renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Listopad, 2014

Sunk cost fallacy ili zašto su igrice poput Farmvillea, WoW-a, LoL-a i ostalih toliko popularne?

Nakon duže vremena jedan novi “psihološki” post. Danas malo o Sunk Cost Fallacy.

Ukoliko investiramo dovoljno novca i vremena u nešto teško ćemo to napustiti iako znamo da je to loše za nas (gubimo vrijeme i/ili novac). Reagiramo emocionalno, a ne racionalno. Pogledajmo primjer FarmVillea. Na vrhuncu je FarmVille imao više od 84 mil igrača. Sada je taj broj manji, ali i dalje se drži. A da ne govorimo o League of Legends ili World Of Warcraft. Milijuni igrača igraju, a na svemu tome se vrti ogroman novac. FarmVille i nije toliko zanimljiva igrica. Da bismo razumjeli zašto je toliko ljudi igra trebamo pogledati ljudsku psihologiju.

farmville-help

Slika 1. I want to stop, but I just can’t

U “Misliti Brzo i Polako” Kahneman govori o tome kako je kroz evoluciju bilo važnije izbjegavati rizike odnosno gubitke. Onaj organizam koji bi se uspio spasiti od gubitka bi imao veću mogućnost da prenese svoje gene. Zbog toga je u ljudskoj prirodi da više pažnje obraćaju na gubitke nego na potencijalne dobitke. U ljudskoj prirodi je usađena “bol od gubitka”. Kada se moramo odreći nečeg što posjedujemo to izaziva psihološki napor i bol iako je potencijalni dobitak velik (ili čak siguran). U jednom istraživanju ekonomist Dan Ariely je postavio štand na kojem je prodavao jeftine (i loše) čokoladice i skupe Lindt čokolade. Loše su koštale 1 cent, a kvalitetne 15 centi što je bila odlična ponuda. Većina ljudi je birala kvalitetne Lindt čokolade. Na drugm mjestu je postavio drugi štand gdje su loše čokoladice bile besplatne dok su Lindt čokoladice koštale 14 centi. U ovom slučaju većina ljudi je birala loše čokolade iako je razlika u cijeni bila ista kao u prošlom slučaju. Ali ljudi nisu slijedili matematiku već su bili vođeni emocijama točnije strahom od gubitka. Zato će ljudi i skupljati besplatne stvari koje ne trebaju te prihvaćati loše ponude i kupovati stvari koje im ne trebaju (i koje su nekvalitetne) koje uz kupnju nude i besplatan (obično isto nepotreban) poklon.

Kada nešto trajno izgubimo osjećamo veliku bol. Kako bismo izbjegli bol upuštamo se u čudne i loše odluke i slijedimo čudne obrasce ponašanja. Odemo u kino i gledamo film za koji nakon 15 minuta shvatimo da je katastrofa. Da gledamo kod kuće na TV-u promijenili bismo kanal. Ovako ostajemo u kinu samo zato jer smo platili ulaznicu. Kupimo ulaznicu za koncert, ali upravo na noć koncerta shvatimo da postoji još bolji koncert. Idemo na lošiji jer već imamo ulaznicu. Kupimo novu vrstu čokolade za koju otkrijemo da je loša, ali je ipak pojedemo do kraja. Sve to je primjer sunk costa. Sunk kost je trošak odnosno investicija koja nikad neće biti nadoknađena. Investitori na tržištu kapitala kad pogriješe u ulaganju i vrijednost dionice padne s razlogom (jer firma loše posluje itd.) i dalje nastave kupovati istu dionicu da si kao “smanje prosjek ulaska” s nadam da dionica (firma) još uvijek vrijedi. Umjesto da prodaju lošu investiciju i priznaju si gubitak.

Hal Arkes i Catherine Blumer su 1985. napravili odličan eksperiment. Skupini ljudi su rekli da pretpostave da su uplatili put vrijedan 100 dolara (skijanje u Michiganu), ali da su ubrzo nakon toga naišli na bolju ponudu skijanja u Wisconsinu za 50 dolara. Pitali su ljude šta bi bilo da se datumi putovanja preklapaju – koji bi odabrali. Dobar odmor vrijedan 100 dolara ili odličan vrijedan 50 dolara. Više od polovine ispitanika je odabralo skuplji, a lošiji odmor samo zato što su ga platili više. Sunk cost fallacy at work.

