renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Studeni, 2013

Samo NAŠA uvjerenja su ona prava!

Zanimljivo je pratiti npr. današnje stanje u Hrvatskoj. Nevjerojatna polarizacija društva. Pogledajte vijesti i pogledajte komentare na te vijesti. Ja eto imam i priliku da se često vozim, a muzika mi dosadi pa slušam radio i samim time i javljanja slušatelja u emisije. Neki komentari su jednostavno epic :). O medijima ne treba ni trošiti puno riječi – Večernji list kao predvodnik desnice, Jutarnji kao ljevice. Ono što je zanimljivo da svaka strana apsolutno vjeruje da je u pravu i iznosi argumente koji bi drugu stranu trebali natjerati da barem malo razmisli o njima. Međutim to razmišljanje se ne događa, a vjerujem da je postotak onih koji suočeni sa argumentima prelaze u jednu ili drugu skupinu manji od 1 %. Zašto je tome tako?

Istraživači sa Univerziteta u Michiganu i Georgiji su kreirali lažne novinske članke o polarizirajućim političkim pitanjima. Ispitanicima bi najprije dali svoj lažni članak, a nakon toga i stvarni koji je potpuno ispravljao prethodni. Jedan članak je npr. tvrdio da je u Iraku pronađeno oružje za masovno uništenje. Stvarni članak je, naravno, to opovrgnuo. Oni ispitanici koji su bili protiv rata i na demokratskom polu političkog spektra nisu povjerovali prvom članku, a itekako su prihvatili drugi. Oni za rat i koji su podržavali republikance su povjerovali prvom članku i odbacili drugi. Ali to nas ne začuđujuće. Ali ono što je zanimljivo je kako su ljudi koji podržavaju rat reagirali na drugi članak koji je opovrgnuo prvi. Tako što su ustvari još više povjerovali da oružje postoji i da su njihovi stavovi ispravni. Eksperiment je ponovljen sa pitanjima oko matičnih stanica, poreznih reformi i sličnih pitanja i ustanovljeno je u svakom pitanju da ispravljanje lažnih članaka samo pojačava prvotna uvjerenja ispitanika. Ispitanici su pročitali vijest s kojom se slažu i to je ok, a zatim su pročitali vijest s novim dokazima koji opovrgavaju prethodnu vijest, ali umjesto da propitaju svoja uvjerenja ona samo postaju jača.

Kada nešto dodamo u našu kolekciju vjerovanja ono pusti korijenje u našem mozgu i mi to vjerovanje počinjemo čuvati i štititi od svih mogućih napada. To činimo instinktivno i nesvjesno. Kada smo suočeni sa suprotnim vjerovanjima, dokazima koji opovrgavaju naša vjerovanja ili ih barem propituju mi smo spremni naša uvjerenja braniti i još ih pojačati. Nismo spremni razmišljati o dokazima koji su nam podastrijeti već ih zanemarujemo i zauzimamo obrambeni stav.

No kako se borimo protiv čvrstih i realnih dokaza? Nečim što psiholozi nazivaju narativne skripte odnosno priče koje potvrđuju naša vjerovanja i daju nam opravdanje da se nastavljamo osjećati kako smo se osjećali prije nego smo vidjeli dokaze koji pokušavaju srušiti naša uvjerenja. Vidjeli smo takve priče o tome kako farmaceutske kompanije blokiraju istraživanja, kako naftne kompanije ruše obnovljive izvore, kako su alkohol i marihuana ustvari zdravi itd itd. Svi smo vidjeli Zeitgeist ili filmove Michaela Moorea. Naravno postoje i anti-Zeitgeist i anti-MM filmovi koji tvrde da je njihova verzije istine bolja. Takve priče su tu da bi se pojačala vjerovanja onih koji su već prethodno vjerovali u takve stvari.

