renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Siječanj, 2016

Reformska agenda BiH

BiH je u procesu provođenja nečeg što je nazvano reformska agenda. Ovaj proces bi trebao trajati do 2018. i trebao bi u potpunosti promijeniti ekonomsku sliku Bosne i Hercegovine. Cijeli tekst (veoma kratak) agende je ovdje. Agenda je podijeljena u 6 cjelina, pa pogledajmo o čemu govori i kako bih ja to sve još skratio i rekao da je 2018. sasvim realan rok, a da se već i u jednoj godini mogu riješiti najveći problemi i napraviti veliki pomak.

Roman-Republic

Javne financije, oporezivanje i fiskalna održivost

Ovo je najvažniji dio, temelj svega. Ukoliko se javne financije ne dovedu u red te porezi učine državu konkurentnijom sve ostalo će biti puno teže za sprovesti i uspjeh će svakako izostati.

Što mi se sviđa: Održavanje ukupnog fonda plaća u javnom sektoru bez obzira na moguće povećanje prihoda.

Što mi se ne sviđa: Ukupni fond plaća u javnom sektoru ne treba držati jednakim nego treba SMANJIVATI. Pogotovo značajno treba smanjiti javnoj upravi, dok bi plaće zdravstvenih i obrazovnih radnika možda trebalo i povećati (ali sve u sklopu kompletne reforme). Najbolje bi bilo prepustiti (pogotovo školstvo tržištu).

Što mi se sviđa: Smanjenje poreznog opterećenja na rad i investicije. Smanjenje izdvajanja za zdravstveno osiguranje. Ovo će svakako poboljšati poslovnu klimu.

Što mi se ne sviđa: Naglasak je na povećanju prihoda, jačoj kontroli, povećanju akciza, povećanju (mogućem) PDV-a itd.. to je sve loše. Davanje veće moći poreznicima je loše. Povećanje bilo kojeg poreza je loše. Povećanje PDV-a je JAKO loše. Dakle NE NE i NE. Ne bilo kakvom povećanju poreznog opterećenja. Porezno opterećenje treba smanjiti, a javne financije dovesti u okvire koje takvo (konkurentno) porezno okruženje može podnijeti.

Poslovna klima i konkurentost

Ovdje je čak i previše teksta napisano.

Osnove su:

  1. Privatiziraj državna poduzeća – rok 1 godina
  2. Smanji broj propisa na minimum – ovo je malo duže, ali uzmi plati konzultante vrhunske i riješit će ti to brzo
  3. Omogući pristup dokumentima elektronski – kroz 2 godine sve bi se moglo dovesti u red
  4. Osnaži tržište kapitala tako da ćeš ga rasteretiti porezno i da će se država manje zaduživati na burzi što bi ostavilo prostor da privatne tvrtke na taj način dolaze do povoljnijeg kapitala – rok odmah (država prestane isisavati novac i novac će pronaći svoj put do privatnih inicijativa)
  5. Kao i u prethodnoj točki – smanji poreze  – rok odmah

 

Tržište rada

Pored donošenja zakona o radu kojeg pozdravljam i liberalizaciji tržišta rada mislim da država nije svjesna koliko utječe na misalokaciju talenata na tržištu rada. Plaće u javnom sektoru su značajno više od plaći u privatnom sektoru. To privlači talentirane pojedince u javni sektor i onda privatni sektor ne može ni doći do kvalitetnog radnika jer ga jednostavno (uz sva druga davanja) ne može platiti. Država treba smanjiti plaće u javnom sektoru, treba smanjiti broj (nepotrebnog) kadra u javnom sektoru. To bi, uz smanjenje doprinosa, imalo pozitivan učinak na tržište rada i konkurentnost BiH kompanija, a isto tako bi pozitivno utjecalo na javne financije. Win-win-win. Osim što bi se onda političari odrekli svoje moći i izgubili dio biračkog tijela. Ali valjda u politiku ideš da učiniš dobro za društvo, a ne samo za sebe? Ili..?? O strukturi zaposlenih u BiH sam već pisao ovdje.