Kahneman i Tversky su također napravili sličan eksperiment. Zamislite da idete gledati film i ulaznica za kino košta 10 dolara. Kada dođemo do kina shvatimo da smo iz novčanika izgubili 10 dolara. Većina ljudi bi i dalje odlučila kupiti ulaznicu i pogledati film (samo 12 % ljudi je reklo da ne bi). U drugom slučaju stvar je ista osim što nismo izgubili 10 dolara već smo izgubili ulaznicu koju smo prije kupili. Da li bismo sad odlučili pogledati film? Većina ljudi (54 %) je rekla da ne. U oba slučaja smo izgubili 10 dolara, ali drugi scenario se čini drugačijim. U drugom slučaju smo mi već 10 dolara bili namijenili na ulaznicu i gubitak ulaznice tada boli više.

A sad se vratimo na FarmVille. FarmVille je besplatan. Uđeš, igraš koliko hoćeš, izađeš. Zasadiš malo kukuruza tu i tamo. Farma polako raste. Onda kupiš ranč, životinje, povećavaš imanje. Što više klikaš shvatiš da sad imaš i novca kojeg možeš potrošiti na nove usjeve i novu stoku ili svjetlucave traktore. Što ćešće igraš i provjeravaš napredak tijekom dana to tvoja farma brže raste i imaš više (virtualnog) novca. Ali ako se ne vratiš i ne igraš tvoja investicija propada. Da to ne bi bilo tako možeš platiti FarmVilleu pravim novcem ili reklamirati igru drugima kako bi ti pomogli. I začarani krug se nastavlja. Gradiš, sadiš, trošiš, zarađuješ, reklamiraš, zoveš prijatelje, navijaš sat da ustaneš na vrijeme da vidiš kako ti farma napreduje itd.  Stotine milijuna dolara se investiraju u ovakve tipove igara koje igraju upravo na slabost ljudske psihologije i zarađuju na tome. Igrači FarmVillea znaju da su uložili vrijeme i novac i zato ne mogu prestati.

A tek npr. LoL. Igraš, napreduješ do 30 nivoa, isprobavaš različite uloge i junake, a zabava tek onda počinje kad počneš igrati u divizijama i pokušavaš se probiti kroz bronze, silver i gold do platinuma. Kupuješ junake i oblačiš ih u nove skinove. Trošiš vrijeme i novac. I ne možeš prestati. Jer još jedna pobjeda ti donosi nove bodove, novi napredak, novog junaka, novi level, novi izbor skinova. Iznova i iznova.

Ovakve stvari vidimo i u svakodnevnom životu. Ljudi ostaju na radnom mjestu na kojem se osjećaju loše, ne žele prekinuti prijateljsku ili ljubavnu vezu koja nema smisla itd. Svemu tome se ne vraćamo da bismo stvorili ugodne nove uspomene već da bismo se sačuvali od negativne emocije gubitka (truda, vremena, novca) investicije.

Sunk cost izaziva ratove, povećava cijene u aukcijama i održava pogrešne političke odluke. Sunk cost drži cijene nekretnina visokima jer je teško otpisati gubitak. Sunk cost dovodi do sporijeg restrukturiranja gospodarstva. Sunk cost nas tjera da dovršimo obrok iako smo već puni (koliko nas je čulo od roditelja da moramo završiti obrok do kraja?). Sunk cost puni naše domove stvarima koje ne trebamo.

Sunk cost se nekad naziva i Concorde fallacy po projektu prvog komercijalnog supersoničnog aviona. Projekt je od početka mirisao na propast, ali svi uključeni su nastavljali s njim. Previše se uložilo i bol od odustajanja bi bila prevelika.

Ova fallacy je isključivo ljudska. Istraživanja su pokazala da životinje i mala djeca ne potpadaju pod ovu zabludu. Oni vide samo trenutne gubitke i dobitke. Ljudi bi trebali činiti isto.

lol-champions

Slika 2. So many champions – so little time

Oglasi

Zašto u BiH ne možemo imati nekog poput Elona Muska

Vjerujem da većina ljudi koja malo prati vijesti zna ko je Elon Musk. Jedan od suosnivača PayPala, a danas osnivač i vlasnik firmi Telsa Motors, SpaceX, Solar City i Hyperloop. Sve njegove tvrke su ustvari “lude” futurističke zamisli. Tesla Motors proizvodi električne automobile, SpaceX želi ljude odvesti na Mars (privatna verzija NASA-e), Solar City se bavi sunčevom energijom, a Hyperloop je tek najluđa zamisao od svih – cijevi kojima bi se ljudi transportirali velikim brzinama na velike udaljenosti. Većina ljudi nije vjerovala da će ijedna od njegovih ideja uspjeti, ali Tesla Motors su već razvijena kompanija koja brzo napreduje i trenutno je glavni igrač na području električnih automobila i postavlja standarde cijelog sektora. Tesla Motors ima u planu izgradnju ovakve giga tvornice. Dragon – brod razvijen u SpaceX je nedavno odnio teret do svjetske svemirske postaje. Solar City je već etablirana firma. Hyperloop je trenutno koncept, ali vidjet ćemo što će tu biti.