Ova ljudska odlika se može vidjeti na satiričnim stranicama kao npr. news-bar.hr gdje ljudi ni ne primijete satiru u tim člancima nego počnu grčevito komentirati braneći svoj stav i izražavati svoje zgražanje ili slaganje sa člankom. Postoji stranica literallyunbelievable.org gdje se skupljaju Facebook komentari ljudi koji vjeruju u istinitost članaka sa američkog satiričnog web sitea The Onion. Ljudi u vijestima vide ono što žele vidjeti i zaključuju ono što žele zaključiti.

Svi su barem jednom ušli u raspravu sa nekim na internetu oko bilo čega. Kako je ta rasprava završila? Jeste li uspjeli u svom naumu da ih naučite pameti? Jeste li uspjeli dokazati da ste u pravu? Vjerovatno ne. Rasprava je prvo krenula sa par rasprava, pa zatim argumenti pa je druga strana izvukla kontraargumente. Vi ste zatim krenuli sa linkovima, citatima i slično. Tako je učinila i druga strana. To se je nastavilo sve dok nije prešlo na ad-hominem napade i na kraju se ili rasprava završila ili je moderator počeo brisati komentare itd itd. Zbog ljudske psihologije je da tu raspravu nije moguće dobiti. Što više dokaza vi iznosite vaš “protivnik” je sve dublje u rovu i sve žešće brani svoja uvjerenja. Ako on iznese dokaze vi ste sve uvjereniji da ste u pravu. Tako se stvari nastavljaju u nedogled.

internetargument

Slika 1. Pravednik na misiji da ispravi mišljenja krivovjernika i postavi ih na pravi put

Ljudi puno žešće reagiraju na kritiku. Nakon što vas neko pohvali to brzo zaboravite, ali kritike ostaju u našim mislima još dugo nakon što smo kritiku primili. Isto je i sa vjerovanjima. Kad se neko slaže sa našim vjerovanjima kratko osjetimo zadovoljstvo, a zatim zaboravimo na to, ali kada neko prijeti našim vjerovanjima spremni smo se boriti. Znanstvenici smatraju da je to nasljedstvo evolucije u kojem su naši preci puno više pažnje obraćali na negativne stimuluse jer je to bilo pitanje života i smrti.

U jednom istraživanju ispitanicima je dan (obični) papirić koji su trebali polizati i rekli su jednoj skupini ispitanika da će papir postati zelen ako imaju opasnu bolest debelog crijeva, a drugoj skupini da će papir postati zelen ako nemaju bolest. Objema skupinama su rekli da će rezultate dobiti za 20ak sekundi. Oni kojima je rečeno da će papir pozeleniti ako su zdravi su čekali dosta duže i nakon što papir nije pozelenio 52 % ljudi se ponovno testiralo. Oni kojima je rečeno da će papir pozeleniti ako su bolesni su čekali 20 sekundi, a samo 18 % ih se ponovno testiralo. Ljudi su vjerovali (željeli vjerovati) da su zdravi i forsirali su test da pokaže ono što vjeruju.

Kada neko negativno komentira vaš omiljeni bend, hranu, brand odjeće spremni ste analizirati podatke, pretraživati internet i boriti se svim mogućim argumentima i neargumentima protiv tog negativnog komentara. Kognitivna disonanca naš um ubaci u višu brzinu, stvaraju se nove neuronske veze i konačno su naša uvjerenja još jača nego prije.

Naš pogled na svijet je uzak i zaprljan našim stavovima i ideologijama.