Reforma socijalne zaštite i mirovina

Ovdje su brate mili nadrobili gluposti i gluposti. Umjesto da se prizna – mirovinski sustav je bankrotirao i praktički je postao Ponzi shema. Nakon priznanja uraditi sljedeće – reformirati ga na način da se vidi koliko novca treba za isplatu trenutnim penzionerima, a da današnji uposlenici imaju priliku sami sebi dobrovoljno uplaćivati dio plaće u dobrovoljne mirovinske fondove i na taj način štedjeti za budućnost. Ovo danas je neodrživo i zadužujemo buduće generacije. Ovo treba reformirati pod hitno, a ne raditi neke kozmetičke zahvate.

 

Vladavina prava i dobro upravljanje

Ovo je najveći problem. Možeš ti reformirati i planirati i donositi zakone, ali u sustavu rade ljudi. Dok se taj mentalitet ne promijeni teško će i ovaj sektor postati efikasniji. I dalje mislim da neko vrijeme bi u sudovima u BiH trebali sjediti strani (odlično plaćeni) suci. Još uvijek nemam apsolutno nikakvo povjerenje u naš pravosudni sustav. Ni najmanje. Nadam se da će ovaj dio europska komisija, Visoki predstavnik, SAD i svi ostali itekako pozorno pratiti. Naše političko smeće je od pravosuđa i policije napravilo privatnu prčiju i to treba priznati. Trebat će godine i desetljeća da stvari dođu na svoje. Do tad nam treba stroga kontrola stranaca.

Reforma javne uprave

Pa ovo bi bar trebalo biti jednostavno. Decentralizacija. Ukini kantone, spusti upravljanje na općine (ljudi su odgovorniji u lokalnim sredinama). Spusti fiskalne prihode tamo gdje se i ostvaruju. Općine neka žive od onoliko poreza koliko mogu prikupiti. Neka se i natječu pa će one koje troše više morati prikupljati više poreza, ali time će otjerati investicije. Neka imaju moć fiskalnog odlučivanja (uzor Švicarska). Nakon toga će sve biti jednostavnije. Ovo se može riješiti u pola godine (ako se hoće).

 

Zdravstvo

Divan je sunčan dan, veseli i puni energije izlazite iz kuće. Pored toga što je vrijeme lijepo imate i dodatan razlog za dobro raspoloženje – jučer su vam iz banke javili da vam je odobren kredit za vaš automobil iz snova. Pjevušite dok se šetate do banke, kratki razgovor s ljubaznim službenikom, par osmijeha, potpisa i to je to. Novac je već prebačen, a vaš automobil vas čeka u salonu. Otplaćivat ćete ga sljedećih 5 godina uz kamatu od 8.99 % (EKS 9.30 %). No takvi detalji vas ne brinu. Za samo 30.000 eura i 60 rata kupili ste automobil iz snova i jedva čekate da ga iskušate na cesti.

No život kakav jeste, nepredvidiv i volatilan, nosi iznenađenja. Upravo kad ste poneseni srećom zbog novog automobila šetali cestom niste pažljivo gledali, spotaknuli ste se i pali. Iščašen lakat, krvava koljena i natučen ponos. Malo manje sretni, ali i dalje raspoloženi odlazite u bolnicu. Osoblje tamo je izrazito ljubazno, bez dužeg čekanja došli ste na red, ljekar vas je pregledao rekao što sve treba napraviti no tad je nastupio šok. Uvidom u evidenciju utvrđeno je da nemate zdravstveno osiguranje. Pa kako je to moguće? Zar država ne plaća moje troškove? Ne gospodine, sjećate se one zdravstvene reforme kojom je ukinuto automatsko uplaćivanje zdravstvenog osiguranja već ste se morali sami pobrinuti za to. Ljuti ste, frustrirani, bijesni. Kakve gluposti, kakav je ovo neoliberalni kapitalizam, ovo je pljačka, gdje je drug Tito kad smo svi imali besplatno zdravstvo? No ipak, boli vas pa pitate za cijenu. Liječnik kaže 257 eura. Ma kakvih 257 eura jeste vi normalni, to je prijevara, vi ste kriminalci, vi ste mafija, ljudi trebaju imati pravo da se liječe, a ne da vi zarađujete ekstraprofite na račun jadnih građana. Nekako ste prelomili i platili tih 257 eura, ali ste bijesni. Dok sjedate u vaš novi automobil i odlazite kući osjećate se prevarenima. Kakvo osiguranje, kakve gluposti, država se treba pobrinuti za zdravlje ljudi. Nakon što ste došli kući, dok palite cigaretu i posežete za pivom, sjećate se da ste razmišljali uplatiti osiguranje. Bilo je to nekih 30ak eura mjesečno. Da, sjećate se sad. Lopovi iz osiguranja su vam rekli da imate višak kilograma, da pušite i često konzumirate alkohol te je zbog toga vaša premija nešto veća. Koje kapitalističke gluposti, mislite. Pa zdravstvo treba biti besplatno. Uh da, sjetili ste se da vam je automobil još uvijek na probnim tablicama i da trebate ići uplatiti osiguranje – 100 eura mjesečno i dobijete puni kasko. Odlična ponuda, ipak se isplati dati taj novac i biti miran ako netko slučajno ogrebe vašeg limenog ljubimca.

