renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Ožujak, 2015

Financijska (ne)pismenost u hrvatskim medijima

Puna su nam usta financijske pismenosti. Zbog ekonomske krize, slučaja CHF, blokiranih, ovrha i svega ostalog financijska pismenost je postala top tema u javnosti i medijima. Država npr. pokreće financijsko opismenjavanje, Ekonomski institut Zagreb pravi istraživanja o financijskoj pismenosti, a Hrvati žele o tome učiti. Inače pratim medije (možda i previše), od televizije preko radija pa do razno-raznih novina i internet portala. Jedan od časopisa koji čitam od početka izlaska hrvatskog izdanja (uz preskočenih možda par brojeva) je Forbes. Smatram ga ozbiljnijom poslovnom novinom u nas te su znali imati zaista izvrsnih tekstova i reportaža. No sad moram uputiti i jednu kritiku jer dok od novinara nekih drugih listova ni ne očekujem da provjeravaju stvari koje objavljuju niti me ustvari briga, ovdje to nije slučaj, jer ime Forbes ipak nešto znači u poslovnom svijetu (vjerujem i da matica zna kakve su se stvari ovdje objavile ne bi im baš bilo svejedno).

O čemu se radi. Naime Forbes ima u svakom broju prilog o fondovskoj industriji. Jedna stranica, ništa posebno, ali veseli da netko o tome piše. U broju iz veljače 2015. piše kako je jedan fond (da ne spominjemo imena) ostvario rast u ovoj godini od 14 % te se to objašnjava većom uplatom (jer je fond sa skromnom imovinom pod upravljanjem). Nisam znao na što autorica članka misli te sam rekao ‘ajde dobro možda je jedno mislila, drugo napisala pa sam prešao preko toga. No potpuno ista stvar se dogodila i u sljedećem broju. Identična. Rast objašnjen uplatom. I čitao sam više puta da ne bih nešto zgriješio no ovdje se znači o elementarnom neznanju temelja fondovske industrije i tome kako se valuira fond.

Pokušajmo ukratko to objasniti:

Dvije stvari su važne. NAV (net asset value) fonda što predstavlja neto imovinu fonda i broj udjela (u osnovi možemo gledati kao broj dionica fonda).

Recimo da imamo fond koji ima danas NAV od 1.000.000 kuna te 100.000 udjela. To daje NAV/po udjelu od 10 kuna. To je cijena koju gledamo kad računamo prinos fonda.

Uzmimo sad da netko uplati 20.000 kuna u fond. Toj osobi se dodjeljuju udjeli po trenutnoj cijeni od 10 kuna. Dakle ta osoba dobiva 2.000 udjela. NAV fonda je sada 1.020.000 kuna te fond ima 102.000 udjela što daje NAV/po udjelu od … opet 10 kuna! Dakle cijena je 10 kuna. Prinos fonda je zbog ove uplate točno 0 %! Da je uplata bila 2.000.000 kuna broj udjela bi se povećao na 300.000 te NAV na 3.000.000 kuna, ali bi cijena opet bila 10 kuna te bi prinos iznosio točno 0 %.

Da je autorica članka utrošila malo više vremena uočila bi da je fond prodao jednu od većih pozicija koja je bila nelikvidna te ju je vjerojatno prodao uz značajnu premiju u odnosu na vrijednost koju je vodio u knjigama. No to je sad manje važno. Važno je što ovakve stvari stvaraju veliku glavobolju onima koji se bave financijama, kao i onima koji žele poboljšati financijsku pismenost nacije. Ako ovako pišu specijalizirane poslovne novine što onda očekivati od ostalih.

Žalosno je stanje u medijima, ali zato npr. imate mjesta kao što je gdje možete pročitati npr. ovakve stvari (a to su temeljne stvari koje nažalost u medijima ne možete) i drugih kvalitetnih blogova (napisat ću ubrzo listu toga što pratim).
Ipak kupite i Forbes i čitajte – imaju zaista odličnih stvari i ne bih protiv njih jer su sigurno pozitivan primjer, ali na ovakve elementarne stvari sam morao reagirati.

Usporedbe (javno vs. privatno in B&H)

Postoji odličan blog Usporedbe no ovaj post nije o tome. Odite posjetite blog iako autor nije baš aktivan u zadnje vrijeme, stariji postovi su zlato.

