O revoluciji, nejednakosti i obrani 1 %

by IsakN

It was the best of times, it was the worst of times, it was the age of wisdom, it was the age of foolishness, it was the epoch of belief, it was the epoch of incredulity, it was the season of Light, it was the season of Darkness, it was the spring of hope, it was the winter of despair, we had everything before us, we had nothing before us, we were all going direct to Heaven, we were all going direct the other way – in short, the period was so far like the present period, that some of its noisiest authorities insisted on its being received, for good or for evil, in the superlative degree of comparison only.

Charles Dickens, A Tale Of Two Cities

U Hrvatskoj je nedavno osnovana Radnička fronta. Nova politička inicijativa koja kaže da su njihovi ciljevi sljedeći:

Zaključili smo da treba osnovati širu progresivnu frontu koja će se beskompromisno boriti za radnička prava, ali koja će uključivati i druge aspekte borbe: borbu za ljudska prava, ekologiju, ženska prava, prava socijalnih manjina… I koja će u budućnosti, kao jedan od vidova borbe, sudjelovati na parlamentarnim izborima. Radnička fronta neće djelovati isključivo kao stranka, bit će prisutna i na drugim vidovima djelovanja: na radnim mjestima, na ulici kroz štrajkove i proteste, kroz sindikalno organiziranje i pomaganje radnika. Radnička fronta borit će se za ono što se danas popularno naziva 99 posto društva. Za radnu većinu i sve ostale marginalizirane, potlačene i siromašne.

Osnovna ideja je da su radnici obespravljeni, da sustav odgovara “kapitalistima” i da ne postoji ekonomska demokracija. S idejom da ne postoji ekonomska demokracija se svakako treba složiti. Još su Šonje i Ivanković u tekstu iz 2011. analizirali da je hrvatsko društvo u tzv. nedemokratskom kapitalizmu, s čim bih se ja apsolutno složio (te dodao da je tako i u zemljama u okruženju – Slovenija, BiH, Srbija…). Međutim iz Radničke fronte na to ne gledaju tako. Oni ne vide problem ortačkog kapitalizma (koji i nije kapitalizam), već problem vide u samom tržišnom gospodarstvu kao takvom. Oni su protiv tržišta, a za državu. Oni su za nacionalizaciju privatnih kompanija (odluku koje bi se to kompanije nacionalizirale donosio bi valjda vrh Radničke fronte). Oni ne shvaćaju da najveći problem ekonomije jeste što u Hrvatskoj i okruženju je dominantna ekonomija distribucije umjesto stvaranja. A oni bi ustvari distribuirali. Oni bi uzeli od “bogatih” i dali “siromašnim” (u prijevodu dali bi onima koje oni smatraju da to zaslužuju, a oduzeli od onih koje oni smatraju da ne zaslužuju).

Ono što ih najviše boli je nejednakost pa kažu sljedeće:

U Nezavisnom hrvatskom sindikatu su izračunali da je produktivnost od 1999. do 2008. godine, dakle do pojave krize, rasla za šest postotnih bodova više od realnih plaća. Nakon 2008. produktivnost je porasla za 25 posto, a realne plaće su pale 19 posto. U zadnjih 15-ak godina je produktivnost rada rasla za 29 posto, a realne plaće za 19 posto. Ta razlika vam govori da je novostvorena vrijednost koju su radnici stvorili preuzeta od strane kapitala, odnosno privatnog vlasništva.

Pitanje je, međutim, ko je ustvari “ukrao” produktivnost? Je li moguće da to ipak nisu zli kapitalisti? Ako pogledamo ovdje vidjet ćemo da mali poduzetnici praktički odumiru i da je profita malo, a dugova jako puno. Ista stvar je i sa obrtima. Dakle kapital nestaje, poduzeća propadaju, a “kapitalisti” postaju dužnici. Je li moguće da je produktivnost ukrala država (uz spregu sa sindikatima)? Porezi su iz godine u godinu bili veći, a proračun je napuhavan iz godine u godinu. Ovdje možete vidjeti analizu deficita RH da ne zatrpavam post grafovima i slikama i sve će vam biti jasno. Također Velimir Šonje ima odličan tekst o fiskalnim iluzijama, gdje analizira proračunske izdatke RH sa izdacima Austrije i Njemačke (na koje se tako volimo ugledati). Zaključak je da Hrvatska puno više troši na plaće zaposlenih te na kupnju roba i usluga te manje na socijalna davanja, što možete vidjeti u tablici 1. Drugačije rečeno kupuje se sindikalni mir plaćanjem nepotrebnih radnih mjesta te se kroz ortačko poslovanje troši novac na razno-razne nabave, a onda se štedi na mirovinama i socijali. Kad na sve to dodamo katastrofalno poslovanje javnih tvrtki (HEP, HAC, ARZ, ZG Holding itd.) te parafiskalne namete (Vode, Šume, HGK itd.) jasno nam je gdje je produktivnost nestala. A za sve to je kriva politika u velikoj sprezi sa sindikatima.

