renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Siječanj, 2015

First lets kill all the bankers (and all the rich too)

Danas je, posebno u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije, financijski sektor omražen i glavni krivac svih problema. Građani krive banke jer su krediti preskupi, gospodarstvo ih krivi jer odbijaju financirati projekte i poduzetništvo, političari ih kritiziraju zbog svega (pogotovo jer “nisu podnijeli teret krize” što bi prevedeno značilo “krive su jer dobro posluju”).

Već odavno imamo udrugu Franak koja se bavi kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Odnedavno imamo i udrugu Pazite s kim bankarite, koji krive Erste banku jer se povukla iz finaciranja nekog projekta (ali valjda je cilj širiti se i na ostale banke i ostale slučajeve). Popularnost Živog zida ne trebam posebno ni navoditi. Tu su i već standardna Radnička fronta, Laburisti ili Goran Marić kojima su bankari krivi za sve. Profesori Jakovčević i Lovrinović su i javno prozvani od HUB-a, a njihova retorika je potpuno protubankarska. O sindikatima da i ne trošim riječi.

I u svijetu je financijski sektor također izložen brutalnim napadima. A o bogatima da i ne govorimo. Broj članaka u medijima koji govore o tzv. 1 % najbogatijih je sve veći.

kill_the_bankers

Da li je financijski sektor kriv za sve?

Shakespeare je u Henriku VI napisao:

All:
God save your majesty!

Cade:
I thank you, good people—there shall be no money; all shall eat
and drink on my score, and I will apparel them all in one livery,
that they may agree like brothers, and worship me their lord.

Dick:
The first thing we do, let’s kill all the lawyers.

Cade:
Nay, that I mean to do.

 

Dick je mesar koji podržava Cadea koji je socijalist, revolucionar koji obećaje ljudima utopiju u kojoj će svi biti zadovoljni, sretni i uspješni (osim što neće jer jedini stvarni cilj je da Cade dođe na vlast kao diktator s apsolutnom moći). Cadeov argument je da odvjetnici ne rade ništa, samo šalju papire sim tam te “iskorištavaju obični narod”.

Zvuči poznato zar ne? Ukoliko “odvjetnici” zamijenimo s “bankari” ili “bogati” dobijemo manje-više današnju sliku.

Ono što razno-razne udruge, zaštitnici “malog čovjeka”, ekipa iz Occupy pokreta i ostali ne razumiju koliko su tržište i financije važne za cjelokupno društveno tkivo. Već sam u nekoliko prošlih tekstova pokušao objasniti tu važnost. U jednom sam pisao o tome zašto postoji kamata, u drugom o obrani samog tržišta te možda i najvažnije o tome koliko je financijski sektor zaslužan za razvoj zapadnog svijeta i znanosti. Ipak mislim da ni to nije dovoljno.

Usprkos uvriježenom mišljenju banke i financije nisu izum modernog “neoliberalnog” doba, teorija zavjere da se porobi slobodan radni puk niti bilo što slično. Postoje oduvijek i u svakom trenutku povijesti su imale izniman značaj za razvoj gospodarstva i društva. Rimsko carstvo i danas je predmet proučavanja brojnih povjesničara te se smatra za najveće i najdugotrajnije carstvo na svijetu. Prije nego što je postao carstvo Rim je bio republika. I uspješna republika. Dapače, za vrijeme republike Rim je ostvario najveći napredak u smislu povećanja životnog standarda, razvoju kulture, znanosti, gradnje. Povjesničar Livy je zapisao da su se prvi bankari (argentarii) u Rimu pojavili u 310. godini BC. Oni su, uz velike priljeve novca iz osvojenih provincija, doveli do velikog rasta kredita te time i količine novca u ekonomiji. Između 150. i 50. godine BC količina novca (Denarii) u cirkulaciji je porasla od 68 milijuna do 240 milijuna. Sličan rast je zabilježen kod depozita i kredita. To je dovelo do investicijskog ciklusa u građevini i poljoprivredi. Rim je sagradio ogromne akvadukte (Aqua Marcia i Aqua Tepula) koji su udvostručili ponudu vode u gradu. Rimska gradnja cesta u Italiji, Makedoniji, Španjolskoj i azijskim provincijama se može mjeriti samo s razvojem Kine danas ili željeznica u 19. stoljeću. Rimski BDP je po nekim procjenama rastao 0,54 % godišnje od 150. do 50. godine BC (72 % za cijelo stoljeće). Trgovina na Mediteranu (što se vidi iz količine ostataka brodova u Mediteranu) je porasla 500 % od 249. do 50. godine BC. Taj rast je nezapamćen u rimskoj povijesti, niti će se ponoviti.