Istraživači sa Univerziteta u Kaliforniji i Kent Statea su 1997. napravili zanimljivo istraživanje. Pretvarali su se da vrše važna i opširna istraživanja o homoseksualnosti. Napravili su dva skupa (lažnih) rezultata jedan skup rezultata je tvrdio da je homoseksualnost mentalna bolest, a drugi skup da je homoseksualnost normalna i prirodna. Ispitanike su podijelili u dvije skupine – jedni koji su vjerovali da je homoseksualnost bolest i druge koji su vjerovali da nije. Skupine su dobile lažne rezultate istraživanja koja su opovrgavala njihove stavove. Nakon što su suočeni sa znanstvenim (lažnim) rezultatima njihova vjerovanja se nisu promijenila. Oni nisu shvatili da su bili u krivu. Naprotiv, obje skupine su tvrdile da je homoseksualnost nešto što znanost ne može shvatiti. Nakon toga ispitali su ih o drugim temama kao što su odgoj djece ili astrologija i obje skupine su tvrdile da više nisu sigurni u znanstvena istraživanja, a ni u znanost. Umjesto da propitaju svoja uvjerenja ljudi su potpuno odbacili znanost.

I u današnjem informatiziranom svijetu gdje su informacije dostupne gotovo svima, gdje znanost cvjeta i gdje se znanja predaju putem interneta i jeftinija su nego ikad prije naša vjerovanja, dogme, politička uvjerenja i ideologije su fiksirane. Držimo se naših uvjerenja čak i kad ih 100 godina istraživanja opovrgavaju.

I zar se onda čudimo polarizacijama u našim krajevima? Zar je čudno da jedni broj ubijenih u Jasenovcu napuhuju svaki dan dok ih drugi isto tako svaki dan smanjuju. Zar je čudno da jedni negiraju da je u Srebrenici bio genocid, dok drugi negiraju da je bilo mudžahedina u BiH koji su također klali i ubijali nevine? Zar je čudno da brojni misle da je cijeli rat na prostoru ex-yu zakuhao zločesti Zapad? Zar je čudno da mnogi vjeruju u komunizam nakon što je propao svugdje u svijetu? U Hrvatskoj se npr. vodi borba oko toga ko ima, a ko nema pravo na brak, da li je ćirilica pismo ili simbol četništva, da li je “za dom” ustaški ili stari hrvatski pozdrav. I što je više rasprave, što je više argumenata obje strane su agresivnije i obje strane su uvjerenije da su u pravu.

To je u ljudskoj prirodi i možda ćemo jednog dana evoluirati da razmišljamo drugačije, ali danas bi trebalo pronaći rješenje u kojem naši uski pogledi ne bi štetili drugim pojedincima oko nas. Ideja bi bila Ustav (npr. onaj izvorni američki se možda najviše približio tom idealu) koji bi štitio različitosti i omogućio da usprkos različitostima i suprotnim uvjerenjima društva napreduju, međutim očito to kod nas baš i neće ići.

Oglasi

Zemlja znanja ili maksimizacija koristi?

S kim god da razgovaram, koju god raspravu o razvoju, ekonomiji, napretku da slušam ponavlja se jedna uobičajna fraza – obrazovanje je ključ. Ali ne samo to – visoko obrazovanje je ključ i rješenje svega. “Mi trebamo više fakultetski obrazovanih!” je mantra u ustima aposlutno svakog građana i to je valjda jedino oko čega se svi političari mogu složiti. Spremni smo visoko obrazovanje dizati na toliki pijedestal da je ono postalo metafora svega lijepog, uspješnog i ideal naše svijetle budućnosti. I to ide toliko daleko da smo spremni odbaciti sve one koji ne studiraju, kao da su oni manje vrijedni, manje pametni i kao da su baš oni kamen koji naše društvo vuče u ponor.

Sa glorifikacijom visokog obrazovanja počela je i glorifikacija gimanzijskog srednjoškolskog obrazovanja. Svi oni koji ne idu u gimnaziju su manje vrijednu, a često i etiketirani još gorim riječima. Jedan bloger koji komentira događanja iz mog rodnog grada je na osebujan način iznio svoja zapažanja i zgroženost ponašanjem djevojaka koje pohađaju strukovne srednje škole. No da li je to možda “društveno neprihvatljivo” ponašanje ustvari za pojedinca maksimalno korisno?

