renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Reformska agenda BiH

BiH je u procesu provođenja nečeg što je nazvano reformska agenda. Ovaj proces bi trebao trajati do 2018. i trebao bi u potpunosti promijeniti ekonomsku sliku Bosne i Hercegovine. Cijeli tekst (veoma kratak) agende je ovdje. Agenda je podijeljena u 6 cjelina, pa pogledajmo o čemu govori i kako bih ja to sve još skratio i rekao da je 2018. sasvim realan rok, a da se već i u jednoj godini mogu riješiti najveći problemi i napraviti veliki pomak.

Roman-Republic

Javne financije, oporezivanje i fiskalna održivost

Ovo je najvažniji dio, temelj svega. Ukoliko se javne financije ne dovedu u red te porezi učine državu konkurentnijom sve ostalo će biti puno teže za sprovesti i uspjeh će svakako izostati.

Što mi se sviđa: Održavanje ukupnog fonda plaća u javnom sektoru bez obzira na moguće povećanje prihoda.

Što mi se ne sviđa: Ukupni fond plaća u javnom sektoru ne treba držati jednakim nego treba SMANJIVATI. Pogotovo značajno treba smanjiti javnoj upravi, dok bi plaće zdravstvenih i obrazovnih radnika možda trebalo i povećati (ali sve u sklopu kompletne reforme). Najbolje bi bilo prepustiti (pogotovo školstvo tržištu).

Što mi se sviđa: Smanjenje poreznog opterećenja na rad i investicije. Smanjenje izdvajanja za zdravstveno osiguranje. Ovo će svakako poboljšati poslovnu klimu.

Što mi se ne sviđa: Naglasak je na povećanju prihoda, jačoj kontroli, povećanju akciza, povećanju (mogućem) PDV-a itd.. to je sve loše. Davanje veće moći poreznicima je loše. Povećanje bilo kojeg poreza je loše. Povećanje PDV-a je JAKO loše. Dakle NE NE i NE. Ne bilo kakvom povećanju poreznog opterećenja. Porezno opterećenje treba smanjiti, a javne financije dovesti u okvire koje takvo (konkurentno) porezno okruženje može podnijeti.

Poslovna klima i konkurentost

Ovdje je čak i previše teksta napisano.

Osnove su:

  1. Privatiziraj državna poduzeća – rok 1 godina
  2. Smanji broj propisa na minimum – ovo je malo duže, ali uzmi plati konzultante vrhunske i riješit će ti to brzo
  3. Omogući pristup dokumentima elektronski – kroz 2 godine sve bi se moglo dovesti u red
  4. Osnaži tržište kapitala tako da ćeš ga rasteretiti porezno i da će se država manje zaduživati na burzi što bi ostavilo prostor da privatne tvrtke na taj način dolaze do povoljnijeg kapitala – rok odmah (država prestane isisavati novac i novac će pronaći svoj put do privatnih inicijativa)
  5. Kao i u prethodnoj točki – smanji poreze  – rok odmah

 

Tržište rada

Pored donošenja zakona o radu kojeg pozdravljam i liberalizaciji tržišta rada mislim da država nije svjesna koliko utječe na misalokaciju talenata na tržištu rada. Plaće u javnom sektoru su značajno više od plaći u privatnom sektoru. To privlači talentirane pojedince u javni sektor i onda privatni sektor ne može ni doći do kvalitetnog radnika jer ga jednostavno (uz sva druga davanja) ne može platiti. Država treba smanjiti plaće u javnom sektoru, treba smanjiti broj (nepotrebnog) kadra u javnom sektoru. To bi, uz smanjenje doprinosa, imalo pozitivan učinak na tržište rada i konkurentnost BiH kompanija, a isto tako bi pozitivno utjecalo na javne financije. Win-win-win. Osim što bi se onda političari odrekli svoje moći i izgubili dio biračkog tijela. Ali valjda u politiku ideš da učiniš dobro za društvo, a ne samo za sebe? Ili..?? O strukturi zaposlenih u BiH sam već pisao ovdje.

Reforma socijalne zaštite i mirovina

Ovdje su brate mili nadrobili gluposti i gluposti. Umjesto da se prizna – mirovinski sustav je bankrotirao i praktički je postao Ponzi shema. Nakon priznanja uraditi sljedeće – reformirati ga na način da se vidi koliko novca treba za isplatu trenutnim penzionerima, a da današnji uposlenici imaju priliku sami sebi dobrovoljno uplaćivati dio plaće u dobrovoljne mirovinske fondove i na taj način štedjeti za budućnost. Ovo danas je neodrživo i zadužujemo buduće generacije. Ovo treba reformirati pod hitno, a ne raditi neke kozmetičke zahvate.

 

Vladavina prava i dobro upravljanje

Ovo je najveći problem. Možeš ti reformirati i planirati i donositi zakone, ali u sustavu rade ljudi. Dok se taj mentalitet ne promijeni teško će i ovaj sektor postati efikasniji. I dalje mislim da neko vrijeme bi u sudovima u BiH trebali sjediti strani (odlično plaćeni) suci. Još uvijek nemam apsolutno nikakvo povjerenje u naš pravosudni sustav. Ni najmanje. Nadam se da će ovaj dio europska komisija, Visoki predstavnik, SAD i svi ostali itekako pozorno pratiti. Naše političko smeće je od pravosuđa i policije napravilo privatnu prčiju i to treba priznati. Trebat će godine i desetljeća da stvari dođu na svoje. Do tad nam treba stroga kontrola stranaca.