U  88. godini BC Mithridates je napao rimske azijske provincije u koje je bilo puno ulaganja. To je dovelo do kolapsa financijskog sustava Rima.

Ciceron je zapisao:

For then, when very many people lost large fortunes in Asia, we know that there was a collapse of credit at Rome, because repayments were interrupted. It is indeed impossible for many individuals in a single state to lose their property and fortunes without involving still greater numbers in their ruin. Defend the Republic from this danger; and believe me when I tell you –what you see for yourselves—that this credit and this system of monies (the Latin word is pecuniae), which operates at Rome in the Forum, is bound up in, and is linked with, those Asian monies (the Latin term is pecuniae Asiaticae); the loss of the one inevitably undermines the other and causes its collapse.

Ovaj šok liči na recesiju 2007. odnosno subprime krizu. Dogodio se pad kreditne aktivnosti, poduzetnici su izgubili na investicijama u Aziji, nisu mogli vraćati kredite, banke su se našle u problemima i cijela ekonomija je stala.

U SAD-u (ali i ostatku svijeta) banke su tih godina “spašavane”. Države su upumpale dosta novca da bi dokapitalizirali banke. Centralne banke su smanjile kamatne stope itd. Sve u svrhu oživljavanja gospodarstva i sprečavanja daljnjeg pada kredita. U SAD-u je to bilo prilično uspješno. No mnogi su u javnosti bili iznimno ljuti zbog toga. Smatrali su da nema potrebe spašavati banke. Ili ako ih treba spašavati neka ih spašava 1 % najbogatijih i slično. Čuli smo brojne loše i lošije prijedloge. SAD su izišle iz krize. U prošlom kvartalu rast je bio 5 % u odnosu na prošli. Država je i zaradila na tom poslu. Naravno da postoje brojni koji se sa mnom neće složiti i koji smatraju da je spašavanje banaka velika glupost. No pogledajmo povijest i što se događa ako se odabere drugi i drugačiji put.

Nakon što je kriza izbila u Rimu iste godine su Sulla i Pompej Rufus donijeli zakon koji je dopustio djelomično vraćanje dugova (odnosno otpis dijela duga bez kriterija) te su ograničili kamatne stope (nešto što se danas radi u slučaju CHF npr.). Kasnije je Sulla počeo oduzimati imovinu uvaženim (bogatim) građanima što je dovelo do daljnjeg pada cijena imovine te time dalje ugrozilo bilance banaka. I daljnji postupci su doveli do toga da je novac postao tight, odnosno nije bilo kreditne aktivnosti. Sve te populističke odluke su dovele i do političke krize. Sulla je postao moćan (a i omiljen među pukom zbog svojih populističkih postupaka). Kasnije je vojno preuzeo vlast. Senat ga je proglasio diktatorom (što se radilo samo u slučaju da je grad direktno ugrožen). Sulla se u krvi obračunao s neistomišljenicima prodajući to kao obračun sa 1 %. Ovi događaji označili su početak pada rimske republike. Demokracija u Rimu je nestala i napredak u rastu BDP-a, životnog standarda i društva u cjelini više nikad neće doseći prethodne razine te će nastaviti padati te završiti s konačnim krajem Rima.

Povijest treba izučavati da ne bismo učinili pogreške prošlosti. Populizam trenutno zvuči primamljivo i slatko, međutim može dovesti do nesagledivih posljedica.

Financije su važne. Bankarstvo je iznimno važno. Thales (jedan od osnivača zapadna znanosti) nije samo poznat po trokutima. Bavio se i trgovanjem te e obogatio kroz “špekulativno” trgovanje maslinama. Fibonacci je razvio cijelo novo područje matematike da bi pomogao trgovcima u njihovim izračunima. Papa Innocent IV je pravdao plaćanje premije rizika (danas bi ga socijalisti iz Crkve vjerojatno razapeli). Sveti Toma Akvinski je na neki način pravdao insidersko trgovanje. Galileo Galilei je bio vjerojatno prvi financijski inženjer (quant). Za Cosima Medicija je istraživao problem kockanja. Pascal i Fermat su rješavajući problem točaka došli do formule koja je u suštini Cox-Ross-Rubensteinov model (Black-Scholes je specifični oblik diskretnog CRR modela). Isaac Newton je radio za Royal Mint (Centralnu banku Engleske) te preveo Englesku sa srebrnog na zlatni standard.