Na papiru jako lijepo izgleda činjenica da se mi svi trebamo obrazovati i da trebamo vrhunske ekonomiste, inženjere, pravnike, liječnike, matematičare, profesore, nastavnike itd. Stvarnost potpuno negira papir. BiH je rentijerska, politizirana država i odgovor na pitanje zašto se pojedinci ponašaju kako se ponašaju moramo tražiti u tome.

1. Politika i javna služba

Da bi se zaposlio u javnoj službi obično trebaš diplomu. Diplomu najlakše dobiješ na nekom od privatnih fakulteta gdje je znanje ustvari irelevantno. Oni povezani sa politikom su vlasnici fakulteta, diplomu dobiješ lako i preko veze se zaposliš. Sve pet. Ima npr. jedan fakultet u jednom selu mjestu kraj mog rodnog grada koji na slici dodjele diploma svojim diplomantima piše: “Želimo Vam uspjeh u radu u javnim ustanovama i UN-u.” Sumnjam da će doći do UN-a tako da je svima jasno čemu je svrha takvih fakulteta.

2. Privatni sektor

Privatni sektor se dijeli u dva dijela. Prvi je vezan uz politiku i tipičan je primjer rent-seekinga. Žive odlično i zarađuju ogroman novac, ali ne trebaju u svom poslu visokoobrazovani kadar. Eventualno nekoliko pravnika i ekonomista i pokojeg inženjera ako se radi o nečem proizvodnom (npr. građevini) i to je to. Sve ostalo je ustvari nepotrebno.

Drugi dio je onaj koji nešto stvara i bori se. On treba ljude sa znanjem, ali zbog nedostatka kapitala u našoj državi i cijelog stanja oni ne mogu to znanje planiti kako treba jer i sami jedva preživljavaju. A ako znanje ne možeš platiti da li je onda inteligentnim pojedincima optimalnije preseliti se u jednu od dvije gore navedene skupine ili preseliti u drugu državu?

Šta je pojedincu da čini?

U ovakvoj situaciji pogledajmo šta ostaje jednoj mladoj osobi koja razmišlja o svojoj budućnosti. Može se učlaniti u političku stranku i studirati nešto (bilo šta) i na kraju imati odlično i sigurno mjesto u državnoj službi. Može eventualno isto u vezi s politikom tražiti svoje mjesto pod suncem u nekoj od rentijerskih djelatnosti (npr. notarstvu) ili u nekoj drugoj djelatnosti povezanoj s državom.

E sad zašto bi se neko odlučio studirati nešto zahtjevno kao što je medicina i zarađivati 1386 KM kao specijalista nakon XX godina obrazovanja? A i ne samo to – zašto bi neko jako inteligentan trudio se na svom studiju prava i ulagao u znanje kad bi mogao završiti na nekom privatnom fakultetu, dobiti diplomu i preko veza se zaposliti negdje bez problema, a vrijeme iskoristiti na zabave, izlaske i slično? Racionalnije je ne trošiti toliko vremena sjedeći nad knjigom.

Treba pogledati istini u oči i reći da mi ne trebamo visokoobrazovane, a pogotovo ne trebamo npr. liječnike, inženjere, matematičare, ali i vrhunske (one koji stvarno žele biti odlični u svom poslu) ekonomiste, pravnike itd.

A sad šta rade npr. djevojke koje u školu dolaze našminkane i obučene kao da idu na zabavu? Pa maksimiziraju svoju korist. Znaju da su srednje škole u koje idu beskorisne (i gimazija je realno beskorisna), da pored toga nemaju te škole ni nikakvu odgojnu funkciju (svrha im je da slušaš vrhovno biće profesora i učiš napamet ono što on kaže) i onda rade ono što im je najkorisnije. Uživaju u svojoj mladosti i konkretno za Cazin – traže način da odu u zemlje zapadne Europe. To će uraditi udajom za nekog ko je već u Europi, a šmnika i odjeća su upravo marketing. U Europi će završiti neki tečaj i raditi za pristojnu plaću ili biti kod kuće i posvetiti se odgajanju djece. I to je odlično. Zašto bi ih neko tjerao da idu učiti neke gluposti koje nikad neće moći primijeniti samo u svrhu “diplome”?

