renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Listopad, 2011

Vizija (ili…znamo li gdje idemo?)

Nedavno sam bio u Njemačkoj i na zgradi Tehnološkog parka u Paderbornu stoji čaroban natpis  (dijelom izmijenjena izjava Alana Kaya): “The only (best) way to predict the future is to invent it.”

Paderborn je u njemačkim okvirima mali grad s manje od 150.000 stanovnika, ali izvrstan poster snage Njemačke i njemačkog društva. Dok slijećeš na aerodrom ili se voziš autocestom do grada ne možeš da ne primjetiš nizove vjetroelektrana koje su postale tipični njemački krajolik. Uz vjetroelektrane tu su obrađena polja, uređene šume i seoska gospodarstva. U samom gradu se nalazi jedan od najkvalitetnijih tehnoloških parkova u Njemačkoj koji je dom velikog broja IT kompanija. Paderborn je dom Nixdorf Computera. Stara jezgra je i dalje zadržala tipični duh njemačkog srednjovjekovnog grada. Ono što najviše fascinira je lakoća kojom sve to skupa funkcionira – to je upravo snaga njemačkog sustava.

Vratimo se sad iz Njemačke nešto bliže domu. Vratimo se u Bosnu i Hercegovinu i mali grad Cazin u Unsko-sanskom kantonu. Puno je toga što u BiH, USK i Cazinu ne funkcionira. Previše. Ono što mene najviše smeta je nepostojanje VIZIJE. Mi jednostavno ne znamo šta i gdje želimo biti za mjesec dana, godinu, deset ili 100 godina. Ne samo da ne znamo, nego očito o tome ni ne razmišljamo. Ni to nije sve – mi se čak, iznova i iznova, vraćamo u prošlost. Kako bi bilo prelijepo, nestvarno, očaravajuće (da, znam, puno previše slatkih pridjeva) da svi skupa sjednemo, zavrnemo rukave i napravimo konsezus oko toga što želimo biti! Napraviti jedan dokument s komparativnim prednostima i manama, potencijalima i prijetnjama, kratkoročnim i dugoročnim mjerama i završiti dokument s jednom općom vizijom – “BiH zemlja …. “. I da eventualno postanemo lideri u nečemu – barem u regiji. Da postignemo da nam obrazovni sustav postane jedan od najkonkurentnijih na svijetu. Da postignemo da iz Bosne dolaze inovacije, a ne da ih uvozimo. Da postignemo da naši ljudi dobiju osjećaj pripadnosti državi i jedinstva – kroz RAD! Zamislite tako nešto? Ahhh divni predivni snovi…

A šta mi radimo? Mi smo totalno nezainteresirani. Političari su postali elita, postali su zatvoreno izolirano društvo sa svojim strukturama, svojim diplomama s razno-raznih fakulteta i što je najgore svojom omladinom koju su podučili da budu isti kao oni. Tu je i grupa onih koji sve to financiraju i lijepo prosperiraju, a BiH je na rubu ponora. Zar ovakve stvari zaista nikog ne brinu – http://www.bitno.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/u-bih-svakog-dana-otkaz-dobije-250-osoba. Zar nikog ne brine što svi (ne samo mladi) svoju nadu vide u odlasku? Izgleda da iz vrha vlasti nikog to ne brine. Pa i zašto bi? Oni imaju svoju privatnu državu. Malo se prije izbora zahuškaju nacionalne tenzije, narod to pojede i to je to. Fotelje su sačuvane za naredne 4 godine koje će biti produktivno iskorištene za nove krađe i novo bogaćenje tih naših političkih elita.

Ekonomija? Privreda? Financije? Obrazovanje??? Koga briga za tim. Imamo kao neki veoma zamagljeni cilj ulaska u EU iako sumnjam da većina političara to želi (pogotovo kad vide kako trenutno u Hrvatskoj završavaju premijeri u zatvorima).

Divno je profesor Ljubo Jurčić rekao za Hrvatsku: “Mi smo dobili domovinu, ali nemamo državu.” Mi u Bosni nemamo ni domovinu (pogotovo mi koji nismo religiozni jer nemamo se kako izjasniti), a državu još i manje.

Vjerujem li da se stvari MOGU promijeniti – vjerujem – o tome ću možda i pisati u nekom slijedećem postu. Vjerujem li da se HOĆE promijeniti – iskreno – NE!

I kvragu, volio bih da jedan političar pred izbore barem dođe i kaže: “Za 20 godina vidim Bosnu kao veliki zabavni park za Europljane, a vi, dragi moji građani ćete biti klaunovi i zabavljači.” E za njega bih itekako dao glas – barem čovjek ima VIZIJU!

Oglasi

GRCKA KRIZA (ILI HOCE LI EURO PREZIVJETI?)