Reforma javne uprave

Pa ovo bi bar trebalo biti jednostavno. Decentralizacija. Ukini kantone, spusti upravljanje na općine (ljudi su odgovorniji u lokalnim sredinama). Spusti fiskalne prihode tamo gdje se i ostvaruju. Općine neka žive od onoliko poreza koliko mogu prikupiti. Neka se i natječu pa će one koje troše više morati prikupljati više poreza, ali time će otjerati investicije. Neka imaju moć fiskalnog odlučivanja (uzor Švicarska). Nakon toga će sve biti jednostavnije. Ovo se može riješiti u pola godine (ako se hoće).

 

Oglasi

Zdravstvo

Divan je sunčan dan, veseli i puni energije izlazite iz kuće. Pored toga što je vrijeme lijepo imate i dodatan razlog za dobro raspoloženje – jučer su vam iz banke javili da vam je odobren kredit za vaš automobil iz snova. Pjevušite dok se šetate do banke, kratki razgovor s ljubaznim službenikom, par osmijeha, potpisa i to je to. Novac je već prebačen, a vaš automobil vas čeka u salonu. Otplaćivat ćete ga sljedećih 5 godina uz kamatu od 8.99 % (EKS 9.30 %). No takvi detalji vas ne brinu. Za samo 30.000 eura i 60 rata kupili ste automobil iz snova i jedva čekate da ga iskušate na cesti.

No život kakav jeste, nepredvidiv i volatilan, nosi iznenađenja. Upravo kad ste poneseni srećom zbog novog automobila šetali cestom niste pažljivo gledali, spotaknuli ste se i pali. Iščašen lakat, krvava koljena i natučen ponos. Malo manje sretni, ali i dalje raspoloženi odlazite u bolnicu. Osoblje tamo je izrazito ljubazno, bez dužeg čekanja došli ste na red, ljekar vas je pregledao rekao što sve treba napraviti no tad je nastupio šok. Uvidom u evidenciju utvrđeno je da nemate zdravstveno osiguranje. Pa kako je to moguće? Zar država ne plaća moje troškove? Ne gospodine, sjećate se one zdravstvene reforme kojom je ukinuto automatsko uplaćivanje zdravstvenog osiguranja već ste se morali sami pobrinuti za to. Ljuti ste, frustrirani, bijesni. Kakve gluposti, kakav je ovo neoliberalni kapitalizam, ovo je pljačka, gdje je drug Tito kad smo svi imali besplatno zdravstvo? No ipak, boli vas pa pitate za cijenu. Liječnik kaže 257 eura. Ma kakvih 257 eura jeste vi normalni, to je prijevara, vi ste kriminalci, vi ste mafija, ljudi trebaju imati pravo da se liječe, a ne da vi zarađujete ekstraprofite na račun jadnih građana. Nekako ste prelomili i platili tih 257 eura, ali ste bijesni. Dok sjedate u vaš novi automobil i odlazite kući osjećate se prevarenima. Kakvo osiguranje, kakve gluposti, država se treba pobrinuti za zdravlje ljudi. Nakon što ste došli kući, dok palite cigaretu i posežete za pivom, sjećate se da ste razmišljali uplatiti osiguranje. Bilo je to nekih 30ak eura mjesečno. Da, sjećate se sad. Lopovi iz osiguranja su vam rekli da imate višak kilograma, da pušite i često konzumirate alkohol te je zbog toga vaša premija nešto veća. Koje kapitalističke gluposti, mislite. Pa zdravstvo treba biti besplatno. Uh da, sjetili ste se da vam je automobil još uvijek na probnim tablicama i da trebate ići uplatiti osiguranje – 100 eura mjesečno i dobijete puni kasko. Odlična ponuda, ipak se isplati dati taj novac i biti miran ako netko slučajno ogrebe vašeg limenog ljubimca.

Health-Insurance1

Da li vam nešto ne štima u gornjoj pričici? Ako ste kao ja prva riječ (dvije riječi) koje mi padaju na pamet su “OSOBNA” i “ODGOVORNOST”. Kao društvo smo itekako spremni dati xx tisuća eura na novi automobil, kompjuter, mobitel, odjeću, nakit ili spržiti tu lovu na noćni izlazak. No kad je riječ o našem zdravlju smatramo da treba biti “besplatno” tj. da se država treba pobrinuti za to. Istina je, svi manje ili više plaćamo to zdravstvo kroz poreze. No da li je taj sustav efikasan? I da li je pravedan? Da li oni najsiromašniji zaista dobiju najviše (relativno)? Apsolutno ne. Da li su liječnici i medicinske sestre plaćeni adekvatno? Sigurno ne. Da li oni najodgovorniji uživaju kakve pogodnosti što paze na svoje zdravlje? Nikako.

Jeste li ikad zamišljali kakvog smisla ima da svi plaćaju jednaku premiju osiguranja (postotno od plaće) bez obzira na njihov životni stil. Zar je normalno da netko tko pazi na prehranu, redovito vježba, ne pije niti konzumira alkohol plaća jednaku premiju kao i onaj tko ima 20 kilograma viška, automobilom ide u dućan udaljen 100 metara, a bez cigareta i alkohola ne može. Kakvog to ima smisla? Pa reći ćete – ali država se mora pobrinuti za one koji jednostavno nemaju sredstava da si priušte zdravstveno osiguranje ili koji su imali nesreću da su kronično/genetski/… bolesni. I ja ću se složiti s vama. Ali jeste li ikad vidjeli neki aktuarski izračun koliko takav % stanovništva košta sustav? Koliko se zaista troši na njih? Naravno da niste. Zato jer ako imate jedan centralni sustav zdravstvenog osiguranja u državnom vlasništvu i bolnice koje su isto u državnom vlasništvu i direktore tih ustanova koje također imenuje politika kakav sustav zdravstva očekujete? E pa upravo ovakav kakav imamo – nefunkcionalan i rastrošan. Bez odgovornosti svaka ideja o poboljšanju efikasnosti i kvalitete pada u vodu. Dok god stoji paradigma da je za novi automobil ili stan sasvim normalno otići u banku i dignuti kredit, dok učiniti istu stvar za zdravlje je ludost, neoliberalni kapitalizam, masoni i pljačka stvari se neće promijeniti.