Uostalom da li je neko pogledao strategiju razvoja općine Cazin? Samo se govori o turizmu, turizmu, turizmu i poljoprivredi i nešto malo prerađivačkog sektora. Pa onda školujmo ljude za to, ali za to ne trebaju nikakvi fakulteti i to je gubljenje i vremena i novca. Nema problema da budemo društvo poljoprivrednika, konobara, sobarica itd. i to ustvari nije i nikakva sramota i može se zaraditi odličan novac. Ja stvarno ne vidim apsolutno nikakav problem tu, ali nemojmo se lagati nekim mitovima o visokom obrazovanju i zemlji znanja. Jednostavno prestanimo sa tim i shvatimo u kojem društvu živimo i želimo li ga mijenjati. Promjene neće doći ako povećamo broj visokoobrazovanih za X % ako će oni ili biti nezaposleni ili odlaziti vani ili i sami nastavljati sa rentijerstvom.

Dok god je politika nit vodilja društva i dok god je rentijerstvo najprofitabilnija djelatnost visoko obrazovanje (a o znanosti i da ne govorimo) je besmisleno jer troši resurse i društva i pojedinaca.

[1] Murphy et al, The Allocation of Talent: Implications for Growth, http://www.nber.org/papers/w3530 – o vezi rasta, rent-seekinga i odabirima najtalentiranijih u društvu

Potrošačko društvo

Zle korporacije, marketinški prevaranti, kapitalisti, masoni i bankari žele da budemo potrošačko društvo. Žele da se natječemo u stvarima koje posjedujemo. Da bismo ih posjedovali trebamo novac, a da zaradimo novac radimo ušljive poslove.

Netočno!

Konzumerizam, potrošnju, a time i proizvodnju, marketing i sve ono što iz toga proizlazi stvaraju sami potrošači.

fightclubSlika 1. Brad Pitt kao borac za slobodu ljudskog roda

Sjedite tako jednog dana pred TV-om i gledate reklamu za Aquafresh, Coca-colu i Volkswagen. Između reklama ubacili su neki čudni film. Npr. Fight Club. Ali ovaj film nije običan, ovaj film u vama izaziva neke neobične osjećaje. Pa sve o čemu film govori vi već znate i osjećate već odavno. Konzumerizam nas uništava i protiv takvog društva se treba pobuniti! Prestajete pratiti MTV, a sljedeća pjesma koju objavljujete na facebooku je od Dubioze Kolektiv, prestajete čitati index.hr i počinjete čitati advance.hr (ili npr. dnevno.hr), u kafiću ne naručujete taj iskomercijalizirani Heineken nego npr. neko češko pivo, dok pijete pivo čitate Naomi Klein, pronalazite skupinu istomišljenika i osjećate se odlično jer ste se otrgnuli od lanaca korporatizma i marketinške mašine potrošačkog društva.

No onda shvatite da je Fight Club uprihodio desetke milijuna dolara, da Dubioza više ne svira pred 100 nego 1,000 ili 10,000 ljudi, da advance.hr ima skupu i sofisticiranu web stranicu, a da je to češko pivo u vlasništvu nekog zlog kapitalisičkog fonda, a Doktrina šoka se može kupiti na svakom koraku. Oni svi su se prodali. Vrijeme je da nađete novi bend, novo pivo i novi web sadržaj za koji je čulo samo par ljudi poput vas i borba protiv konzumerizma se nastavlja.