Zašto Blog početi baš ovom temom, za koju vjerujem da svima već na prvi spomen izaziva uragan negativnih misli u glavi, vjerovatno i ljutnju, nervozu i nemir kod većine ljudi.

Zato što se tiče svih nas. Zato što je ovo najveći test Europske Unije u povijesti njenog postojanja. Zato što osobno smatram da su potezi koji se trenutno dešavaju u potpunoj suprotnosti s onim što EU treba da predstavlja i nikako mi se ne sviđa kako se stvari odvijaju.

Izgleda da se članice (najvažnije Njemačka) polako dogovaraju o tome da će proširivati fond za pomoć ugroženim članicama (čitaj: primarno Grčkoj, a zatim Italiji, Španjolskoj, već prije Irskoj i Portugalu itd.), odnosno njihovim kreditorima. Čineći to EU se odmiče od svog temljnog principa – da zemlje članice dijele valutu, ali su SAME ODGOVORNE za vlastitu fiskalnu politiku. Mnogi protivnici zajedničke valute govore da je euro eksperimentalni projekt koji nema šanse za uspjeh. Oni su u krivu. Euro je ustvari povratak osnovnim principima gdje će zemlje postati odgovornije i gdje neće biti moguće da centralne banke zemalja štampaju koliko hoće novca, izazivaju inflacije i slično. EU je u osnovi pokušala da se vrati principima koji su vladali prije 40 godina – da zemlje plaćaju svoje račune ili da plaćaju posljedice.

Sada kritičari govore da se Grčka treba odreći eura i vratiti Drahmi, mnogi drugi žele vraćati svoje valute misleći da će ih to spasiti. Ali pogledajmo što nam to nosi:

Grčka se odrekne Eura i vrati Drahmu, njena centralna banka počne kao luda štampati novac, inflacija će skočiti u nebo, istina grčki izvoz (kakav već da je) će postati konkurentniji i mnogi bi se mogli uhvatiti u tu zamku, ali će grčki narod pa i sama država osiromašiti. Upravo cilj zajedničke valute je bio da se izbjegnu ovakve državne intervencije i valutni ratovi koji su se ranije u Europi vodili.

I arhitekti Eura nisu bili glupi. Oni su vidjeli potencijalnu opasnost u tome da će kreditori grčki dug gledati kao dug cijele EU, da će kamate biti niske i da će, ako slučajno dođe do problema (što i jeste), čitava Europa skočiti da spasi Grčku. Postoji nešto što se zove Pakt za Stabilnost i Rast (http://europa.eu/legislation_summaries/economic_and_monetary_affairs/stability_and_growth_pact/index_en.htm)

koji je osmišljen upravo s ciljem da “zauzda” rastrošne državne aparate. Međutim problem je što se ta pravila nikad nisu provodila. Nobelovac Robert Mundell je još 1998. godine upozoravao da sankcije za one koji ne poštuju pravila trebaju biti automatske, a ne podložne glasanju (što je dovelo do preglasavanja).

Iz svega rečenog riješenje se samo nameće – kada država ne može platiti račune, kreditori gube, prihvaćaju odgovornost za svoje postupke.

Ako se to ne može dogoditi onda postoje dvije opcije:

1. Fiskalna unija

2. Raspad

Ako se dogodi da Grčka iziđe iz EMU-a onda bi to postao presedan da “ugrožene” članice počnu po volji i političkoj situaciji napuštati zonu, euro bi se urušio, tržište bi bilo pod strašnim udarom i troškovi svega toga bi bili enormni.

Bolje rješenje je da se euro vrati ORIGINALNIM PRINCIPIMA – sa sustavom koji će doista sprovoditi disciplinu. Prvi korak je puštanje Grčke da bankrotira i gubitak za kreditore. Ovo bi dopustilo Grčkoj da počne iznova disati i obnavljati svoju loše postavljenu ekonomiju. Naravno ovaj proces bi bio iznimno bolan, kako za Grčku tako i za kreditore, ali ni približno bolan kao raspad EMU-a ili niz godina s fondovima za spas.

Grčka kriza ustvari nije pokazala slabost eura kao valute, već političku slabost. Politika je napustila davno postavljene kvalitetne principe i dopustila da se tržišta tresu i muče iz dana u dan promatrajući tu agoniju. Europski političari spašavaju nesposobnu grčku vladu i još nesposobnije kreditne institucije (čitaj: banke) koje su posuđivale novac Grčkoj kao da je Njemačka u pitanju.

Vrijeme je da svi prihvate odgovornost, podijele teret krivnje i da stvari krenu iznova onako kako su trebale. I ne, ponavljam još jednom, rješenje nije monetarni suverenitet članica, nego upravo jaki euro s jakim principima i strogim kaznama za one članice koje ih krše.