Jučer su na N1 u emisiji Pressing gostovali Vilim Ribić (sindikalist) i Saša Cvetojević (poduzetnik). Tema emisije je bila štednja ili potrošnja. Zanimljivo je bilo slušati kako sindikalist “uči” poduzetnika ekonomiji. Razina samouvjerenosti koju je gospodin Ribić prikazao i njegovo inzistiranje na samo jednom modelu ekonomske misli su bile dovoljne i onom tko se i ne razumije u ekonomiju da shvati o kakvom se populistu i neznalici radi. Osobe koje stvari gledaju samo crno ili bijelo su obično one koje su najopasnije. Količina gluposti izrečenih s njegove strane je velika, pa ni ne preporučujem gledati cijelu emisiju. No meni je bilo zanimljivo kad je govorio kako “i bogati trebaju podnijeti teret krize”. I kako u SAD-u bogataši pomažu zajednici, da su filantropi i da vraćaju društvu – dok to u Hrvatskoj, po njegovim navodima, nije tako.

Mitove treba demistificirati pa tako:

1. Gospodin Bakić kojeg sindikati vjerojatno gledaju kao samog sotonu (zato jer jednostavno predstavlja činjenično stanje) radi izvrstan projekt te SVOJIM novcem donira računalnu opremu hrvatskim školama. Mislim da je time učinio za školstvo više nego je gospodin Ribić učinio za cijelog svog života. O drugim projektima kao što su npr. donacije bespilotnih letjelica GSS-u nema potrebe ni govoriti. Samo ovo je ustvari dovoljno da razbije mitove o “zlim bogatašima”.

2. Ante Vlahović, jedan od najbogatijih Hrvata donirao je SVOJIH 1.5 mil eura djeci bez roditelja. Također sve naknade za rad u nadzornim odborima. Plinio Cuccurin također donira, a s Ladonjom je, pored politike, radio izvrsne dobrotvorne stvari. Adris grupa je donirala više od 100 mil kuna za razne dobrotvorne svrhe. Zaklada Adris je pored toga podijelila od 2007. do 2013. 23.6 mil kuna.

3. PBZ i American Express su imali akciju  “Činim dobro svaki dan” gdje je prilikom svake kupnje Amex karticom 35 lipa išlo u korist projekta Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH Praćenje djece s neurorizicima.

4. HT svake godine donira milijune kuna. Našao sam podatak da je Ivica Mudrinić 2006. donirao 4,5 mil kuna različitim udrugama.

5. Obitelj Lukšić je osnovala zakladu koja financira stipendije za hrvatske studente na Harvardu.

6. Agrokor donira javno, dok Todorić to radi ipak tajno (što je razumljivo zbog medija i javnosti kakve imamo).

7. Franjo Luković je do 2006. donirao više od 17. mil kuna (vjerujem da i dalje radi isto iako nisam našao podatke).

Vjerujem da i sugovornik u emisiji gospodin Cvetojević, kao i njegove tvrtke, donira. Uostalom možete vidjeti i ovdje jedan primjer.

Naravno da ima i poduzetnika i bogatih ljudi koji ne plaćaju radnike, dobavljače, ove ili one. Lažu, petljaju i/ili kradu. Ali to ustvari nisu poduzetnici. Za njih postoji ime. Postoje i djelatnici banaka koji lažu ili se kockaju, ali oni nisu bankari. Poduzetništvo je važno. Bankarstvo je važno. Bogatstvo je važno.

 

Pazite se raznih modernih Cadea ili Sulla koji se možda prezivaju Ribić, Sinčić ili Kapović. Budite oprezni kada netko prodaje laka, populistička rješenja kao nešto inovativno i savršeno. Nemojte zbog schadenfreudea mrziti banke i financije. Povijest nas uči lekcije koje su važne za zapamtiti.

 

[1] Više o ekonomiji u Rimu: http://www.li.com/events/rome-s-economic-revolution

Oglasi

Budućnost (kupiti listić lutrije ili graditi?)

U Zero to One Peter Thiel ima odlomak u kojem pokušava odgovoriti na pitanje može li se budućnost kontrolirati. Budućnost se može definirati na dva načina – kao nešto što je određeno i postojano ili kao nešto što je maglovito i neodređeno. Ako budućnost tretiramo kao nešto određeno ima smisla pokušati je razumjeti unaprijed i raditi kako bi poprimila formu koju želimo. No ako budućnost tretiramo kao neodređeno, upravljano samo slučajnošću, onda ćemo odustati od pokušaja da njome ovladamo.