Svi mi tražimo “svoj put”, svoj stil, svoju osobnost. U toj potrazi mi odustajemo od komercijalnih filmova, muzike i stila oblačenja. Nećemo biti kao sve ostale ovce i tražimo nešto jedinstveno, neisfurano i iskreno. Da bismo pobijedili korporacije i kapitalizam nužno je da se oslobodimo konuzmerizma i tad će naši lanci pasti, bit ćemo slobodni i vidjeti svijet kakav stvarno jest (a ne onakav kakav nam marketinški stručnjaci serviraju).

Međutim nakon toga sve više ljudi sluša isti bend, sve više ljudi kupuje istu odjeću, odjednom su nam stvari koje želimo kupiti sve dostupniji i mi smo sve sretniji. Konačno svi shvaćaju ono što i mi shvaćamo. Ali ne, čekaj?!? Da li to znači da je sad naš stil, naša muzika i naša književnost postala mainstream i upravo ono protiv čega smo se borili? A onda jednog dana shvatiš da i Zara stavlja lik Che Guevare na svoje majice i svijet se ruši. A da bi ga ponovno izgradio pronalaziš novu muziku i nove knjige i novi stil. Više nećeš biti rocker/punker/rebel nego ćeš npr. biti fitness junkie. Jedeš zdravu hranu, treniraš 2 puta dnevno, a na instagramu stavljaš slike svog savršenog tijela. A oni mainstream rockeri neka i dalje žive okovani svojim iluzijama. Ili si odlučio biti “hacker”. Ti rasturaš matematiku i računala, pametan si i ne padaš pod utjecaj konzumerizma. Nije te briga za odjeću i nakit. Ali si spreman izdvojiti sve što imaš za novi kompjuter, tablet ili mobitel. Možda odlučiš okupirati wall street, a možda je i to previše mainstream sada pa možeš zagovarati liberalni kapitalizam pa ćeš čak o tome pisati i blog (wait a second…hmm..).

Nekad je koristiti Apple-ove uređaje značilo biti drugačiji. Danas je to previše mainstream. Iphone više nije cool, zato treba npr. koristiti propalu Nokiu.

Microsoft je zla korporacija, a Windowsi flagship tog zla. Zato treba koristiti Linux. A odjednom različitih Linuxa je sve više i sve više liče na Windowse.

Hmmm…

I upravo to je bit kapitalizma. Konkurencija. Sve se proizvodi masovno i na ogromnoj skali i zbog toga je teško naći nešto “svoje”. Kad to pronađeš ti si “pametni potrošač”, hispter i neko drugačiji. Međutim ubrzo se “tvoj” stil masovno kopira i proizvodi u Kini u velikim serijama. A onda se možda nešto iz mainstreama prošlosti sad vrati u velikom stilu. I tako se kotač i dalje okreće.

Upravo potrošači i konkurencija među potrošačima pokreću kapitalizam. Različite korporacije, mali ili veliki poduzetnici, marketinški stručnjaci i ostali samo zadovoljavaju potrebe potrošača.

hipsterSlika 2. Ko je ustvari hipster i čiji stil je jedinstven?

Važnost investicija i tacit knowledge

Investicije. Čarobna riječ koja ne silazi sa naslovnih strana svih tiskanih medija, usta novinara, političara, ekonomskih analitičara itd. Vjerujem da je građanima već muka i da im se diže kosa na glavi kad čuju riječ investicija. Potpuno razumljivo. Svi o njima pričaju kao o nekoj metafizičkoj, magičnoj stvari koja će sve pozlatiti. Poteći će med i mlijeko i narod će živjeti puno bolje. Najviše se govori o FDI tj. direktnim stranim investicijama.

Investicije (strane, a ni domaće) nisu čarobni štapić, ali su iznimno važne. I ne bih sad o brojevima, rastu BDP-a o X % ako ostvarimo Y mlrd investicija itd. nego o znanju kojeg investicije donose u državu gdje se investira.