Koje su moje neke (zle kapitalističke) ideje o reformi zdravstvenog sustava:

  1. Uvođenje konkurencije na tržištu osiguranja. Ukidanje obavezne uplate od 15 % od plaće te puštanje na volju osiguravajućim društvima da prave svoje izračune za svakog pojedinca osobno. Ostavljanje obaveze uplate osiguranja (samo je važan ponuđač osiguranja).
  2. Privatizacija državnih bolnica i klinika te ukidanje onih koje nisu zanimljive ulagačima (prije svega ponuditi mogućnost da zaposleni u ustanovama te građani tih sredina postanu suvlasnici). Ako je privatizacija zaista toliko društveno neprihvatljiva onda se poslovanje zdravstvenih ustanova mora dovesti u red izdvajanjem svih nemedicinskih djelatnosti iz poslovanja tih ustanova – pod hitno!
  3. Aktuarski izračun na osnovu povijesnih podataka postotka stanovništva koje nije u stanju podmirivati svoje troškove za zdravstveno osiguranje te osiguravanje potrebnih sredstava za takve slučajeve. Odredio bi se postotak prihoda od PDV-a, trošarina na cigarete i nekih drugih poreza kako bi se ta sredstva osigurala. Sredstva prikupljena na taj način raspršiti u više različitih fondova i strogo kontrolirati poslovanje istih.
  4. OSOBNA ODGOVORNOST – prve dvije točke će dovesti do onog što je najvažnije u cijelom sustavu. Do osobne odgovornosti osiguravajućih kuća, liječnika te pacijenata. Osiguravajuće kuće će se natjecati da ponude što konkurentnija osiguranja, liječnici (bolnice) će se nadmetati da budu što kvalitetniji, da ih pacijenti hvale te tako ostvare veće prihoda, a pacijenti će početi aktivnije paziti na svoje zdravlje kako ne bi plaćali veće troškove.

Je li ovo što pričam znanstvena fantastika? Pa trenutno, u našem društvu, nažalost jeste. Pokušajte kao ministar zdravstva provesti ove reforme i vjerojatno će vam naći (izmisliti) XY afera, razvući po medijima, tražiti da li je neki vaš rođak u desetom koljenu kao mali zlostavljao muhe te će vas diskreditirati kao ljudsku nulu, neoliberalnog fašistu itd itd. Interesne skupine koje isisavaju novac iz ovakvog sustava i odlično žive ne dopuštaju promjene koje bi omogućile cjelokupnom društvu da napreduje.

Zdravstvo košta. Zdravstvo je jedan od najproblematičnijih sustava svake države i zdravstvo pod hitno treba reformirati. Automobili su postali bolji, kvalitetniji, jeftiniji i dostupniji zbog konkurencije i slobodnog tržišta. Mobiteli danas imaju procesorsku snagu superračunala iz 90ih godina, a koštaju nekoliko 1000 puta manje zbog konkurencije i slobodnog tržišta. Najbolje svjetske knjige su dostupne za par dolara klikom miša zbog konkurencije i slobodnog tržišta. Naš svijet postaje bolji zbog konkurencije, slobodnog tržišta i privatnih poduzetnika. Zašto zdravstvu ne damo istu priliku? Naravno da se društvo treba pobrinuti za one zaista potrebite, ali ovakav sustav osiromašuje sve, a ne da rješava problem siromaštva.

Školstvo i obrazovanje

Koliko puta ste čuli: “Školstvo je najvažnije.”, “Obrazovanje će nas izvesti iz siromaštva.”, “Zemlja X ulaže više u obrazovanje i zato je bogata.”, “Trebamo više ljudi koji završavaju fakultete.” itd…

Formalno obrazovanje i gospodarski rast

Vjerujem i previše. Danas se zdravo za gotovo uzima veza: Veća razina formalnog obrazovanja => Rast gospodarstva => Bolji životni standard. No je li tome stvarno tako? Koliko god nas zagovaratelji formalnog obrazovanja (koji osobno imaju od toga koristi) pokušavali uvjeriti u isto to ustvari nije istina. Npr. 1960. godine Tajvan je imao značajno manju stopu pismenosti od Filipina i upola manji dohodak po stanovniku. Isto tako Južna Koreja je imala još nižu stopu pismenosti od Argentine i samo 1/5 dohotka po stanovniku u odnosu na Argentinu. Kad bi prethodna veza bila istinita očekivali bismo da će Filipini i Argentina ostvarivati značajniji gospodarski rast od Tajvana i Koreje. No to se nije dogodilo. Danas Tajvan ima 10 puta veći dohodak po stanovniku od Filipina, a J. Koreja ima 3 puta veći dohodak po stanovniku od Argentine. Ovo je klasični primjer zamjene uzroka i posljedice.