Po Thielu je upravo pogled na budućnost, kao nešto neodređeno, ono što ne funkcionira u svijetu danas. Procesi su ispred supstance i kada ljudi nemaju konkretne planove koje će ostvariti koriste formalna pravila te stvaraju portfelje različitih opcija. Danas smo već od osnovne i srednje škole tjerani da učimo hrpu različitih predmeta (od povijesti do fizike), da se bavimo brojnim drugim aktivnostima (sviranje, sport, ples, debatni klubovi…). Na fakultetu se stvar samo nastavlja. Pripremani smo za nesigurnu i neodređenu budućnost, odnosno nismo spremni za ništa posebno. Kad bismo na budućnost gledali kao na nešto što možemo oblikovati onda bismo odustali od prosječnosti i usmjerili svoju energiju u ono što želimo.

U knjizi Thiel daje sljedeći prikaz:

pic1

Svaka kultura na svijetu ima mit o “zlatnom dobu” i propadanju od tog doba. I danas pesimizam dominira velikim dijelovima svijeta. Neodređeni pesimist budućnost smatra sumornom te nema nikakvu ideju što učiniti da to promijeni. Ovo opisuje Europu od 1970ih kada je cijeli kontinent dopustio da ga birokracija nosi u slučajnim i neodređenim smjerovima. Danas imamo situaciju u kojoj je cijela Eurozona u krizi, ali nitko nije odgovoran niti itko pokušava krizom upravljati. ECB uopće nema politiku niti stoji iza nečeg. Dok na Dolaru piše “In God We Trust” na Euru bi moglo stajati: “Kick the Can Down the Road”. Europa danas ne upravlja već reagira na događaje. Iako neki misle da je Njemačka u pravu da postavlja svoja pravila, ja se osobno ne slažem. Mislim da je upravo njemačka opsjednutost pravilima, procesima i birokracijom dovela Europu tu gdje jest. So far so good for them, ali ako se ovako nastavi neće ni Njemcima dugo biti dobro (barem ne onim mlađima koji tek ulaze na tržište rada). Neodređeni pesimist zna da pad dolazi, ali ne zna kad niti kako, te nema namjeru ništa poduzeti po tom pitanju.

Određeni pesimist smatra da je budućnost određena te da će biti loša te da se zato mora pripremiti za 7 mršavih godina. Iako će to mnoge iznenaditi Thiel ovdje svrstava Kinu. Kinezi su opsjednuti rastom. Ukoliko rast nije 9, nego 8.9 % svi se zabrinu. S kineskog gledišta zato što  će budućnost biti loša potrebno je proizvesti što je više moguće danas. Kina kopira sve što može od Zapada i radi to na ogromnoj razini. Bogati Kinezi žure da svoj novac iznesu iz zemlje i ulože negdje drugo, dok siromašni samo pokušavaju uštedjeti što je više moguće, jer, zima dolazi.

Za određenog optimista budućnost će biti bolja od sadašnjice ukoliko planira i radi kako bi ta budućnost bila bolja. Od 17. stoljeća pa sve kroz 1950. i 1960. određeni optimist je vodio zapadni svijet. Znanstvenici, inženjeri, liječnici i poduzetnici su stvarali bolji, bogatiji i zdraviji svijet. Svaka sljedeća generacija vizionara i izumitelja je nadmašivala svoje prethodnike. U Londonu su ljudi 1843. godine prvi put prošli kroz tunel ispod Temze. 1869. godine prokopan je Suez. Empire State Building je sagrađena u periodu od 1929. do 1931. U 4 godine napravljena je atomska bomba. Zanimljiva je priča o Johnu Reberu. Učitelj, redatelj amater i samouki inženjer je predložio da se u San Francisco zaljevu naprave dvije brane koje i omogućile dostupnost pitke vode i navodnavanje za 8100 hektara zemlje. Rober nije imao nikakvog javnog utjecaja, ali ljudi su ga podržali, novine objavile njegovu ideju te se našao pred kongresom. Kongres je podržao njegovu ideju te se pristupilo razradi projekta. Kasnije je projekt odbačen zbog tehničkih nedostataka. No zamislite da li bi danas školski učitelj iz bilo kojeg grada bilo gdje na svijetu mogao doći pred vladu neke države i predložiti ovakav projekt te biti ozbiljno saslušan?