Tacit knowledge

Naučiti činjenice ja lako. Šta je rekao Aristotel, koliko iznosi sin90 ili kad je otkrivena amerika? Sve to možemo naučiti iz knjiga. Danas i puno više. Znanje je dostupnije nego ikad. Google, Amazon, Wikipedia, Coursera samo su neki od primjera koliko je znanje dostupno u svim dijelovima svijeta koji imaju priključak na internet. Ali postoji ono znanje koje se ne da naučiti učenjem već se može steći jedino činjenjem (learning by doing). To je znanje koje se ne može pretočiti u knjige. Tako dobivamo vrhunske trenirane doktore, programere, frizere ili zidare. Takvo znanje nije samo ograničeno na pojedince nego se širi na vrhunske timove i tvrtke. Skupine ljudi koje znaju proizvesti izvrstan produkt. U sredinama gdje je više takvog znanja produktivnost je veća. Problem je kako to znanje pridobiti? Urbanizacija, obrazovanje i internet nisu dovoljni [1]. Zato su nužne investicije! Investicije sa sobom donose i znanje, donose i ljude koji imaju znanje koje se zatim prelijeva i u sredinu gdje to znanje donosi. Uzmimo jedan banalan primjer investicije da neki strani lanac frizerskih salona odluči investirati u npr. BiH. Takav lanac će donijeti znanja o šišanju, o uređenju salona, o upravljanju, marketingu itd itd. Sve to će upijati i oni lokalni radnici koji će raditi (pomagati) eventualnim stranim radnicima. To znanje će onda moći upotrijebiti da možda nešto unaprijede, da pokrenu svoj biznis itd itd. Sve to će učiniti tu struku produktivnijom i konkuretnijom. A da ne govorimo o znanosti i visokoj tehnologiji.

Zato je nužno poboljšati investicijsku klimu (porezi, birokracija!!!) i ukinitu sve barijere priljeva stručnih stranih radnika.

[1] http://www.project-syndicate.org/commentary/on-the-mental-sources-of-productivity-growth-by-ricardo-hausmann?utm_content=buffer72192&utm_source=buffer&utm_medium=twitter&utm_campaign=Buffer

Društveno korijenje, krave u Lesothu, nekretnine i automobili na Balkanu

Krave u Lesothu

Daron Acemoglu i James Robinson su na svom (izvrsnom) blogu napisali nedavno post pod nazivom Cows, Capitalism and Social Embeddedness. Tekst svakako pročitati, a ukratko radi se o tome da ljudi u nekim dijelovima svijeta kupuju i drže stoku (krave i bivole) iako su povrati na ove investicije ustvari negativni (npr. u dijelovima Indije povrati su -64 % za krave i -39% za bivole). Autori spominju različita objašnjenja ovog fenomena, ali na kraju se baziraju na jedan – socijalni aspekt. U objašnjenju spominju Lesotho, koja je izrazito siromašna zemlja i većina muškaraca iz Lesotha radi u rudnicima u susjednoj Južnoj Africi. Zašto oni odabiru štedjeti u kravama umjesto u nekim drugim (lukrativnijim) vidovima ulaganja? Razlozi su sljedeći:

1. Kao što je rečeno muškarci rade u JAR-u dok su im obitelji u Lesothu. Krave su duboko ukorijenjene kao vrijednost u Lesothu. Krave se mogu posuditi drugim ljudima kako bi se učvrstile veze i poboljšao položaj u društvu i zbog toga su izuzetno atraktivne kao ulaganje.

2. Krave su u Lesothu smatrane kao muška imovina odnosno žene ne mogu raspolagati (prodavati, kupovati) krave. Novac (gotovina) je imovina kućanstava i žene itekako mogu raspolagati novcem. Zbog toga muškarci odlučuju da novac ulažu u krave jer na taj način sprječavaju žene u trošenju.

Još jedan važan aspekt je što se krave daju kao miraz što im itekako povećava vrijednost.

U zaključku – ulagati u krave je dobro jer kontroliraš svoj kućni budžet i održavaš položaj i veze u zajednici.