Health-Insurance1

Da li vam nešto ne štima u gornjoj pričici? Ako ste kao ja prva riječ (dvije riječi) koje mi padaju na pamet su “OSOBNA” i “ODGOVORNOST”. Kao društvo smo itekako spremni dati xx tisuća eura na novi automobil, kompjuter, mobitel, odjeću, nakit ili spržiti tu lovu na noćni izlazak. No kad je riječ o našem zdravlju smatramo da treba biti “besplatno” tj. da se država treba pobrinuti za to. Istina je, svi manje ili više plaćamo to zdravstvo kroz poreze. No da li je taj sustav efikasan? I da li je pravedan? Da li oni najsiromašniji zaista dobiju najviše (relativno)? Apsolutno ne. Da li su liječnici i medicinske sestre plaćeni adekvatno? Sigurno ne. Da li oni najodgovorniji uživaju kakve pogodnosti što paze na svoje zdravlje? Nikako.

Jeste li ikad zamišljali kakvog smisla ima da svi plaćaju jednaku premiju osiguranja (postotno od plaće) bez obzira na njihov životni stil. Zar je normalno da netko tko pazi na prehranu, redovito vježba, ne pije niti konzumira alkohol plaća jednaku premiju kao i onaj tko ima 20 kilograma viška, automobilom ide u dućan udaljen 100 metara, a bez cigareta i alkohola ne može. Kakvog to ima smisla? Pa reći ćete – ali država se mora pobrinuti za one koji jednostavno nemaju sredstava da si priušte zdravstveno osiguranje ili koji su imali nesreću da su kronično/genetski/… bolesni. I ja ću se složiti s vama. Ali jeste li ikad vidjeli neki aktuarski izračun koliko takav % stanovništva košta sustav? Koliko se zaista troši na njih? Naravno da niste. Zato jer ako imate jedan centralni sustav zdravstvenog osiguranja u državnom vlasništvu i bolnice koje su isto u državnom vlasništvu i direktore tih ustanova koje također imenuje politika kakav sustav zdravstva očekujete? E pa upravo ovakav kakav imamo – nefunkcionalan i rastrošan. Bez odgovornosti svaka ideja o poboljšanju efikasnosti i kvalitete pada u vodu. Dok god stoji paradigma da je za novi automobil ili stan sasvim normalno otići u banku i dignuti kredit, dok učiniti istu stvar za zdravlje je ludost, neoliberalni kapitalizam, masoni i pljačka stvari se neće promijeniti.

Koje su moje neke (zle kapitalističke) ideje o reformi zdravstvenog sustava:

  1. Uvođenje konkurencije na tržištu osiguranja. Ukidanje obavezne uplate od 15 % od plaće te puštanje na volju osiguravajućim društvima da prave svoje izračune za svakog pojedinca osobno. Ostavljanje obaveze uplate osiguranja (samo je važan ponuđač osiguranja).
  2. Privatizacija državnih bolnica i klinika te ukidanje onih koje nisu zanimljive ulagačima (prije svega ponuditi mogućnost da zaposleni u ustanovama te građani tih sredina postanu suvlasnici). Ako je privatizacija zaista toliko društveno neprihvatljiva onda se poslovanje zdravstvenih ustanova mora dovesti u red izdvajanjem svih nemedicinskih djelatnosti iz poslovanja tih ustanova – pod hitno!
  3. Aktuarski izračun na osnovu povijesnih podataka postotka stanovništva koje nije u stanju podmirivati svoje troškove za zdravstveno osiguranje te osiguravanje potrebnih sredstava za takve slučajeve. Odredio bi se postotak prihoda od PDV-a, trošarina na cigarete i nekih drugih poreza kako bi se ta sredstva osigurala. Sredstva prikupljena na taj način raspršiti u više različitih fondova i strogo kontrolirati poslovanje istih.
  4. OSOBNA ODGOVORNOST – prve dvije točke će dovesti do onog što je najvažnije u cijelom sustavu. Do osobne odgovornosti osiguravajućih kuća, liječnika te pacijenata. Osiguravajuće kuće će se natjecati da ponude što konkurentnija osiguranja, liječnici (bolnice) će se nadmetati da budu što kvalitetniji, da ih pacijenti hvale te tako ostvare veće prihoda, a pacijenti će početi aktivnije paziti na svoje zdravlje kako ne bi plaćali veće troškove.