komponente_izdataka_2012

Tablica 1. Proračunski izdaci Njemačke i Austrije u usporedbi s Hrvatskom

Postoji u Hrvatskoj i jedna druga organizacija. Zovu se Živi zid i bore se protiv deložacija. Preciznije oni ne priznaju dugove. Oni se bore za “malog čovjeka”, dužnika u borbi protiv zločestog kapitaliste, vjerovnika. Oni ne priznaju dug. Oni ne priznaju današnji monetarni sustav. I iako je sve to u redu na osobnoj razini ljudi koji su SVOJOM VOLJOM podignuli kredit i zbog tog kredita upali u probleme očito priznaju takav sustav. Međutim udruga smatra da je potpuno pravo jedne osobe (pravo na kredit) staviti ispred prava druge osobe (da mu novac koji je nekom posudio bude vraćen). Zastrašujuće zar ne? Svi smo jednaki osim što su neki jednakiji od drugih.

Ono protiv čega se (navodno) ova ekipa bori jeste 1 %. Oni najbogatiji slojevi društva. To su njihovi neprijatelji. Oni pozivaju na revoluciju, na promjenu, na borbu. Revolucija – to je cilj, a sva sredstva su dopuštena.

Možda i najpoznatija revolucija u povijesti je ona u Francuskoj, kad se 99 % obespravljenih uzdiglo i srušilo taj loši sustav koji ih je iskorištavao. Hrabri junaci za sva vremena. Barem tako čitamo u povijesnim knjigama i učimo u školama. U jednoj od najpopularnijih knjiga svih vremena “Priči o dva grada” Charles Dickens događaje prikazuje drugačije (istinito). Ta revolucija je bila krvava i promašena. Osnovani su fiktivni sudovi gdje se osuđivalo, a ne sudilo i procjene su da je u vrhuncima revolucije do 10.000 ljudi dnevno bilo pogubljeno. Revolucija se pretvorila u kaos i anarhiju i Francuskoj nije donijela ništa dobroga. U knjizi Dickens, koji je morao napustiti školovanje zbog očevih dugova te ići raditi kao dječak, pokušava upozoriti britansko društvo da ne dopuste ono što se dogodilo u Francuskoj. Dickens vidi da je ta “radnička” revolucija donijela zlo i unazadila Francusku te upozorava britansko društvo da ne ide tim putem. Ono što je Dickens vidio a ono što Kapović i ekipa iz Radničke fronte ili Živog zida ne vide (ili vide, samo žele zamijeniti one koji su trenutno na vlasti) jeste da uništenje jedne vlasti i uspostavljanje nove neće donijeti napredak. Upravo suprotno. Ono što trebamo je sloboda, individualizam te marginalni napredak u životu svakog pojedinca. Nikakva vlast (kakva god ona bila) neće rezultirati prosperitetom, a revolucija će donijeti samo zlo.

Ovo su slike sa protesta u BiH (Bihaća) ove godine. To je rulja, to su huligani i to je uništavanje privatne imovine građana. Nikakva policija, nikakvo sudstvo, nikog nije bilo da spriječi to. Čovjek je investirao svoju imovinu, podigao ogroman kredit, pokrenuo posao i bagra dođe i uništi mu to. I šta? Nikom ništa. To je revolucija. To je Radnička fronta. To je uništavanje, anarhija, a ne prosperitet.

I ta kvazi revolucija u BiH je završila tako što su “neki” uspjeli skinuti “neke” s vlasti i što su “neki” na sljedećim izborima odnijeli pobjedu, dok su “neki” izgubili. I iako se nešto promijenilo to ne znači da je bilo što drugačije.

Revolucije počnu romantičnu, a završe tako. Ili ovako:

 

Priča o dva grada je objavljena prije više od 150 godina i prodana u preko 200 milijuna primjeraka. Neki, nažalost, još uvijek nisu ništa naučili. I neki će opet slijediti Kapovića i Kapoviće u proteste i revolucije koji će cijelo društvo unazaditi. Evolucija, a ne revolucija je put do prosperiteta.