Ovo je o usporedbi javnog i privatnog sektora. Bio sam nedavno u BiH, morao rješavati neke stvari uglavnom birokratske. Imao sam 2 stvari za riješiti u dvjema različitih javnim službama. Ustao sam se tako ujutro i otišao do novouređene (obnovljena fasada, stolarija itd.) zgrade jedne od javnih službi. Naravno nema uzimanja brojeva nego se stane u red, gura i pokušava probiti do šaltera. Puno ljudi se u pozadini vrti, a otvorena su tri šaltera. Na dva je ogromna gužva, na jednom praktički nema nikog, a jedan ne radi. Ljudi su nervozni, psuju te proklinju državu. Službenik za šalterom nije previše uzbuđen. Lagano sa svoja dva prsta udara po tastaturi, bez žurbe i ne baš efikasno. U jednom trenutku ruši se sustav. Sve staje. I tako mi čekamo da sustav dođe sebi. Pogledom na sat utvrdim da sam već dva sata tu. Nema frke. Uzeo sam slobodan dan na poslu. I tako ja i dalje čekam. Konačno je sustav proradio i ispred mene su još samo dvije osobe. Još samo jedna. No u tom trenutku počinje pauza. Državni službenik odlazi. Nitko ne zauzima njegovo mjesto. Sve staje. Rekoh sam sebi ‘ajde nemoj se uzbuđivati prošetaj do drugog mjesta i riješi drugu stvar koji imaš pa se vrati kasnije ovamo. Neće ići. I tamo pauza. Krasno. I tako se vratim lagano do prvog mjesta, dočekam kraj pauze i uspijem konačno riješiti što imam. Samo 3 sata čekanja. Ništa strašno. Na drugom mjestu nažalost nisam uspio. Dogodio se slučaj NTJJP-a odnosno “nedostaje ti još jedan papir”. I tako sam izgubio cijeli dan na poslu, 4+ sati odmora, a napravio sam 1/2 posla.

Ali reći ćete “To je BiH!”. Ionako je zemlja u problemima, ljudi lijeni, neefikasni, ekonomija slaba, produktivnost mala. Logično je da sve to tako traje. I sve bi to bilo prihvatljivo da poslije toga nisam otišao u jedan restoran na ručak. Bio je petak popodne što je značilo gužvu i puno ljudi. Ako je suditi po onom što se dogodilo ranije ručak bih trebao dugo čekati, hrana bi trebala biti loša, a račun prevelik za tu uslugu. No nije tako. Usluga je bila vrhunska, konobar ljubazan i efikasan. Hrana je stigla brzo i bila je odlična, a račun je bio smiješan u usporedbi sa sličnom uslugom u restoranu bilo gdje drugo u Europi. I budući da volim trošiti novac po restoranima mogu odgovorno tvrditi da bi se mogli natjecati i s boljim restoranima nekih metropola. Imaju iznimno efikasne konobare i kuhare. Dan se nastavio popodnevnim trošenjem unesenih kalorija u teretani. Sprave vrhunske od vjerojatno najboljeg svjetskog proizvođača fitness opreme, osoblje ljubazno, a prostor za vježbanje čist i uredan. Puno bolje od preskupih teretana koje sam npr. plaćao u Barceloni. Navečer se cijela priča nastavila te sam opet svjedočio vrhunskoj ljubaznosti i produktivnosti konobara u lokalnom kafiću. Poznavajući i stanje u malim privatnim pogonima u tom gradu koji proizvode i uspijevaju svoje proizvode izvoziti u regiju, EU, pa čak i neki na daleki istok znam da su i ljudi koji tamo rade iznimno produktivni i radišni.

Već sam prije pisao o odnosu privatnog i javnog u BiH i kad uzmemo u obzir da 14 % financira ostalih 86 % stanovništva jasno je koliko tih 14 % moraju biti produktivniji, efikasniji i jeftiniji da bi održali cijelu stvar iznad vode. Na slikama 1 i 2 su plaće u javnom i privatnom sektoru. Razlika (neodrživa i nelogična) je jasno vidljiva.

PlaćeJavni

Slika 1. Prosjek plaće javnog sektora u BiH

 

PlaćePrivatni

Slika 2. Prosjek plaće privatnog sektora u BiH

Uteg BiH je javni sektor i socijalizam. Država se zaista mora smanjiti i maknuti iz privrede. Nažalost oni politički povezaniji mladi talenti odlaze u javni sektor, a privatni ostaje i potkapacitiran i pod ogromnim opterećenjem javnog sektora kojeg mora financirati, a koji je i pored ovolike razlike u plaćama loš i neefikasan. Ovo je glavni problem doba u kojem živimo. Ako to ne riješimo sad, sutra će možda biti kasno, a ovi efikasni radnici će (kao i velika većina koja već jest) otići i povećavati produktivnost Njemačke, Austrije, SAD-a, Italije itd.