Je li ovo što pričam znanstvena fantastika? Pa trenutno, u našem društvu, nažalost jeste. Pokušajte kao ministar zdravstva provesti ove reforme i vjerojatno će vam naći (izmisliti) XY afera, razvući po medijima, tražiti da li je neki vaš rođak u desetom koljenu kao mali zlostavljao muhe te će vas diskreditirati kao ljudsku nulu, neoliberalnog fašistu itd itd. Interesne skupine koje isisavaju novac iz ovakvog sustava i odlično žive ne dopuštaju promjene koje bi omogućile cjelokupnom društvu da napreduje.

Zdravstvo košta. Zdravstvo je jedan od najproblematičnijih sustava svake države i zdravstvo pod hitno treba reformirati. Automobili su postali bolji, kvalitetniji, jeftiniji i dostupniji zbog konkurencije i slobodnog tržišta. Mobiteli danas imaju procesorsku snagu superračunala iz 90ih godina, a koštaju nekoliko 1000 puta manje zbog konkurencije i slobodnog tržišta. Najbolje svjetske knjige su dostupne za par dolara klikom miša zbog konkurencije i slobodnog tržišta. Naš svijet postaje bolji zbog konkurencije, slobodnog tržišta i privatnih poduzetnika. Zašto zdravstvu ne damo istu priliku? Naravno da se društvo treba pobrinuti za one zaista potrebite, ali ovakav sustav osiromašuje sve, a ne da rješava problem siromaštva.

Školstvo i obrazovanje

Koliko puta ste čuli: “Školstvo je najvažnije.”, “Obrazovanje će nas izvesti iz siromaštva.”, “Zemlja X ulaže više u obrazovanje i zato je bogata.”, “Trebamo više ljudi koji završavaju fakultete.” itd…

Formalno obrazovanje i gospodarski rast

Vjerujem i previše. Danas se zdravo za gotovo uzima veza: Veća razina formalnog obrazovanja => Rast gospodarstva => Bolji životni standard. No je li tome stvarno tako? Koliko god nas zagovaratelji formalnog obrazovanja (koji osobno imaju od toga koristi) pokušavali uvjeriti u isto to ustvari nije istina. Npr. 1960. godine Tajvan je imao značajno manju stopu pismenosti od Filipina i upola manji dohodak po stanovniku. Isto tako Južna Koreja je imala još nižu stopu pismenosti od Argentine i samo 1/5 dohotka po stanovniku u odnosu na Argentinu. Kad bi prethodna veza bila istinita očekivali bismo da će Filipini i Argentina ostvarivati značajniji gospodarski rast od Tajvana i Koreje. No to se nije dogodilo. Danas Tajvan ima 10 puta veći dohodak po stanovniku od Filipina, a J. Koreja ima 3 puta veći dohodak po stanovniku od Argentine. Ovo je klasični primjer zamjene uzroka i posljedice.

