamijima i monsunima bori od početka vremena. Ili američki srednji zapad gdje je sezona uragana nešto normalno. Kina se borila sa Yangtze rijekom dugo godina dok nisu sagradili brane i ostale sisteme obrana od poplave. Nizozemska se bori s morem također već stoljećima. Ali te države su uspješne, bogate, razvijene. BiH i region je propao i siromašan. Razlozi za to nisu klimatski nego ljudski. Zato bih htio nabrojati par stvari koje zbilja treba riješiti da bismo krenuli u prosperitet i kada postanemo bogati nećemo se bojati poplava jer ćemo biti osigurani i jer ćemo imati dovoljno kapitala da se obnovimo sami bez moljakanja za donacijama. Ali dok god 16.5 % stanovništva radi za ostatak od 83.5 % stvari se neće promijeniti. Zato puno vrijednije od bilo kakvog odlaska u poplavljena područja i naslikavanja trebamo se okrenuti radu i stvaranju.

1. Institucije u BiH

Ja sam zaista veliki pobornik djela Acemoglua i Robinsona. Mislim da ideja da su upravo institucije ono što razlikuje uspješne zemlje od neuspješnih najbolje opisuje stanje svijeta pa time i ovih prostora. Želio ih čitateljima iz BiH koji nisu upoznati s ovom idejom kratko objasniti o čemu se radi, a svakako bih preporučio svima da pratite njihov blog, ali prije svega da kupite i pročitate knjigu (p.s. vjerujem da većina magistara i doktora ekonomije koji sjede u BiH institucijama nemaju pojma da ova knjiga uopće postoji niti ko su Acemoglu i Robinson, a mislim da je ovo knjiga koju bi svako ko obnaša bilo koju javnu dužnost trebao pročitati).

Brojni ekonomisti i historičari (povjesničari, ) su pokušali dati odgovor na pitanje zašto neke nacije uspjevaju, a druge ne. I teorije o geografskom položaju, resursima i slično su dominirale duže vrijeme. Acemoglu i Robinson su u svojoj knjizi pokazali kroz brojne primjere da su u osnovi svega ljudske institucije. Ako institucije vlasti (vlada, parlament, sudovi itd.) omogućavaju građanima da rade, da privređuju, inoviraju i stvaraju takva društva cvjetaju. U suprotnom propadaju. Sve je u podsticajima (eng. incentives) koje SVIM ljudima omogućuju učestvovanje u ekonomskom životu, stvaranje vrijednosti i bogaćenje. Ako takvi podsticaji ne postoje stvar propada. Zanimljivi stvarni eksperimenti su npr. Istočna i Zapadna Njemačka, Južna i Sjeverna Koreja itd. gdje je narod isti po pitanju rase, religije i historije i gdje su samo institucije drugačije, a jedan dio prosperira i bogati se dok drugi zaostaje. Institucije mogu biti inkluzivne i ekstraktivne. Inkluzivne su one koji uključuje SVE ljude u ekonomski život dok su ekstraktivne one koje pogoduju NEKIMA.

Vratimo se sad u BiH. Svima koji ovdje žive je očito da su naše instiucije isključivo ekstraktivne. Ako živite i radite u jednoj općini znate da morate biti dobri sa načelnikom općine šta god da radili. Možda vam on neće pomoći u vašem poslu, ali vam može zagorčati. Još je gore kako idete do viših nivoa vlasti. U BiH svi jednostavno nemaju istu priliku. Zakoni su pisani tako da onima koji su na vlasti omogućuju da kontroliraju svaki aspekt života ukoliko to žele. Pokušajte investirati X miliona eura u BiH. Na prvu ruku nema problema, porezi su niski, radna snaga jeftina i relativno dobro obrazovana i sve funkcionira. U stvarnosti ćete se susresti sa XYZ propisa za koje ne znate za postoje, dobit ćete usred investicije novi porez na nekretnine (tzv. rentu) i + ćete morati isplatiti nekom funkcioneru da vam neka dozvola bude gotova za 3 mjeseca umjesto 3 godine. I to zaista tako izgleda. A ako se slučajno privatno zamjerite načelniku, ministru ili premijeru? Onda zaboravite na sve. Vaše zemljište na kojem ste mislili graditi će usred svih grada ostati kao zaštićeni spomenik kulture, poljoprivredno ili šta već oni smisle. Onaj ko želi naučiti šta znače ekstraktivne institucije samo treba doći u BiH. Naravno da to određenoj manjini bliskoj vlasti odgovara jer može činiti šta želi i kako želi. Neki će tvrditi da ovakav oblik korupcije nije posebno opasan jer ima zemalja (Hrvatska) gdje je porez puno veći pa je isplatnije platiti korupciju nego sve te poreze. Naravno to nije istina iz razloga što BiH već ima hrpu poreza o čemu sam pisao ovdje, a drugo zato što dolazi do neizmjerne misalokacije resursa i puno resursa nije iskorišteno kako treba. Ljudi su doslovno spremni ubiti cijelu kravu radi jednog roštilja.

Svima je jasno da su reforme nužne.