Danas je SAD primjer neodređenog optimista. Za njega budućnost će biti bolja, ali on ne zna kako točno te zbog toga neće raditi specifične planove. Umjesto novih proizvoda bavimo se unapređenjem postojećih. Bankari ne ulažu u nove projekte i tvrtke već mijenjaju kapitalnu strukturu postojećih. Odvjetnici rade na preuzimanjima i prodajama. Privatni investitori ne financiraju nove izumitelje već cijede profit iz postojećih investicija. Broj novih biznisa u SAD-u opada. Cijela generacija danas previše važnosti pridaje statistici i vjerojatnosti, a manje planiranju i vizionarstvu.

Ono što se dogodilo je da je “racionalni čovjek” iz Prosvjetiteljstva zamijenjen “prosječnim čovjekom” iz Romantizma. Prosvjetiteljstvo je počelo prije tristotinjak godina. Cijeli intelektualni pokret je svoje središte imao u ideji da svijet nije nemoguć i misteriozan već se može objasniti – znanošću i razumom. Neki pogrešno smatraju da je ideja prosvjetiteljstva bila da razum može riješiti sve te da je znanost univerzalna istina. NE. Ideja prosvjetiteljstva je bila da se sa svijetom, uz pomoć razuma i znanosti, može lakše suočiti bez bajkovitih iluzija. Prosvjetiteljstvo je značilo istina i razum, sloboda, pravda, jednakost i tolerancija. Suprotstavilo se praznovjerju, nezarađenim privilegijama i fatalizmu (da zlo dolazi zato “jer je bog tako htio”). Također, prosvjetiteljstvo je bilo samokritično, te je i svoje vlastite pretpostavke podvrgavalo rigoroznoj provjeri. Ljudi imaju pravo na sreću i mogu joj se nadati. Napredak nije neizbježan, samo moguć.

Jean Le Rond d’Alambert je bio poznati matematičar koji je riješio problem vibracija violinskih struna i u procesu riješio osnovnu diferencijalnu jednadžbu valova. D’Alambert je ostavljen kao dijete od svojih roditelja (plemenitaša) koji su kasnije ipak plaćali za njegovo školovanje. D’Alambert je studirao pravo, ali je sam sebe učio matematiku te postao jedan od najvažnijih francuskih znanstvenika te sekretar Akademije znanosti. Usprkos svemu, zbog toga što je bio ateist, zakopan je u neoznačenom grobu kad je umro. D’Alambert je živio u periodu značajnih rasprava o Petersburg igri te je sam imao veoma ekstreman pogled na vjerojatnost – zato što je savršena simetrija nemoguća, vjerojatnost nikad ne može biti objektivna. Budući da je znanost trebala biti objektivna za vrijeme prosvjetiteljstva, D’Alambert je odbacio cijelu znanost jer je bila previše subjektivna. Prvi je povezao vjerojatnost sa psihologijom kritizirajući Bernoullijev rad u kojem je ovaj podržavao cijepljenje.

Usprkos skepticizmu prema cijelom polju, d’Alambert je dao značajan doprinos debati o samoj igri. Za njega paradoks je bio u tome da je igra mogla biti igrana do beskonačnosti što nije imalo smisla jer je beskonačan dobitak nemoguć – nakon nekog vremena netko bi, igrač ili kasino, bankrotirao.

Na ovo se nastavio Marquis de Condorcet. Rođen je u plemenitaškoj obitelji. U ranim 20im napisao je raspravu o integraciji te je izabran u Akademiju znanosti 1769. godine. Nakon toga upoznao je Turgota, tadašnjeg ministra financija, koji ga je pozvao da bude glavni inspektor pariške kovanice novca (guverner centralne banke). Iako je bio član Ancien Regimea Condorcet je imao liberalna gledišta te podržavao prava žena te se suprotstavljao crkvi i ropstvu. Kad je revolucija izbila izabran je u revolucionarnu vladu. Međutim kako je ta revolucija bila sve, samo ne ono za što se prikazivala, Concordet se, nakon  što su smaknuća počela, sakrio. Bježeći od progonitelja vratio se u Pariz u ožujku 1794., ali je ubrzo uhićen i zatvoren te je umro u nerazjašnjenim okolnostima. Što se tiče same igre Condorcet je stvari postavio na sljedeći način. Ukoliko igraš igru u kojoj dobiješ 10 franaka ukoliko padne glava te izgubiš 10 ukoliko padne pismo i računaš matematičko očekivanje ono je 0. Ali stvar je u tome što u stvarnosti to nije tako. Dobio si ili izgubio 10 franaka. Concordet je shvatio da je matematičko očekivanje točno samo ukoliko se igra igra do beskonačnosti. Condorcet je dodatno strukturirao problem. Ukoliko je igra ograničena veličinom dobitka onda je problem riješen tako da se razmišlja o igri kao trade off između izvjesnosti i neizvjesnosti te je konačna vrijednost funkcija koja ovisi o maksimalnom broju bacanja novčića.