Uzrok i posljedica

Ako ste na brodu i usmjerite svoj pogled samo u kompas i pratite kretanje iglice kompasa možete steći dojam da je kompas ustvari upravlja brodom, a ne da se kompas samo prilagođava kretanju broda. Isto tako formalno obrazovanje ne proizvodi gospodarski rast. Gospodarski rast (odnosno porast u bogatstvu) dovodi do višeg obrazovanja. Vaš pradjed je živio na selu i od zemlje. Mukotrpno je radio od jutra do večeri i prodavao svoje proizvode. Uspio je nešto malo novca i uštedjeti, sagraditi kuću, urediti okućnicu. Vaš djed je nastavio posao, ali ga je malo i proširio, kupio i neku stoku te počeo prodavati meso, mlijeko i druge proizvode, dodao je kat-dva na kuću i otvorio i malu trgovinu. Vaš otac je već naslijedio uhodani posao te proširio poslovanje – otvorio još par trgovina, zaposlio nekoliko ljudi. Sada on ima i slobodnog vremena da malo putuje, da čita, posjeti kazalište. Sve to ne doprinosi njegovom poslu niti donosi bogatstvo u obitelj. Dapače, vaš otac troši na svoje obrazovanje. Vi dolazite već u vrijeme kada je obitelj akumulirala određeni kapital i ne morate ustajati svako jutro u 6 i lijegati u 22 nakon napornog dana punog manualnog rada. U kući već imate dosta knjiga, pristup internetu i slične sadržaje. Vi sada imate vremena pročitati Anu Karenjinu ili igrati League of Legends na novom kompjuteru. A možda se odlučite učiti i web dizajnu na Courseri. Vi ste formalno svakako obrazovaniji od vašeg pradjeda, djeda ili oca. No da li je to dovelo do povećanja bogatstva u vašoj obitelji? Ukoliko završite neki dobar fakultet i uspijete unaprijediti poslovanje obiteljske firme ili nađete neki dobro plaćen posao možda je formalno obrazovanje i imalo utjecaj na bogatstvo vaše obitelji. No to ne vrijedi na nivou države. Zašto? Zato što do dobivanja diplome se uči puno nepotrebnih znanja koje nemaju nikakve veze s budućim dohotkom. Država na ovaj način troši kapital umjesto da ga povećava.

Sad mnogi vjerojatno već s gađenjem gledaju na ovaj moj tekst i pitaju se “pa šta bi ti – da se ne obrazujemo ili si od onih elitista koji bi da se samo bogati obrazuju?”

Švicarska

Kad se priča o visokom obrazovanju i o tome kako treba povećati broj fakultetski obrazovanih građana nitko nikad ne spominje Švicarsku. Švicarska je jedna od najbogatijih, najprosperitetnijih zemalja na svijetu no ona ima značajno manji broj visokoobrazovanih građana u odnosu na druge bogate zemlje. No ono što Švicarska ima je sustav mentorstva i fokusa na “techne” – zanatska znanja, znanje kako nešto napraviti, a ne na “episteme” – knjiško znanje, teorija. Upravo takav prijenos znanja kroz mentorstvo i praktično učenje čini švicarsko gospodarstvo toliko propulzivnim, inovativnim i otpornim na šokove. Zašto mi onda ne kopiramo Švicarsku? Zato što je taj sustav teži i zato što se ne može ostvariti centralnim državnim planiranjem. I zato što ljudi ne žele prihvatiti da učenje napamet o najvećim planinama Afrike ili nabrajanje svih djela Modesta Musorgskog ne doprinosi stvaranju bogatstva. I da ukoliko neko želi obogatiti svoj duh takvim znanjima bi za to trebao platiti. Obrazovanje bi se trebalo fokusirati na praktična konkretna znanja koja ljudima trebaju da bi se snašli u svijetu i da bi uspješno i produktivno obavljala svoje poslove.

Tržišna utakmica

Ako prihvatimo da su znanja (praktična) potrebna, ali da je sustav formalnog obrazovanja pokvaren kako bismo ga mogli unaprijediti. Prije svega na isti način kao što smo dobili bolje automobile, mobitele, odjeću, hranu itd. – kroz tržišno natjecanje. Umjesto da škole budu državne zašto ne bi bile privatne. To ne znači nužno da država treba prestati financirati obrazovanje (da ne idem baš toliko daleko iako bi bilo najbolje) već da može recimo dijeliti vaučere (kao u Švedskoj) ili osmisliti neki drugi način koji bi doveo do toga da roditelji odabiru škole za svoje dijete, a škole koje privuku više učenika dobivaju više sredstava. Na taj način bi se iskristalizirali oni najbolji čiji bi način rada onda kopirale i druge škole te bi sve to dovelo do značajnog povećanja kvalitete. Škole bi osluškivale potrebe tržišta rada i tako prilagođavale svoje programe, zapošljavale najbolje nastavnike (koji bi posljedično imali veće plaće), a rješavali se onih loših.

Zašto je prosječni pekar korisniji društvu od prosječnog doktora znanosti?

Prije svega želim reći da i pisac ovih redova je na putu (nadam se uspješnom) da postane jednog dana doktor znanosti. I koliko god sve to zvučalo fensi-šmensi  svako ko je ikad pisao neki znanstveni članak zna kako današnja akademija funkcionira i da sav taj sustav rijetko (zaista jako jako rijetko) izrodi nešto korisno i primjenjivo. Dosta toga je samo sebi svrha, a forma je prečesto važnija od sadržaja. Većina doktora znanosti radi dalje u akademskim krugovima i prenosi formalno znanje studentima. A taj sustav je (već smo rekli) prilično pogrešno postavljen i troši puno više o odnosu na ono što daje. Prosječan pekar je suprotno doktoru znanosti svakodnevno na tržištu. Bori se s konkurencijom, cijenama sirovina, energenata i poreznom upravom. Ali prosječan pekar ne razočarava – svakodnevno nam donosi kruh i druge pekarske proizvode koji su cjenovno konkurentni. Također svjedoci smo da kvaliteta i ponuda pekarskih proizvoda raste. Razlika između doktora znanosti i i pekara je što doktor znanosti funkcionira u reguliranom, državnom, top-down sustavu dok je pekar na slobodnom tržištu, naučen iskustvom svakodnevnih promjena i u stalnom riziku da mu konkurencija izbije dohodak iz džepa. Drušvo (konzumenti) usluga imaju puno više koristi (value for money) od pekara nego od doktora znanosti.

Ono što prosječni poduzetnik zna, a prosječan “akademski građanin” ne može pojmiti?

