renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Veljača, 2014

Jugoslavensko ekonomsko čudo (razbijanje mitova)

Prečesto čujem kako je život u Jugoslaviji bio divan i krasan, a kako je ekonomija bila puno bolja nego danas i kako je sve funkcioniralo kako treba, svi bili zaposleni, niko siromašan i razna druga čuda. Ja sam premlad da bih mogao osobno svjedočiti o tim vremenima, ali idemo pogledati neke podatke. Ovo je kompilacija više različitih informacija koje sam pokupio po internetu.

1. Zašto je Jugoslavija imala veliki uzlet nakon 2. svjetskog rata?

Nekoliko je prozaičnih razloga kao npr. optimizam nakon rata, želja za obnovom i radom, požrtvovnost ljudi kroz radne akcije i slično, ali glavni razlog je nastavak industrijalizacije koja je na ovim prostorima počela s Austro-Ugarskom, ali se prekinula nakon 1914. To veliko prebacivanje s agrara u tvornice je bio glavni razlog rasta produktivnosti, a time i dohodka i standarda života. Taj proces se (relativno) dobro mogao uraditi i u socijalizmu odnosno uz potpunu državnu kontrolu kao što je slučaj bio i u SSSR-u i Kini. Međutim čim je proces završio i rast je stao. Institucije u Jugoslaviji su bile ekstraktivne iako je bila najbolja od svih drugih socijalističkih država što se tiče otvorenosti tržišta i sustava cijena. Zanimljiv tekst o rastu u socijalizmu i potrebnoj transformaciji Kine danas možete vidjeti ovdje.

2. Privatni sektor u Jugoslaviji

Naravno da je Jugoslavija bila slobodnija od SSSR-a i drugih komunističkih zemalja i život je tu bio puno bolji. Razvijali su se u Jugoslaviji i privatni biznisi. Međutim problem je što je taj sustav bio tako ekstraktivan i tako korumpiran da je poslužio kao temelj današnjem crony sustavu kojeg imaju sve zemlje bivše Jugoslavije. Vuk Perišić piše ovako:

Prvi poduzetnički sloj kod nas se formirao u drugoj polovici šezdesetih godina kada je privredna reforma dopustila privatnu inicijativu u određenim obrtničkim i uslužnim djelatnostima. Pojavili su se tada raznoliki ‘majstori’ koji su popravljali strojeve za rublje, postavljali keramiku i parkete, iznajmljivali sobe, otvarali automehaničarske radionice, frizerske salone, građevinske obrte, gostionice i restorane. Bili su socijalistički paradoks. Po defaultu su bili neprijatelji sustava koji je bio nesklon privatnom vlasništvu i na njih gledao s izvjesnom nelagodom, ali, začudo, inspekcije i porezne uprave (‘uprave društvenih prihoda’) ostavljale su ih na miru. Živjeli su u poreznom raju i nekom sistemskom greškom ostalo im je dovoljno prostora za zaobilaženje propisa. Potražnja za njihovim uslugama bila je velika, a konkurencije nije bilo jer sigurne socijalističke plaće su malo koga motivirale da se upušta u avanturu poduzetništva. Tako su nastali mali monopoli, osobito ako bi obrtnik ishodio licencu za popravke nekog uvoznog proizvoda. Do njih se dopiralo ‘preko veze’, nisu se pridržavali dogovora i rokova, bili su bahati, nepristojni, bezobrazno skupi i uživali su u očajničkoj ovisnosti klijenata kojima bi se pokvario štednjak ili su im uoči tehničkog pregleda popustile kočnice na automobilu. Obogatili su se naglo i prionuli na gradnju čudovišnih trokatnica u predgrađu. Mrzili su režim jer su, valjda, mislili da bi u kapitalizmu bili veleindustrijalci, iako u kapitalizmu ne bi opstali ni tjedan dana. Stanovništvo je na njih gledao s nekakvom ambivalentnom mješavinom krvožedne zavisti, prezira i divljenja. Pojam ‘privatnika’ postao je sinonim za nezasluženo bogatstvo, bezobrazluk i prijevaru. Jasno, bilo je i poštenih, ali ovo nije priča o njima.