 

2. Liberalizacija

Vjerujem da se 98 % ljudi složilo sa onim što sam do sada napisao, ali sada dolazimo do onog dijela gdje se VEĆINA sa mnom ipak neće složiti. Zašto? Zato što je na ovim prostorima duh socijalizma itekako živ. Pravog kapitalizma smo imali nešto malo za vrijeme Austro-Ugarske, a i to nije bilo ono što bi trebalo biti tako da je razmišljanje takvo da je naša velika majka država DUŽNA da nam svima omogući posao, prihod i šta već ne. Naravno takav način razmišljanja je pogrešan. Ljudi su oni koji stvaraju, a država odnosno institucije države mogu samo trošiti. Econ 101.  Zato je moja želja da BiH konačno doživi pravu traniziciju i liberalizaciju. Liberalizacija znači upravo stvaranje inkluzivnih institucija na način da je moć upravljanja novcem odmaknuta od države i stavljena u ruke građana. Svako odlučuje o svojoj sudbini, svako upravlja svojim novcem, ali svako i ODGOVARA za svoje postupke. Socijalizam divno i krasno zvuči na papiru, ali ako ja svaki dan popušim 2 kutije cigara ja ne mogu po logici plaćati isto zdravstveno osiguranje kao neko ko ne puši i hrani se zdravo. Apsolutno ne mogu. Danas mi i dalje imamo taj socijalistički sustav koji je ustvari nepravedan i ekonomski pogrešan. I ne samo u zdravstvu. U nastavku ću pokušati kratko analizirati kako bi ta liberalizacija tekla.

3. Decentralizacija

Veliki sam zagovornik decentralizacije. Zašto?

1) Zato što vjerujem da konkurencija kao i u svemu vodi poboljšanju usluga. Ako manje jedinice (npr. općine) imaju više STVARNE (prije svega fiskalne) moći natjecati između sebe na privlačenju investitora i općenito u kvaliteti života. Kada veće jedinice (kantoni, federacija, država) imaju više moći u smislu da većina novca ide njima onda natjecanje postaje besmisleno.

2) Taleb u svojoj knjigi “Antifragile: Things That Gain from Disorder” govori dosta o decentralizaciji i u financijskom svijetu, ali spominje Švicarsku kao uspješan model decentralizirane zemlje. Možemo o tome diskutirati jer postoje “lokalni apsolutisti” (pogotovo na našim prostorima) gdje u nedostatku političkog pluralizma ostaju na vlasti desetljećima. Knjigu nažalost nisam još čitao pa ne bih previše komentirao, ali po onome što sam pokupio po netu on govori najviše o tome kako lokalne zajednice bolje upravljaju dugom nego šire jer ljudi koji žive na određenom manjem prostoru lakše prate potrošnju i više se zanimaju kako se njihov novac troši.

4. Školstvo i zdravstvo

Zaista je i besmisleno govoriti da školstvo i zdravstvo trebaju reforme. Ali ne treba ni tu izmišljati toplu vodu. Za školstvo za početak treba prepisati švedski model. Više o tome ovdje. A ukratko to znači ovo: država umjesto da financira direktno škole financira roditelje davajući im vaučere i onda te vaučere roditelji koriste da upišu u školu koju žele. Škola koja je bolja će upisivati više učenika i zarađivati više i više plaćati svoje nastavnike. Konkurencija. Kvaliteta.

Zdravstvo je nešto problematičnije. U osnovi treba organizirati tako da se ukine centralno prikupljanje doprinosa od države nego pustiti da se osiguravajuće kuće natječu za korisnike. To bi dovelo do puno efikasnijeg sustava od ovog trenutno. Problem su oni kronično bolesni ili oni sa urođenim problemima gdje ne postoji aktuar koji će izračunati tržišno održivu premiju za takvog bolesnika. Također problem je i onaj najsiromašniji sloj građana. Ali statistički se može izračunati koliko takvih slučajeva ima i odvojiti poseban fond gdje će se solidarno uplaćivati za takve. Puno bolje rješenje nego ovo u kojem svi plaćaju za sve. Nije jednostavno, ali kod nas se nije ni razmišljalo o reformi tako da svaki korak bi bio pozitivan znak.

6. Mirovinsko

Mirovinski sustavi cijelog svijeta ne funkcioniraju. Stanovništvo je sve starije, ljudi žive duže. Kad je Bismarck prvi uveo ovakav mirovinski sustav solidarnosti očekivana životna dob u Njemačkoj je bila 45 godina, dok se u mirovinu odlazilo sa 70. Danas su svi protiv podizanja granice odlaska u mirovinu. Iako bi svima trebalo biti jasno da se previše tereta prebacuje na buduće generacije. Već danas je ova ponzi mirovinska shema pred krahom, a stvari će biti samo gore u budućnosti. Reforma je nužna. Imamo vijest da u BiH PIO/MIO zavod nema novca za isplatu mirovina. Situacija je kritična. A o reformama se ni ne raspravlja.

Na blogu katkapital sam pročitao izvrstan opis ovakve situacije:

Čovjek radio u dobroj firimi i počne živjeti na visokoj nozi – živi u stanu od 150 kvadrata, vozi Bentley, odijeva se kod Armanija, puši najskuplje cigarilose, zimuje u najelitnijim skijalištama, ljetuje na Bahamima. Firma propadne, i čovjek je prisiljen zaposliti se u drugoj firmi za pet puta manju plaću. I umjesto da promjeni stil života i prilagodi ga novoj situaciji, on ode u banku i nagodi se da mu banka isplati kredit od deset milijuna kuna kojeg neće morati vraćati on, već će se prenijeti na njegovu djecu i unuke, dok će on taj novac potrošiti na održavanje životnog stila na kojega je navikao. (Takava angažman nije moguć kada su u pitanju individualni krediti, ali kod državnog zaduženja je gotovo redovit.) Što biste vi mislili o takvom čovjeku? E pa taj čovjek je upravo slika našeg društva.