U našem društvu danas “akademski građani” (što god to značilo) sjedeći po kafićima često zavidno raspravljaju o ovom ili onom poduzetniku koji vozi ovakvo ili onakvo auto i kako su oni (koji rade uglavnom u državnoj upravi) potplaćeni. Profesori, nastavnici, činovnici u javnoj upravi i ostali vječito imaju osjećaj da su potplaćeni i da “kako onaj neobrazovani privatnik može toliko zarađivati u odnosu na mene”. Ono što ovi “akademski građani” ne shvaćaju da poduzetnik svakodnevno riskira svoju vlastitu imovinu i da je tržište neumoljivo. Bez stalnog napretka poduzetnik će propasti. Činovnik u javnoj upravi, suprotno tome, neće. Prosječan “akademski građanin” ne shvaća pojam rizika i nagrade. Ali ono što ga najviše boli je to što je on završio fakultet, a većina današnjih poduzetnika u našem društvu (ne ratnih profitera i crony poduzetnika) su svoj posao stvorili iz malog obrta i obično imaju završenu samo osnovnu/srednju školu. Ali ono što prosječan poduzetnik itekako shvaća, a ono što “akademski građanin” nikako ne može/ne želi shvatiti je da je u poslovnom svijetu važnije znati koristiti Excel od znanja deriviranja nelinearnih funkcija, da je u poslovnom svijetu važnije znati ispuniti poreznu prijavu nego znati motive Emme Bovary, da je u poslovnom svijetu važnije shvatiti pojam ponude i potražnje nego nabrojati sve sudionike bitke kod Kurska. Praktična znanja su ona koja stvaraju vrijednost. Stvorena vrijednost povećava bogatstvo društva. Od te stvorene vrijednosti žive i ti “akademski građani” iako toga nisu svjesni. Kad bi bili onda bi usprkos strogom državnom planu i programu svoje učenike pokušavali učiti konkretnim znanjima – pokazali bi im gdje se matematika može primijeniti ili kako je neki povijesni događaj utjecao na ekonomiju određene zemlje. No to bi zahtijevalo promjenu paradigme, a prije svega priznanje da je današnji sustav izrazito pogrešan.

Za kraj

Ovaj kratki tekst je samo načeo jednu od vjerojatno najvažnijih tema za društvo uopće. Da budemo jasni – mladi ljudi koji se danas obrazuju sve više shvaćaju sustav. I kada čitate o nepoštivanju prema školi, profesorima ili nezainteresiranosti učenika shvatite da je to zato jer mladi ljudi vide da nemaju puno koristi od iste. Cilj je jedan – dobiti što bolje ocjene uz  što manje truda. Sve ostalo je u očima učenika nebitno zato što…pa zato što stvarno i jest nebitno. Danas je teže zavarati mlade ljude da učenje glupih činjenica napamet ima neku svrhu. Nema. Ima svrhu jedino utoliko što profesori tih predmeta imaju posao. Tako da prestanimo biti licemjerni i pogledajmo istini u oči, pa možda odlučimo neke stvari i mijenjati.

Antifragile

Odavno sam završio Antifragile i mislio nešto napisati, ali tek sam sad našao nešto vremena pa evo kratki rezime. Taleb svakako nije jednostavan za čitati: skače s teme na temu, knjiga je ustvari skup njegovih eseja i razmišljanja pa se ne čini kao koncizna cjelina, miješa filozofiju sa tehničkim objašnjenjima, a najviše od svega dodaje (ponekad i previše) svoj ego u sve što piše. Ipak Taleba treba čitati. Jedan je od rijetkih koji je bez dlake na jeziku, dovoljno je situiran da je neovisan od politike i/ili korporacija. Novac je zaradio na tržištu, a opet poznaje i kako funkcionira visoko školstvo i znanost. Smatram da danas ne čitati Taleba je veliki propust. Ideje koje iznosi možda nisu nove, ali su zaboravljene i zanemarene u odnosu na dominantne (fragilnije) ideje današnjice.

Živimo u svijetu kojim vladaju slučajni događaji. Slučajnosti i sreća imaju više utjecaja nego smo i sami toga svjesni. Upravo zbog toga moramo se zaštititi od negativnih slučajnih događaja, a pokušati što više profitirati od pozitivnih. To je i osnovna ideja antifragilnosti. Taleb sve razdvaja u 3 kategorije: fragilno, robusno i antifragilno. I dok fragilno mrzi slučajnosti jer su jako osjetljivi na volatilnost i na black swan događaje dotle antifragilno jača u takvim okolnostima. Iskorištava volatilnost u svoju korist te jača. Robusnom je svejedno.

antifragile

Sve to skupa može zvučati nejasno pa pogledajmo primjenu ideje antifragilnosti u određenim društvenim i životnim aspektima:

Društveno i ekonomsko uređenje

Taleb kao ideal antifragilnog u današnjem svijetu navodi Švicarsku. Ne zbog nacističkog zlata, zlih iluminata ili nečeg sličnog u čemu bi ljubitelji teorija zavjere uživali već zbog društvenog uređenja. Švicarska ima relativno slabu središnju državu i dosta jaku lokalnu vlast. Fiskalna (a i brojne druge) politika je gotovo u potpunosti prepuštena lokalnim zajednicama. Ta decentralizacija daje Švicarskoj veliku dozu antifragilnosti. Prije svega ljudi u lokalnim zajednicama su odgovorniji prema svojoj zajednici i odgovornije upravljaju resursima nego vlade iz udaljenog glavnog grada. Drugo, važnije je da ako jedna lokalna zajednica prihvati loše politike to se neće raširiti na ostale te neće izazvati sustavni poremećaj. Odabir loše snažne centralne vlasti u centraliziranoj državi dovodi do urušavanja cijelog sustava. Treće, lokalne zajednice se mogu između sebe natjecati te kroz tu konkurenciju osnaživati jedni druge te evolucijom stvarati bolja i uspješnija društva i implementirati bolje politike. Veliko i centralizirano je fragilno, malo i disperzirano je antifragilno.