Što se tiče onog o 1 % pogledajmo malo podatke. Na slici 1 vidimo iz ovogodišnjeg Wealth-x izvješća otkud najbogatijim ljudima svijeta njihovo bogatstvo. Ono što se jasno vidi je da skoro 83 % bogataše je ili samo zaradilo novac ili su kombinacija naslijeđenog i zarađenog. Ne baš ono što bi prosječan “revolucionar” očekivao. Ti ljudi zaista rade, stvaraju nove vrijednosti te izgrađuju budućnost.

top1percent

Slika 1. Najbogatiji ljudi svijeta po dobi i izvoru bogatstva

Na slici 2 možemo vidjeti koja skupina prema prihodu koliko poreza plati, a koliko iz proračuna dobije za SAD.  Vidi se da oni koji najviše zarađuju ustvari plaćaju za ostatak. Oni s nižim dohodcima više dobiju nego što daju u proračun. Opet ne nešto što bi prosječan “revolucionar” očekivao.

tablicaporeziSAD

Slika 2. Prikaz distribucije prihoda i poreza u SAD

Ono što me najviše fascinira jeste da tipovi kao ovi iz Radničke fronte najčešće napadaju bogate poduzetnike, vlasnike tvrtki, direktore najvećih kompanija, financijsku industriju, bankare itd. A zašto niko ne napada npr. Luku Modrića? Ili Christiana Ronalda? Ili Marina Čilića. Edina Džeku? Ne. Oni su junaci nacije. Heroji ulice. A oni su vjerovatno među 0.1 % po prihodima. I dok direktori najvećih kompanija upravljaju kompleksnim sustavima te imaju pod sobom tisuće zaposlenih ovi gore navedeni nemaju tih briga. Ali opet pogledajmo koga je Radnička fronta stavila kao svoje neprijatelje na svoj logo (slika 3). Burzu. I političare. A financijska industrija je tako riskantan biznis da zaista i treba da su nagrade veće nego u drugim zanimanjima. Političare još mogu razumjeti. Ali gdje je ostatak od 1 %?

radnickafronta

Slika 3. Plakat radničke fronte (odnosno poziv na revoluciju)

I iako ideja revolucije može izgledati romantično, pošteno i pravedno. Kao borba za bolje sutra, za obespravljene, a protiv tlačitelja. Možete poželjeti podržati ih ili im se pridružiti. Ali prije nego to učiniti razmislite na trenutak. Razmislite kako je izgledala Francuska nakon revolucije, kako je izgledala Rusija (te zašto ne može izbjeći iz tog začaranog kruga diktatora koji se izmjenjuju na vlasti), pogledajte nekad bogatu Kubu, pročitajte barem Priču o dva grada, pročitajte neke druge knjige npr. How the west grew rich ili ako vam čitanje nije najdraže pogledajte The Dark Knight Rises u kojem Nolan majstorski ugrađuje Dickensovu ideju. Ne dajte se zavarati mitovima o plemenitim ciljevima vođa revolucije. Njihov jedini cilj je doći na vlast. Oni ne mare za narod, jer da mare Kapović i ostali ne bi radili u svojim toplim uredima u državnim institucijama već bi pokušavali stvoriti novu vrijednost te možda i zaposliti kojeg od tih radnika, čijih prava su im tako puna usta. Sloboda nije nešto što se lako stječe, a svakako je nešto što se lako može izgubiti. Kada pljačku proglasimo socijalnom pravdom granica do ludila je veoma tanka. Budimo ono što Dickens zagovara kroz lik Sydneya Cartona i Nolan kroz lik Brucea Waynea. Budimo pokretači napretka, pokušajmo svoj život usmjeriti u pravom smjeru, te zagovarajmo slobodu, tržišno gospodarstvo i prosperitet. Ne dajmo se zavarati laganim rješenjima jer njih nema!

I see a beautiful city and a brilliant people rising from this abyss. I see the lives for which I lay down my life, peaceful, useful, prosperous and happy. I see that I hold a sanctuary in their hearts, and in the hearts of their descendants, generations hence. It is a far, far better thing that I do, than I have ever done; it is a far, far better rest that I go to, than I have ever known.

Preuređeni citat iz A Tale Of Two Cities kako je prikazan u TDKR

socialjustice

Slika 4. Kad pljačka postane opravdana svi smo u opasnosti

Oglasi