Ali ideja mi nije da raspravljam o uspjesima Elona Muska. Ideja je da vidimo kako jedan uspješan poduzetnik poput njega razmišlja. Nedavno se na Quori pojavilo pitanje kako je Elon Musk naučio dovoljno o raketama da bi pokrenuo SpaceX. Govorio je inženjer koji je bio jedan od prvih zaposlenika SpaceX i koji je Elona učio o raketnim pogonima. Pored toga što govori kako je najinteligentija osoba koju je upoznao meni su zanimljive sljedeće točke:

1. Okružio se znalcima o području i slušao i upijao znanje.

2. Čita i uči. Neprestano napreduje.

3. Ne priznaje poraz

Točka 3 je posebno zanimljiva i citirat ću ovdje:

So, I am going to suggest that he is successful not because his visions are  grand, not because he is extraordinarily smart and not because he works  incredibly hard.  All of those things are true.  The one major important distinction that sets him apart is his inability to consider failure.  It simply is not even in his thought process.  He cannot conceive of  failure and that is truly remarkable.  It doesn’t matter if its going up against the banking system (Paypal), going up against the entire  aerospace industry (SpaceX) or going up against the US auto industry (Tesla). He can’t imagine NOT succeeding and that is a very critical  trait that leads him ultimately to success.

 

I sad znam da će se mnogi javiti i reći da Elon Musk uživa potporu države jer mu je dala poticaje za Teslu, jer SpaceX surađuje s NASA-om itd. Ali mislim da je novac najmanja stvar. Ono što u je u SAD-u moguće jeste da neko izazove etabliranu industriju kao što je automobilska ili potpunog monopolistu u istraživanju svemira (NASA-u). To je slobodno poduzetništvo u svom izvornom obliku. Elon Musk izaziva etablirane načine, mijenja ih i time unapređuje svoje kompanije, SAD, društvi i cijelu civilizaciju. Kreativna distrukcija u punom sjaju.

Zašto u BiH to ne bi bilo moguće? Uzet ću jedan jednostavan, banalan primjer. Javni prijevoz u Sarajevu. Nedavno je GRAS štrajkao, čak i prijetio blokiranju saobraćaja. Kad je promet preuzela privatna kompanija radnici su se bunili, tražili “zaštitu svojih prava” itd itd. U BiH je nemoguće privatno pokušati unaprijediti nešto banalno kao što je javni saobraćaj, a da ne govorimo o monopolima drugih državnih/kantonalnih/javnih tvrtki. Dok god nema poduzetničke slobode neće biti ni kreativne destrukcije niti ulaska novih poduzetnika na tržište. Da ne govorimo o legalnim kriminalnim udruženjima kao što su odvjetnici, farmaceuti, ljekari, stomatolozi gdje postoji centralno društvo za licenciranje. Notari vjerovatno u BiH imaju EBITDA oko 40-50 % što je brutalno kad se uzme u obzir da se radi o nerizičnim zanimanjima. Ali po zakonu im se ne može konkurirati. Takvih milion propisa onemogućuje onima koji imaju ideje da se iskažu i da unaprijede društvo kroz “lude” ideje kao Elon Musk. Zamislite Uber u BiH? Pa taksisti bi kamenovali i njih i vladu. Imamo hrpu interesnih skupina koje onemogućuju napredak.

A druga stvar je naš mentalitet. Nedavno sam čitao na klix.ba članak o svjetskim milijarderima i kako su se obogatili. Ako želite vidjeti većinski mindset ljudi u BiH treba pročitati komentare – “iluminati”, “židovi”, “ukrali”, “teorije zavjere” itd itd… Nema govora o radu, trudu, znanju, napretku. I to je to. Nema šanse da će neki Elon Musk u BiH uspjeti jer će biti označen kao zločesti kapitalist, lopov, iluminat ili nešto još gore.