Društveno korijenje

Ekonomska teorija svoje modele gradi na racionalnim agentima (pojedincima, tvrtkama, državama…) koji međusobno trguju i tako se čarobni kotač ekonomije pokreće. Međutim ponašanja pojedinaca često ponekad nisu racionalna kao što smo vidjeli u prethodnom primjeru. Pogotovo se ne smije pojedinca promatrati odvojeno od društvenog konteksta. Društvene norme postaju institucije (neformalne) i kao takve utječu u značajnoj mjeri na poticaje i prilike samih pojedinaca. Pogledajmo dakle što se događa u “našem sokaku”.

Nekretnine i automobili na Balkanu

Svi sve ne znamo što se dogodilo sa tržištem nekretnina, o balonu i pucanju istog u SAD-u, a zatim i u cijelom svijetu (negdje više, negdje manje). Na Balkanu (i u Hr, Slo, BiH npr.) cijene nekretnina su i dalje po nekim pokazateljima još uvijek previsoke (npr. po indikatoru odnosa cijene najma i cijene stana). Zašto je tome tako? Sigurno je jedan od problema i to što banke i dalje drže u svojim bilancama visoke cijene nekretnina koje su financirali, ali možda tu postoje i drugi, društveni razlozi.

Postoji više objašnjenja zašto su na našim prostorima nekretnine toliko popularne i ono vjerovatno najčešće spominjano je iskustvo socijalizma gdje je novac obezvrijeđivan više puta u nekoliko navrata i da narod jednostavno više nije vjerovao ni u štednju, ni u banke ni u novac (zato je i većina štednje u bankama u HR i BiH u eurima, a ne u domaćoj valuti iako je u BiH čak ta valuta strogo vezana uz euro). To dijelom svakako stoji i naslijeđe prošlosti (pogotovo socijalizma) je itekako teško i problematično. Ali opet Njemci koji su isto proživjeli pakao (hiper)inflacije većinom nisu vlasnici svojih nekretnina i štede u drugim investicijskim klasama.

Sad bi na scenu stupile te društvene norme koje smo prethodno spominjali. Na Balkanu su nekretnine uvijek bile i jesu pokazatelj bogatstva i način da se stekne bolji položaj u društvu. To je još izraženije u manjim i ruralnim mjestima. Bogatstvo se uglavnom mjeri onim vidljivim a to su – nekretnine i automobili. Onaj tko ima ljepšu (veću) kuću je u društvu priznatiji, smatra se sposobnijim i pametnijim i ljudi će lakše povjerovati onome što on govori (ili prodaje). Isto je i sa automobilima. Ako čovjek vozi dobro auto sigurno je u životu uspio (ne gledajući na pasivu tj. način na koji je taj automobil financiran). Nekretnine su također itekako važne kod udaje/ženidbe, kao i krave u Lesothu. Velike nekretnine i sjajna, snažna auta u našem društvu pojedincima daju veći značaj i veći broj veza u samoj zajednici.

Sve ovo je sa financijskog (ekonomski racionalnog) gledišta potpuno promašeno. Naše društvene norme su nam i danas uteg oko nogu. Lesotho je svakako siromašniji od Balkana, ali je Balkan svakako siromašniji od Njemačke, Velike Britanije ili Švicarske. Kupovanje precijenjenih nekretnina i nedostižnih automobila skupim kreditima nije isplativo što god društvo o nama mislilo. Loše neformalne institucije mogu biti jednako štetne za ekonomski razvoj kao i loše formalne institucije.

Autor teksta ne smatra da se nekim porezima na nekretnine (ili bilo kakvim porezima) mogu promijeniti društvene norme (ili da oporezovivanjem društvo može krenuti u prosperitet) i svaki porez smatra štetnim i nikako nije za uvođenje poreza na nekretnine.

Autor teksta je ljubitelj (nažalost ne i vlasnik) luksuznih nekretnina (iako ne kuća i stanova ali npr. hotela sa dobrim wellnessom itekako) i njemačkih automobila.