Problem Petersburga bi vjerojatno nestao da se Bernoullijevog rada nije prihvatio čovjek kojeg se smatra “Francuskim Newtonom” Pierre-Simon Laplace. Laplace je rođen 1794. godine u Normandiji u farmerskoj obitelji. Upisao se na teologiju u Caenu, ali je sa 16 godina otišao u Pariz bez diplome, ali s preporukom za d’Alamberta. D’Alambert je prepoznao njegov talenat te mu omogućio školovanje, kao i poziciju predavača na Ecole Militaire gdje je predavao i Napoleonu Bonaparteu. Laplace je do 1773. godine predao 13 radova na Akademiju, ali nije bio primljen. Molio je d’Alamberta da piše Lagrangeu koji je bio direktor Akademije znanosti u Berlinu. Ipak, prije nego je Lagrange mogao odgovoriti, Condorcet je povukao neke veze te omogućio da Laplace bude primljen u francusku Akademiju 1773. godine. Laplaceova reputacija je izgrađena na dva para tekstova: “Celestial Mechanics” i “System of the world” (1976.) te “Analytic Probabilty Theory” (1812.) i “Probabilty Theory” (1819.). Što se tiče Petersburga Laplace je prihvatio Bernoulliev pristup i njegova tri rezultata:

1. Matematički fer igra je uvijek gubitnička u slučaju “moralnog očekivanja” (teorija korisnosti)

2. Uvijek postoji prednost ukoliko se rizici dijele (diverzifikacija)

3. Možda postoji prednost osiguranja

Laplace je paradoks riješio tako da “moralno očekivanje” se razlikuje od “matematičkog očekivanja” pokazujući da ukoliko se igra može ponoviti beskonačno mnogo puta ili rizike podijeliti u beskonačno male dijelove onda je moralno očekivanje jednako matematičkom.

Laplaceov mentor Condorcet je vjerovao da priroda slijedi konstantne zakone te da se ovi mogu shvatiti i izvesti promatranjem. Laplace je direktno povezan s ovom idejom “uzročnog determinizma” i obuhvaćena je u sljedećem:

We may regard the present state of the universe as the effect of its past and the cause of its future. An intellect which at a certain moment would know all forces that set nature in motion, and all positions of all items of which nature is composed, if this intellect were also vast enough to submit these data to analysis, it would embrace in a single formula the movements of the greatest bodies of the universe and those of the tiniest atom; for such an intellect nothing would be uncertain and the future just like the past would be present before its eyes.

[and we owe] to the weakness of the human spirit [i.e. it is not as intelligent as the ‘intellect’] one of the most delicate and most ingenious theories of Mathematics, which is the science of chance or probability

Za Laplace bacanje kocke nije slučajno. Ukoliko znamo točne informacije o poziciji, orijentaciji i brzini kocke u trenutku bacanja rezultat je lako predvidljiv. U središtu Laplaceovog determinizma su znanje i vjerojatnost je mjera neznanja, a ne slučajnosti. U ovom slučaju Laplaceovo razmišljanje je slično Bernoullijevom, ali kao rezultat prosvjetiteljstva Bernoullijev “Bog” je zamijenjen razumom – “Laplaceovim demonom”.

Problem s determinizmom je u tome što može dovesti do kolapsa moralne odgovornosti. Ukoliko se počne od pretpostavke da ljudi nemaju slobodnu volju lako se dođe do zaključka da je sve moguće, npr:

P1. Događaji su ili predodređeni ili slučajni

P2. Ako su događaji predodređeni, tijelo koje je vršilo radnju nije moralno odgovorno.

P3. Ako su događaji slučajni, tijelo koje je vršilo radnju nije moralno odgovorno.

C. Nitko nije moralno odgovoran za svoje radnje.

U sredini 18. stoljeća ovo nije bilo samo filozofsko pitanje, već i stvarna briga, da ako bi se npr. omogućilo proizvođačima parnih bojlera da se osiguraju protiv smrtonosnih eksplozija svojih proizvoda to bi dovelo do smanjenja predviđanja i odgovornosti od proizvođača. Ukoliko se uklone rizici, uklonio bi se i ljudski osjećaj odgovornosti.

Problem je u tome da bismo silogizmom došli do rješenja s kojim bi većina ljudi bila zadovoljna moramo uključiti moralnost kao premisu, a ne tražiti moralnost u zaključku.