Uzrok i posljedica

Ako ste na brodu i usmjerite svoj pogled samo u kompas i pratite kretanje iglice kompasa možete steći dojam da je kompas ustvari upravlja brodom, a ne da se kompas samo prilagođava kretanju broda. Isto tako formalno obrazovanje ne proizvodi gospodarski rast. Gospodarski rast (odnosno porast u bogatstvu) dovodi do višeg obrazovanja. Vaš pradjed je živio na selu i od zemlje. Mukotrpno je radio od jutra do večeri i prodavao svoje proizvode. Uspio je nešto malo novca i uštedjeti, sagraditi kuću, urediti okućnicu. Vaš djed je nastavio posao, ali ga je malo i proširio, kupio i neku stoku te počeo prodavati meso, mlijeko i druge proizvode, dodao je kat-dva na kuću i otvorio i malu trgovinu. Vaš otac je već naslijedio uhodani posao te proširio poslovanje – otvorio još par trgovina, zaposlio nekoliko ljudi. Sada on ima i slobodnog vremena da malo putuje, da čita, posjeti kazalište. Sve to ne doprinosi njegovom poslu niti donosi bogatstvo u obitelj. Dapače, vaš otac troši na svoje obrazovanje. Vi dolazite već u vrijeme kada je obitelj akumulirala određeni kapital i ne morate ustajati svako jutro u 6 i lijegati u 22 nakon napornog dana punog manualnog rada. U kući već imate dosta knjiga, pristup internetu i slične sadržaje. Vi sada imate vremena pročitati Anu Karenjinu ili igrati League of Legends na novom kompjuteru. A možda se odlučite učiti i web dizajnu na Courseri. Vi ste formalno svakako obrazovaniji od vašeg pradjeda, djeda ili oca. No da li je to dovelo do povećanja bogatstva u vašoj obitelji? Ukoliko završite neki dobar fakultet i uspijete unaprijediti poslovanje obiteljske firme ili nađete neki dobro plaćen posao možda je formalno obrazovanje i imalo utjecaj na bogatstvo vaše obitelji. No to ne vrijedi na nivou države. Zašto? Zato što do dobivanja diplome se uči puno nepotrebnih znanja koje nemaju nikakve veze s budućim dohotkom. Država na ovaj način troši kapital umjesto da ga povećava.

Sad mnogi vjerojatno već s gađenjem gledaju na ovaj moj tekst i pitaju se “pa šta bi ti – da se ne obrazujemo ili si od onih elitista koji bi da se samo bogati obrazuju?”

Švicarska

Kad se priča o visokom obrazovanju i o tome kako treba povećati broj fakultetski obrazovanih građana nitko nikad ne spominje Švicarsku. Švicarska je jedna od najbogatijih, najprosperitetnijih zemalja na svijetu no ona ima značajno manji broj visokoobrazovanih građana u odnosu na druge bogate zemlje. No ono što Švicarska ima je sustav mentorstva i fokusa na “techne” – zanatska znanja, znanje kako nešto napraviti, a ne na “episteme” – knjiško znanje, teorija. Upravo takav prijenos znanja kroz mentorstvo i praktično učenje čini švicarsko gospodarstvo toliko propulzivnim, inovativnim i otpornim na šokove. Zašto mi onda ne kopiramo Švicarsku? Zato što je taj sustav teži i zato što se ne može ostvariti centralnim državnim planiranjem. I zato što ljudi ne žele prihvatiti da učenje napamet o najvećim planinama Afrike ili nabrajanje svih djela Modesta Musorgskog ne doprinosi stvaranju bogatstva. I da ukoliko neko želi obogatiti svoj duh takvim znanjima bi za to trebao platiti. Obrazovanje bi se trebalo fokusirati na praktična konkretna znanja koja ljudima trebaju da bi se snašli u svijetu i da bi uspješno i produktivno obavljala svoje poslove.

Tržišna utakmica

Ako prihvatimo da su znanja (praktična) potrebna, ali da je sustav formalnog obrazovanja pokvaren kako bismo ga mogli unaprijediti. Prije svega na isti način kao što smo dobili bolje automobile, mobitele, odjeću, hranu itd. – kroz tržišno natjecanje. Umjesto da škole budu državne zašto ne bi bile privatne. To ne znači nužno da država treba prestati financirati obrazovanje (da ne idem baš toliko daleko iako bi bilo najbolje) već da može recimo dijeliti vaučere (kao u Švedskoj) ili osmisliti neki drugi način koji bi doveo do toga da roditelji odabiru škole za svoje dijete, a škole koje privuku više učenika dobivaju više sredstava. Na taj način bi se iskristalizirali oni najbolji čiji bi način rada onda kopirale i druge škole te bi sve to dovelo do značajnog povećanja kvalitete. Škole bi osluškivale potrebe tržišta rada i tako prilagođavale svoje programe, zapošljavale najbolje nastavnike (koji bi posljedično imali veće plaće), a rješavali se onih loših.

Zašto je prosječni pekar korisniji društvu od prosječnog doktora znanosti?