Ako želimo ići naprijed moramo uraditi dvije stvari:

1. Liberalizirati tržište – onemogućiti zaštitu koju danas imaju npr. notari, javna poduzeća itd. 

2. Promijeniti socijalistički način razmišljanja i prihvatiti bogatstvo kao vrlinu. 

elonmusk

Slika 1. Način razmišljanja poduzetnika, kapitalista (po bosanski iluminata, židova, lopova…)

Struktura zaposlenih je možda najveći problem Bosne i Hercegovine

Izbori u BiH su prošli. Rezultate neću komentirati jer manje-više za mene su bili i očekivani. Ono čime se želim pozabaviti u ovom postu je po mojem mišljenju krucijalni problem države i društva.

U postu Quo vadis BiH prije više od dvije godine govorio sam o kretanju BDP-a, investicijama te zaposlenosti, a u postu Struktura birača u BiH o poreznim platišama i konzumentima. Vrijeme je došlo da se te teze revidiraju i podaci osvježe.

Brojni mediji su prije izbora prenosili optimistične podatke o tome kako jedino u BiH (od zemalja regije) raste broj zaposlenih.

Međutim niko se nije pozabavio strukturom.

Na slici 1 vidimo kretanje ukupnog broja zaposlenih u BiH. Možemo primjetiti da je broj zaposlenih značajno pao od 2008. do 2010. Taj pad je uvjetovan recesijom koja je pogodila cijeli svijet, Europu pa time i BiH. U 2011. vidimo rast te ponovni pad sve do ove godine. Što se promijenilo? Pa investicije u autoceste. Izgradnja autocesta u FBiH te RS gura broj zaposlenih. Ali to nije jedini pokretač. Broj zaposlenih konstantno raste i u javnom sektoru.

 

Ukupno

Slika 1. Kretanje ukupnog broja zaposlenih u Bih od 2008. do 2014.

 

Na slici 2 možemo vidjeti kretanje broja zaposlenih u javnom sektoru (uključujući i javna poduzeća) , a na slici 3 kretanje broja zaposlenih u privatnom sektoru.  Jasno je kako javni sektor značajno povećava broj zaposlenih od 2008. Dakle na vrhuncu krize javni sektor je dodavao po 5.000 radnih mjesta godišnje dok je privatni sektor gubio po 10.000. Održivo?

Nakon rasta 2011. privatni sektor opet počinje gubiti radna mjesta dok javni ne posustaje u rastu. Sve do 2014. kada raste i privatni što je objašnjeno već povećanim građevinskim radovima na autocestama i povezanoj prerađivačkoj industriji. U 2014. javni sektor i dalje zapošljava.

 

JavniPoduzeca

Slika 2. Kretanje broja zaposlenih u javnom sektoru i državnim poduzećima

 

 PrivatniBezJavnihPoduzeca

Slika 3. Kretanje broja zaposlenih u privatnom sektoru

Ono što je još opasnije u cijeloj priči je omjer plaća privatnog i javnog sektora. Na slici 4 je kretanje prosječne plaće za javni sektor, dok je na slici 5 kretanje prosječne plaće za privatni sektor.

PlaćeJavni

Slika 4. Kretanje prosječne plaće u javnom sektoru (u BAM)

PlaćePrivatni

Slika 5. Kretanje prosječne plaće u privatnom sektoru (u BAM)

Prvo što upada u oči i što je najvažnije da je prosječna plaća u javnom sektoru značajno veća od prosječne plaće u privatnom sektoru. Trend je uzlazan u obe kategorije. Mislim da u oči upada 2013. gdje je došlo do naglog rasta plaća u privatnom sektoru. Tu se dogodila promjena u zavodu za statistiku. Promijenili su klasifikaciju radnih mjesta i meni se nije dalo tražiti šta su sad gdje stavili. Uglavnom dodali su Informatiku kao posebno područje gdje su plaće značajno veće od prosjeka te tehnička i znanstvena zanimanja gdje su plaće isto dosta visoke. Ja sam to pribrojao privatnom sektoru iako vjerujem da je većina toga u javnom sektoru (broj informatičara po državnim upravama i javnim poduzećima), ali dobro neka bude ovako. Ono što je jasno da i po novoj klasifikaciji plaće opet padaju u privatnom sektoru u 2014. dok u javnom sektoru OPET rastu. Dakle stvari su prilično jasne.

I sad dolazimo do onog krucijalnog dijela. Broj poreznih konzumenata i poreznih platiša. Ako u porezne konzumente ubrojimo sve zaposlene u javnom sektoru, nezaposlene, umirovljenike i ostale, ali bez djece (dakle samo gledamo broj registriranih birača), a u porezne platiše zaposlene u javnom sektoru dođemo do zastrašujuće brojke da 14 % stanovništva financira ostalih 86 %.