Primjer fragilnog su diktature. Iako danas brojni govore kako su Sadam, Gaddafi i ostali diktatori bili ustvari stabilizatori stanja u svojim državama to je potpuno promašeno. Vladavina diktature samo gura probleme pod tepih te čini cijeli sustav osjetljiv na rijetki događaj (smrt vladara, revolucija). To smo vidjeli u arapskim državama, ali isto smo npr. vidjeli i u bivšoj Jugoslaviji gdje je Titina smrt potpuno prokazala sustav za onakav kakav jest – potpuno fragilan iznutra. Bez “vladara” sve se raspalo. Rješenje nije u novim vladarima već u stvaranju sustava po uzoru na Švicarsku (pa makar to značilo i razbijanje današnjih nacionalnih država). Taleb odlično primjećuje koliko je tragedija što je jedan Beč zarobljen u Austriji, jedan Thessaloniki zarobljen u današnjoj Grčkoj ili jedan Alep u Siriji (najtragičnije od svega). Veliki povijesni gradovi koji su dali toliko toga dok su bili samostalni izgubili su toliko toga ulaskom u “velika” carstva i granice današnjih država.

Ekonomija

Osnovna ideja je opet – decentralizacija. Pored decentralizacije izuzetno važna je odgovornost ili ono što bi Taleb nazvao “skin in the game”. Za sve sudionike ekonomskog života trebali bi smo tražiti osobnu odgovornost i cijeniti one koji imaju uloženo u ono što zagovaraju. Ako gledamo analitičare koji predviđaju pad ili rast ovog ili onog ono što se trebamo pitati – što ti isti analitičari rade s vlastitim novcem te također zapisivati njihove procjene i provjeravati koliko su precizni. Problem je što brojni ekonomski analitičari koji dobivaju prostor u medijima nemaju apsolutno nikakvu osobnu odgovornost niti ih se pita kako upravljaju vlastitim financijama. Još manje se propituju rezultati njihovih procjena.

Taleb je posebno ljut na socijalizaciju gubitaka i “spašavanje” neuspješnih državnim novcem. Iako se u ekonomskoj računici takve stvari katkad i mogu opravdati problem je opet odgovornost. Ako se loši potezi ne sankcioniraju što onda sprječava iste direktore da svoje greške i neodgovorno ponašanje ponove. Naravno da su stvari kompleksnije od ovog jednostavnog objašnjenja, ali suština ostaje.

Taleb je također primijetio ono što su i brojni prije i poslije njega. Kada tvrtke narastu dovoljno velike počinju u suradnji s političarima stvarati nova regulatorna pravila koja onemogućuju konkurenciju i ulazak novih tvrtki na tržište. Sve to sprječava inovacije i rast produktivnosti te osigurava skoro monopolistički položaj velikim tvrtkama. I to je jako teško riješiti jer političari su uvijek i svugdje potkupljivi i ni najbolji zakoni/ustavi neće moći u potpunosti iskorijeniti ovakvo ponašanje. Talebov pristup je radikalan – on se zalaže za cijepanje tvrtki kada narastu do određene veličine. Tu se ne bih složio jer smatram da to nije rješenje jer sam ja osobno uvijek za evoluciju, a ne revoluciju. No problem je svakako prisutan i ne treba ga zanemarivati niti podcjenjivati.

 

Zdravlje

Izuzetno je zanimljiv Talebov pristup zdravstvu i medicini uopće. Iako treba uzeti u obzir osobnu komponentu da je Taleb preživio rak te možda i nije potpuno objektivan no neke stvari su svakako zanimljive. Ono s čim bih se ja osobno složio jest da je prva svrha medicine definitivno – “do no harm”. Danas smo svakako svjedoci da se propisuje previše lijekova, da se i za male prehlade daju antibiotici, a da ne govorimo o totalnoj zloupotrebi lijekova za psihička oboljenja (djeca počnu od puberteta gutati tablete za smirenje). I to je veliki problem modernog čovjeka. Medicina je postala previše ovisna o lijekovima i čarobne pilule dolaze na tržište svakodnevno. Ono što Taleb zagovara je vraćanje nekim zdravo razumskim rješenjima – kao što je ne unošenje štetnih tvari u organizam, pažljiv odabir namirnica i vježbanje. Naravno on je i tu ekstreman i predlaže vraćanje korijenima te zagovara ideju “jesti i trenirati kao pećinski čovjek”.

 

Budite konveksni, a ne konkavni

convex

Možda i najvažnija ideja koju bi trebalo ponijeti iz ove knjige je da uvijek pokušavamo ograničiti gubitke, a maksimizirati dobitke. Zvuči jednostavno i neinovativno, ali upravo u tome i jest snaga ove ideje. Nije nova, zvuči potpuno logično, ali je jako teška za ostvariti i ono najvažnije – većina ljudi prečesto zaboravi na nju (pogotovo kad je riječ o investiranju i biznisu). Ono što bi bio dobar primjer je npr. ulaganje 90:10 gdje 90 % imovine držimo u (relativno – treba paziti na hedgiranje valuta itd.) sigurnim (cash i slično)  pozicijama dok s 10 % tražimo priliku za jako rizično, ali potencijalno jako profitabilno ulaganje. Omjer 90:10 se može mijenjati naravno, ali osnovna ideja ostaje. Na taj način možemo izgubiti 10 %, ali možemo ostvariti potencijalno ogromne dobitke pogotovo u periodima velike volatilnosti i velikih poremećaja na tržištu što i jest osnovna ideja antifragilnosti – jačati pod utjecajem volatilnosti.