Prije svega želim reći da i pisac ovih redova je na putu (nadam se uspješnom) da postane jednog dana doktor znanosti. I koliko god sve to zvučalo fensi-šmensi  svako ko je ikad pisao neki znanstveni članak zna kako današnja akademija funkcionira i da sav taj sustav rijetko (zaista jako jako rijetko) izrodi nešto korisno i primjenjivo. Dosta toga je samo sebi svrha, a forma je prečesto važnija od sadržaja. Većina doktora znanosti radi dalje u akademskim krugovima i prenosi formalno znanje studentima. A taj sustav je (već smo rekli) prilično pogrešno postavljen i troši puno više o odnosu na ono što daje. Prosječan pekar je suprotno doktoru znanosti svakodnevno na tržištu. Bori se s konkurencijom, cijenama sirovina, energenata i poreznom upravom. Ali prosječan pekar ne razočarava – svakodnevno nam donosi kruh i druge pekarske proizvode koji su cjenovno konkurentni. Također svjedoci smo da kvaliteta i ponuda pekarskih proizvoda raste. Razlika između doktora znanosti i i pekara je što doktor znanosti funkcionira u reguliranom, državnom, top-down sustavu dok je pekar na slobodnom tržištu, naučen iskustvom svakodnevnih promjena i u stalnom riziku da mu konkurencija izbije dohodak iz džepa. Drušvo (konzumenti) usluga imaju puno više koristi (value for money) od pekara nego od doktora znanosti.

Ono što prosječni poduzetnik zna, a prosječan “akademski građanin” ne može pojmiti?

U našem društvu danas “akademski građani” (što god to značilo) sjedeći po kafićima često zavidno raspravljaju o ovom ili onom poduzetniku koji vozi ovakvo ili onakvo auto i kako su oni (koji rade uglavnom u državnoj upravi) potplaćeni. Profesori, nastavnici, činovnici u javnoj upravi i ostali vječito imaju osjećaj da su potplaćeni i da “kako onaj neobrazovani privatnik može toliko zarađivati u odnosu na mene”. Ono što ovi “akademski građani” ne shvaćaju da poduzetnik svakodnevno riskira svoju vlastitu imovinu i da je tržište neumoljivo. Bez stalnog napretka poduzetnik će propasti. Činovnik u javnoj upravi, suprotno tome, neće. Prosječan “akademski građanin” ne shvaća pojam rizika i nagrade. Ali ono što ga najviše boli je to što je on završio fakultet, a većina današnjih poduzetnika u našem društvu (ne ratnih profitera i crony poduzetnika) su svoj posao stvorili iz malog obrta i obično imaju završenu samo osnovnu/srednju školu. Ali ono što prosječan poduzetnik itekako shvaća, a ono što “akademski građanin” nikako ne može/ne želi shvatiti je da je u poslovnom svijetu važnije znati koristiti Excel od znanja deriviranja nelinearnih funkcija, da je u poslovnom svijetu važnije znati ispuniti poreznu prijavu nego znati motive Emme Bovary, da je u poslovnom svijetu važnije shvatiti pojam ponude i potražnje nego nabrojati sve sudionike bitke kod Kurska. Praktična znanja su ona koja stvaraju vrijednost. Stvorena vrijednost povećava bogatstvo društva. Od te stvorene vrijednosti žive i ti “akademski građani” iako toga nisu svjesni. Kad bi bili onda bi usprkos strogom državnom planu i programu svoje učenike pokušavali učiti konkretnim znanjima – pokazali bi im gdje se matematika može primijeniti ili kako je neki povijesni događaj utjecao na ekonomiju određene zemlje. No to bi zahtijevalo promjenu paradigme, a prije svega priznanje da je današnji sustav izrazito pogrešan.

Za kraj

Ovaj kratki tekst je samo načeo jednu od vjerojatno najvažnijih tema za društvo uopće. Da budemo jasni – mladi ljudi koji se danas obrazuju sve više shvaćaju sustav. I kada čitate o nepoštivanju prema školi, profesorima ili nezainteresiranosti učenika shvatite da je to zato jer mladi ljudi vide da nemaju puno koristi od iste. Cilj je jedan – dobiti što bolje ocjene uz  što manje truda. Sve ostalo je u očima učenika nebitno zato što…pa zato što stvarno i jest nebitno. Danas je teže zavarati mlade ljude da učenje glupih činjenica napamet ima neku svrhu. Nema. Ima svrhu jedino utoliko što profesori tih predmeta imaju posao. Tako da prestanimo biti licemjerni i pogledajmo istini u oči, pa možda odlučimo neke stvari i mijenjati.