P1. Ljudi moraju biti moralno odgovorni za svoje radnje.

P2. Ako netko (npr. dijete) ne može predvidjeti posljedice svog djelovanja on ne može biti smatran moralno odogovoran za svoje radnje.

C. Moralna odgovornost zahtjeva mogućnost predviđanja.

Jedna od posljedica prosvjetiteljstva je bila vjera da da bi ljudi bili moralno odgovorni, moraju imati određenu mogućnost predviđanja, koja je moguća samo kroz znanje ili znanost. Danas je to osnovna svrha znanosti – omogućiti ljudima da preuzmu odgovornost za svoja djela bilo da je stvar o sigurnosti u industrijskom procesu ili o osobnom zdravlju. Wilhelm von Humboldt je smatrao obrazovanje kao način da “djeca postanu ljudi” tj. pojedinci sposobni da sudjeluju u društvu, a ne da bi djeca obućara postali obućari. Francis Bacon je rekao onu poznatu  “znanje je moć”.

Razvoj vjerojatnosti u 18. stoljeću motiviran je pogledom da, iako je apsolutna izvjesnost van ljudskog dosega, matematika je način da se uoči regularnost u neizvjesnosti. Matematičari kasnog 18. stoljeća gledali su na vjerojatnost kao na algoritam, koji bi mogao biti distribuiran svima, kako bi im pomogao da budu odgovorniji te postanu l’homme eclaire – racionalni ideal prosvjetiteljstva.

Najvažniji opipljivi produkt je bio Gaussov pristup rješavanju astronomskih grešaka koji je postao toliko značajan u fizikalnim znanostima da je prihvaćen i u društvenim. Adolphe Quetelet je primijenio Gaussove teorije na ljudsko ponašanje te skovao naziv “društvena fizika”. August Comte je također vjerovao da se fizikalni zakoni mogu primijeniti na društvo te skovao naziv sociologija kao znanost o društvu.

Nakon 1920. godine došlo je do naglog razvoja prikupljanja podataka te su ljudi počeli opažati određene društvene statistike o ubojstvima, samoubojstvima i vjenčanjima. Pokazalo se da su stope svih ovih stvari prilično stabilne. Quetelet je ovo objasnio uz pomoć Gaussa. L’homem moyen (prosječan čovjek) je vođen društvenim silama kao što su egoizam, društvene norme itd. te su te sile dovele do sklonosti prema braku, ubojstvu ili samoubojstvu. Odstupanja od središta distribucije su rezultat djelovanja slučajnih sila i fenomena koje proizvodi cijelo duštvo, kao što je npr. trenje u fizici.

Ove teorije su bile popularne kod javnosti. Francuska i cijela Europa su bile u periodu velikih društvenih nemira te su novine rado pisale o društvenim statistikama kao barometar da se predvide nemiri. Sklonost ubojstvu je objašnjavana kao posljedica društvenih sila, te tako pojedinac nije odgovoran već je “nevina” žrtva bolesti društva.

Iako je javnost obgrlila Queteleta, njegov l’homme moyen nije bio tako popularan kod akademika. Quetelet je svoje teorije bazirao na inicijalnim opažanjima fizikalnih obilježja kao što je visina te zaključio da su takva obilježja distribuirana po normalnoj razdiobi. Problem prvo je što se npr. visina ne ponaša tako, a drugo to što su ubojstva i samoubojstva rijetka te je uzorak premali da bi bio statistički relevantan. Comte je odbacio Queteletove teorije jer nije vjerovao da se društveni zakoni mogu idenfitificirati samo promatranjem statističkih podataka i traženjem korelacija između njih. Čak je i Quetelet u kasnijim godinama savjetovao protiv prevelikog povjerenja u statistiku.

 Pored ovih kritika postojali su i filozofski prigovori. L’homme moyen je bio statistički skup cijelog društva koje je vođeno Condorcetovim univerzalnim i konstantnim zakonima. L’homme moyen nije ni sličan l’homme eclaireeu iz prosvjetiteljstva, koji je primjenjivao racionalno razmišljanje pri svom djelovanju, razmišljanje koje je vođenjo znanošću i razumom, a ne statistikom. Pad popularnosti Queteletovih teorema u Europi je došao zbog političke stabilnosti, ali i zbog promjene stava kod ljudi. Siromašni više nisu bili nesretni zbog loših uvjeta života (društva) već zbog svojih osobnih promašaja, kao što su lijenost ili pijanstvo.