 

 

BiH – state of the union

O ekonomiji se u BiH piše rijetko, a i kad se piše takvi članci ne pune naslovnice novina ili internetskih portala. Nedavno se povela žustra diskusija, pa čak i protesti povodom novog Zakona o radu. Međutim ni tada kada je ta vijest punila novinske stupce i kada se na svakom koraku diskutiralo o novom zakonu nismo vidjeli nijednu detaljniju analizu. Niti od sindikata, niti od vlade, a ni poslodavaca. Većina toga se svodila na puste fraze, politikantstvo, populizam i galamu. Ovdje želimo analizirati (možda najvažniji problem BiH) strukturu zaposlenih, poslovanje javnih (državnih) poduzeća te stope rasta BDP-a i vanjskog duga.

Na slici 1 vidimo kretanje ukupnog broja zaposlenih u BiH. Možemo primijetiti da je broj zaposlenih značajno pao od 2008. do 2010. Taj pad je uvjetovan recesijom koja je pogodila cijeli svijet, Europu pa time i BiH. U 2011. vidimo rast te ponovni pad sve do prošle godine. Što se promijenilo? Pa investicije u autoceste. Izgradnja autocesta u FBiH te RS gura broj zaposlenih. Ali to nije jedini pokretač. Broj zaposlenih konstantno raste i u javnom sektoru (u 2015. po duplo višoj stopi od rasta zaposlenih u privatnom sektoru).

UkupanBrojZaposlenih

Slika 1. Ukupan broj zaposlenih po godinama 

Na slici 2 možemo vidjeti kretanje broja zaposlenih u javnom sektoru i stope promjene u odnosu na prethodnu godinu, a na slici 3 kretanje broja zaposlenih u privatnom sektoru.  Jasno je kako javni sektor značajno povećava broj zaposlenih od 2008. Dakle na vrhuncu krize javni sektor je 2009. dodao 5.000 novih poslova, a 2010 4.000 dok je privatni gubio 20.000 2009. odnosno 17.000 2010. Održivo? Također po stopama rasta vidimo da javni sektor praktički ne posustaje u zapošljavanju (osim 2013.). I dok je prirodni priraštaj u BiH negativan (slika 5) mi povećavamo broj nastavnog osoblja u školama. Da li je barem taj porast broja zaposlenih u školstvu rezultirao i većom kvalitetom? To je teško mjeriti, ali pokušao sam pogledati barem nekoliko indikatora:

  1. Broj predanih zahtjeva za patente je 2010. – 56, 2011. – 43, 2012. – 2, 2013. – 7. Očajno. Za usporedbu, za Hrvatsku su te brojke: 257, 230, 217 i 230.
  2. Broj znanstvenih i tehničkih članaka: jedini podaci koje sam mogao naći su oni Svjetske Banke za 2010. i 2011. godinu i iznose 68 i 54. Opet za usporedbu Hrvatska: 1.247  i 1.289.

BrojZaposlenih_JavniSektor

Slika 2. Broj zaposlenih u javnom sektoru i godišnje promjene

BrojZaposlenih_PrivatniSektor

Slika 3. Broj zaposlenih u privatnom sektoru i godišnje promjene

PrirodniPriraštaj

Slika 4. Prirodni priraštaj po godinama

Usporedba broja zaposlenih ne otkriva cijelu sliku. Situacija je još složenija i opasnija kada pogledamo odnos kretanja prosječnih neto plaća u javnom i privatnom sektoru. Na slici 5. vidimo upravo kretanje neto plaća u privatnom i javnom sektoru po godinama i procentualnu razliku između istih.

PlaćeZaposlenih

Slika 5. Neto prosječne plaće privatnog i javnog sektora po godinama i razlika 

Ova razlika je vjerojatno najopasnija stvar za društvo. Razlika plaća privatnog i javnog sektora je konstantno iznad 30 %. Javni sektor u BiH je ogroman i jednostavno guši razvoj privatnog sektora. Plaće su veće u javnom sektoru te raste broj zaposlenih. Veće plaće će naravno privlačiti talente u javni sektor što ima i dodatnu otežavajuću okolnost jer to privlači mlade ljude u javni sektor, politiku i stranke umjesto u privatni sektor i poduzetništvo.

I sad dolazimo do onog krucijalnog dijela. Broj poreznih konzumenata i poreznih platiša. Ako u porezne konzumente ubrojimo sve zaposlene u javnom sektoru, nezaposlene, umirovljenike i ostale, ali bez djece (dakle samo gledamo broj registriranih birača), a u porezne platiše zaposlene u privatnom sektoru dođemo do zastrašujuće brojke da 16 % stanovništva financira ostalih 84 %.

PlatišeVsKonzumenti

Slika 6. Porezni latiše vs. konzumenti 

Za to vrijeme BDP stagnira (slika 7.) dok vanjski dug raste po sve većim stopama (slika 8.).

RealniBDP

Slika 7. Realni BDP (stope rasta)

VanjskiDug

 Slika 8. Vanjski dug kao % BDP-a i iznos za godišnje servisiranje duga kao % BDP-a

Valjda je svima jasno (ili nekima nije) da je ovo stanje neodrživo. Apsolutno neodrživo. Ovo će dovesti do bankrota države što bi u slučaju BiH moglo dovesti do socijalnih nemira, novog buđenja nacionalnih nezadovoljstava itd. Ovakvo stanje je izrazito lako zapaljivo i treba ga rješavati. Nadam se, iskreno se nadam, da će sadašnje i buduće vlade (barem natjerane od strane međunarodne zajednice, MMF-a i EU) krenuti s reformama i restrukturiranjem gospodarstva. Zakon o radu je samo mali kotačić i apsolutno nedovoljan za iole ozbiljnije pozitivne pomake.