PlatišeVsKonzumenti

Slika 6. Platiše vs. konzumenti 2014.

Valjda je svima jasno (ili nekima nije) da je ovo stanje neodrživo. Apsolutno neodrživo. Ovo će dovesti do bankrota države što bi u slučaju BiH moglo dovesti do socijalnih nemira, novog buđenja nacionalnih nezavoljstava itd. Ovakvo stanje je izrazito lako zapaljivo i treba ga riješavati. Nadam se, iskreno se nadam, da će buduće vlade krenuti s reformama i restrukturiranjem gospodarstva. Nužno je privatizirati preostalu državnu imovinu i staviti je u funkciju.

Iz istraživanja MMF-a od 2005. dolaze podaci da je u BiH 70 % poduzeća u državnom vlasništvu poslovalo negativno naspram samo 25 % u privatnom. Privatno funkcionira. Državno je je neefikasno. A svako odgađanje dovodi do novog pada i uništenja kapitala (vidi Bosnalijek, FDS itd.).

Na slici 7. vidimo kretanje vanjskog duga države, a na slici 8. kretanje trgovanja na burzama (SASE i BLSE). Javni dug raste. Taj trend je očit. Na sreću zadnjih godina rast je nešto usporio, ali ako pogledamo kretanje prometa na burzama vidimo da se najviše trguje dužničkim papirima (i to su sve obveznice države i entiteta). Glavni kupci su domaće banke. Dakle država doslovno isisava kapital sa tržišta i ostavlja manje prostora privatnom sektoru (podaci su iz godišnjeg biltena CB BiH).

VanjskiDugDržavnogsektora

Slika 7. Kretanje vanjskog duga državnog sektora u BiH

KretanjeBurzaEquityVsDebt

Slika 8. Trgovanje na burzama u BiH (equity vs. debt)

Mislim da ne treba trošiti puno riječi jer podaci govore sve. Javni sektor u BiH je ogroman i jednostavno guši razvoj privatnog sektora. Plaće su veće u javnom sektoru te raste broj zaposlenih. Veće plaće će naravno privlačiti talente u javni sektor što ima i dodatnu otežavajuću okolnost jer to privlači mlade ljude u javni sektor, politiku i stranke umjesto u privatni sektor i poduzetništvo.

U BiH ne postoji neoliberalni kapitalizam. Kad bismo još ubrojali poduzeća koja isključivo rade sa državom ti podaci bi bili još strašniji (i bojim se takvih podataka ako ih neko jednog dana analizira).

P.S. Ako neko ima neke ispravke vezano uz podatke i navedeno neka se javi, jer je ovo “prljava” analiza. Za jednu detaljniju bi trebalo značajno više vremena.

Dodatak:

[1] Podatke koje sam koristio su iz državnog zavoda za statistiku i statistike Centralne Banke.

[2] U državna poduzeća ubrojao sam: Elektroprivrede (BiH, RS, HZHB), Telekom BiH, Telekom Mostar, Pošte, Autoceste, Željenice, TV i Aluminij (moglo bi se tu dodati još tolika, ali ja sam uzeo one najveće i koje smatram monopolima).

[3] Broj zaposlenih u državnim poduzećima sam nalazio iz raznih izvora (izvještaji, vijesti itd.) te možda nisu točni. Također uzimao sam ih fiksno u godinama za koje sam našao podatak (pokušao sam sve naći za 2014.) te se taj broj ne mijenja kroz godine.

[4] Iz plaća privatnog sektora izbacio sam financijski sektor koji utječe sa malim (zanemarivim) brojem zaposlenih, a ima prosječno značajno veće plaće te je očiti outlier.

[5] Što se dogodilo 2011. da je došlo do rasta? – ECB je počeo sa LTRO i upumpao novac u europsku ekonomiju što se prelilo i u BiH. Vidjeti https://www.jpmorganassetmanagement.lu/EN/dms/Guide%20to%20the%20Markets%20Quarterly%20[MKR]%20[LU_EN].pdf  (slajd 9)

[6] Istraživanje MMF-a je  IMF Country Report No. 05/198: Bosnia and Herzegovina: Selected Economic Issues, International
Monetary Fund, June 2005, str. 38

[7] O privatizaciji u BiH http://ti-bih.org/wp-content/uploads/2011/03/PRIVATIZACIJA_DRZAVNOG_KAPITALA_U_BiH1.pdf