Ipak Queteletove kvantitativne metode su se primile u Velikoj Britaniji. John Herschel je prihvatio Quoetletove metode te zaključio da je Gaussova razdioba u temelju znanosti. Francis Galton je kombinirao rad Charlesa Darwina i Queteleta te došao kroz svoj rad do koncepata “reversion to the mean” i statistička korelacija. Karl Pearson je rekao da su pitanja evolucije i genetike “prvo statistička, drugo statistička, a treće biološka” te da je cilj biologa da traže skrivene uzorke iza podataka procesiranih statističkim alatima. Gregor Mendel je u svom radu također koristio statistiku.

Čime bi se dakle ljudi u svakodnevnom životu trebali voditi? Statistikom ili razumom? Ja sam za kombinaciju. Mislim da se danas previše oslanjamo na statistiku. Nekad su znanstvenici raspravljali s kolegama o svojim rezultatima, danas su se svi povukli u svoje urede/laboratorije te raspravljaju samo kroz precizno strukturirane radove. Nedostaci su očiti. I poslovni ljudi koriste Bayesa i statistiku pri vođenju poslovnih odluka. Ali da li je to ispravno?

Oskar Morgenstern je dio Austrijske ekonomske škole. 1914. se s obitelji preselio u Beč (imao je tad 12 godina) u periodu kad je Austrija grcala u problemima – rat, inflacija, revolucije. Studirao je ekonomiju na univerzitetu u Beču, kojim je tad dominirao Ludwig von Mises. Morgenstern je nakon doktorata otišao u SAD, ali se kasnije vratio u Beč. 1935. godine je objavio rad koji se bavi problemom savršenog predviđanja. U tom radu govori o finalnoj borbi između Sherlocka Holmesa i Profesora Moriartyja koja rezultira da obojica padnu u Reichenbach vodopad. Na početku Holmes i Watson žele pobjeći iz Britanije dok ih Moriarty prati.

Watson kaže:

As this is an express and the boat runs in connection with it, I should think we have shaken [Moriarty] off very effectively.”

a Holmes odgovara:

“My dear Watson, you evidently did not realise my meaning when I said that this man may be taken as being quite on the same intellectual plane as myself. You do not imagine that if I were the pursuer I should allow myself to be baffled by so slight an obstacle. Why, then, should you think so lowly of him?”

Za Morgensterna ovo je savršen dokaz osnovnog problema ekonomije. Smatrao je da je savršeno predviđanje besmisleno u ekonomiji. Ako je svijet pun Laplaceovih demona koji svi donose racionalne odluke tada bi sve na svijetu stalo, ekonomija bi dostigla svoj ekvilibrij gdje bi ostala zauvijek.

Morgenstern govori o beskonačnom lancu recipročnih akcija i reakcija te o tom da lanac ne može biti prekinut kroz akciju baziranu na znanju nego samo kroz proizvoljnu akciju – rezoluciju.

Netko je morao zbuniti Laplaceovog demona tako što bi učinio nešto neočekivano, iracionalno i inspirirajuće.

Danas nedostaje ljudi kao što su Thiel, Newton, Musk, Rockefeller ili Tesla. Ljudi koji će učiniti nešto inspirativno te time pogurati budućnost na bolje. Ukoliko sve svedemo na statistiku i “prosječnog čovjeka” onda ćemo definitivno ostati prosječni. Statistički modeli su odlična stvar, ali kao pomoćni alat racionalnom čovjeku. Danas se zakoni kroje tako da onemoguće viziju, birokracija je tu da blokira svaku moguću inicijativu, zeleni su tu da obrane “dosadašnji način života”. Sva pravila i procedure su tu da nam kažu zašto nešto “ne može biti ostvareno”. Rijetki su tu da usprkos svemu pokušaju. Kada je CEO fokusiran na sljedeći kvartal sigurno neće doći do revolucionarnog otkrića, kada je bankar fokusiran na sljedeći bonus sigurno neće uložiti u rizičan projekt mladog znanstvenika, kad Njemačka nalazi nove razloge zašto je ovakva monetarna politika ECB-a dobra, sigurno nećemo dobiti ni pokušaj promjene očito lošeg trenda. Tako da, budućnost će ipak biti onakva kakvu je mi predstavimo, samo je pitanje da li smo optimisti ili pesimisti, da li ćemo znanost, matematiku i statistiku gledati kao nešto univerzalno ili kao pomoćne alate racionalnog ljudskog bića, te hoćemo li biti vizionari, pioniri ili samo “prosječni”.