Da bismo dalje analizirali “snagu” države (pod državu ubrajam centralnu državu, entitete, kantone i općine) pogledajmo poslovanje poduzeća u vlasništvu države.

37 najvećih poduzeća u državnom vlasništvu u BiH zapošljava (podatak za 2014. godinu) 53.932 osobe (što je 10,3 % od ukupnog broja zaposlenih u privatnom sektoru), u 2014. imali su 2.938.687.499,42 eura prihoda te raspolagali s 9.264.929.102,75 eura kapitala. Pogledajte moć s kojom država raspolaže. Država je daleko najveći “poduzetnik” i “kapitalist” u BiH. I sve one ideje da zločesti “privatnici” uništavaju ovo društvo su samo zablude kojima političari hrane svoje birače te pronoseći takve mitove stvaraju sliku da je upravo politika rješenje, a ne ono što stvarno jest – rak rana i ključni problem BH društva.

Kako su poslovala državna poduzeća? Prosječna neto profitna marža iznosila je 4,71 %, a povrat na kapital (ROE) 1,33 %. Ove brojke su čak i pozitivno sklone javnim poduzećima jer su oni koji su poslovali s gubitkom izostavljeni (tj. njihova profit je stavljen na 0). Kad bi se zbrajali negativni rezultati ukupni rezultat bi bio još i gori. Za usporedbu prosječna neto profitna marža kompanija iz indeksa MSCI World iznosi 7,4 %, a ROE 11 %. Očito je da je poslovanje tih poduzeća očajno i da bi brojna valjalo privatizirati, a kod nekih i razmišljati o ukidanju.

Također ovdje je samo 37 najvećih. Brojna su druga komunalna i slična poduzeća koja posluju po kantonima i općinama. To bi ukupni rezultat još promijenilo. Također primijetite da su svi zaposleni u tim poduzećima svrstani u privatni sektor. Ako bismo ih svrstali u javni sektor (što bi kod brojnih poduzeća bilo i realnije jer ustvari bez poreznih subvencija ne bi preživjeli) omjer zaposlenih te omjer poreznih konzumenata i platiša bi se dodatno pogoršao. Jasno je da javna poduzeća već odavno služe svrsi čuvanja socijalnog mira te (u većoj mjeri) kupovini glasova. Međutim taj mir i ti glasovi uništavaju samo tkivo bosanskohercegovačkog društva te zadužuju buduće generacije.

Iako sam to već kroz tekst naveo ponovit ću na kraju. Ovi podaci ukazuju na dvije Bosne i Hercegovine. Jednu, koja i u ovakvom okruženju stvara vrijednost i od koje svi živimo i drugu, onu u javnom sektoru, koja nemilice troši i koja uništava kapital. Podaci pokazuju da se ta divergencija ne smanje i to je izuzetno opasno. Zbog svega toga danas u BiH mladi i stari, žene i muškarci, obrazovani i neobrazovani – svi žele biti političari. Politika je jedino profitabilno zanimanje. A ako već ne možeš biti političar onda je dobro učlaniti se u stranku i nadati nekom mjestu u javnom sektoru ili javnom poduzeću. Umjesto da stvaramo sliku da je stvaranje vrijednosti dobro, da je poduzetništvo najbolja moguća stvar, da treba cijeniti rad, a ne radno mjesto mi radimo potpuno suprotno. Poduzetnici su strašni ljudi koji iskorištavaju radnike, rad nije bitan nego je bitno sjediti na radnom mjestu od 9 do 15 i otići što prije kući, a vrhunac uspjeha je rad u javnoj službi i što skorije umirovljenje. A oni drugi koji tako jednostavno ne mogu razmišljati planiraju napustiti BiH. Brojnima ovi podaci neće biti po volji no takvi su kakvi jesu. Dugoročno ovakva politika trošenja dovodi do misalokacije resursa, tapkanja na mjestu, daljnjeg zaduženja, iseljavanja i nemira. Koliko god se socijalni nemiri mogu očekivati i s početkom pravih reformi (jer će brojne privilegirane skupine izgubiti prava), toliko će odgađanje reformi rezultirati većim nemirima koji se neće moći spriječiti jednostavnim populističkim spinovima. U BiH moramo maknuti državu iz poslovanja i dopustiti konačno tržišnoj ekonomiji da zaživi. Vjerujem da ukoliko to učinimo imamo šansu. Ukoliko ne, osuđeni smo na stagnaciju i propadanje.

Ko želi shvatiti, shvatio je, ko ne želi taj nikad i neće. Ali kao što je Ayn Rand rekla: “Možemo ignorirati stvarnost, ali ne možemo ignorirati posljedice ignoriranja stvarnosti.”

Izvori:

  1. Podaci o zaposlenima po djelatnostima i plaćama – Agencija za statistiku BiH (http://bhas.ba/)
  2. Broj birača – https://www.izbori.ba/Default.aspx?CategoryID=64&Lang=3&Id=1497
  3. Broj stanovnika – preliminarni rezultati popisa stanovništva 2013.
  4. BDP i vanjski dug – Bilten CBBiH (2015.)
  5. Podaci o broju znanstvenih članaka i aplikacija za patente – Svjetska Banka
  6. Podaci o javnim poduzećima – razno (financijski izvještaji)

 

*Iz plaća privatnog sektora sam maknuo financijske usluge koje su značajni outlier gdje su prosječne plaće veće (ali broj zaposlenih mali). U plaće privatnog sektora su uvrštene djelatnosti distribucije električnom energijom, vodom i plinom koji također imaju prosječno veće plaće (iako bi ih možda trebalo izbaciti jer su državni monopoli).

**Grafovi i izračuni – autor.