3. Stvarno stanje

Prvo pogledajmo koliko je to zaista Jugoslaviji išlo dobro u usporedbi sa zlim kapitalističkim zapadom. Iz grafova je jasno koliko je Jugoslavija zaostajala tj. rasla sporije od kapitalističkih zemalja. Čak i problematične Grčka i Španjolska su imale zamjetno bolji rast.

jugoslavija_grafovi

Slika 1. Odnos BDP-a po glavi stanovnika Jugoslavij v. Zapad 

(izvor: http://www.seebiz.eu/brojke-ruse-mit-o-herojskim-ekonomskim-uspjesima-bivse-jugoslavije/ar-81304/ odnosno odličan blog Predraga Rajsica kojeg ću linkati kasnije)

Dalje je zanimljivo pogledati tu usporedbu u tablici gdje su još dodane i neke druge zemlje sa kojima se kao želimo uspoređivati (izjave tipa: Bili smo bolji od Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske itd..). Jasno se vidi da je Jugoslavija bila bolja samo od Albanije, Turske, Rumunjske i malo bolja od Poljske. Češka i Slovačka (Čehoslovačka), Istočna Njemačka pa i Mađarska su bile ispred nas, a o “trulom” kapitalističkom zapadu da i ne govorimo.

bdpyu

Slika 2. BDP per capita Jugoslavije i drugih zemalja

I na kraju još kratki komentar koji je već spominjani Predrag Rajsic napisao (obavezno čitajte njegov blog redovno :D).

O dugu Jugoslavije:

Ovaj tekst je namijenjen svima nama, a posebno onima koji misle da je jugoslovenska ekonomija bila stabilna za vrijeme Tita. Spoljni dug Jugoslavije je rastao eksponencijalnom brzinom od 1970. do 1980., sa oko 2 milijarde dolara 1970. na oko 18 milijardi 1980. To je rast od 25% godišnje. Svake tri godine, između 1970 i 1980, ukupni spoljni dug Jugoslavije se udvostručavao. Taj rast duga se naglo prekinuo 1980.

Šta to znači? To znači da je Tito još živ i da je nastavio pozajmljivati po stopi kojom je pozajmljivao od 1970. do 1980., spoljni dug Jugoslavije bi još 2004. bio 4.5 hiljada milijardi dolara, a ne oko 150 milijardi, koliki je sada ukupni spoljni dug svih bivših jugoslovenskih republika zajedno. Onaj ko misli da je 150 milijardi 2014. mnogo više nego 20 milijardi 1980., neka ima u vidu da, kad se uzme u obzir pad vrijednosti dolara, 20 milijardi 1980. i 100 milijardi 2014. imaju otprilije jednaku ekonomsku moć. 

Dakle, u realnoj vrijednosti, spoljni dug bivše Jugoslavije se uvećao oko 50% od 1980 do danas. Iako bismo svi mi voljeli da je ta cifra manja, moramo priznati da to i nije tako loše u usporedbi sa duplanjem spoljnog duga svake tri godine prije 1980. 

Grafički to izgleda ovako:

Yugoslav foreign debt

Slika 3. Ekonomski pokazatelju Ex-Yu (dug, bilanca, odnos uvoza i izvoza)

Dalje treba pogledati inflaciju, nezaposlenost i dohodak. Svi ti pokazatelji već u 70im postaju užasni i otkrivaju pravo stranje Jugoslavenske ekonomije. Inflacija je pred Titovu smrt skoro 70 %, nezaposlenost 12 % (rast sa 7 %) [trenutno u SAD-u je 7 % i oni još smatraju to užasnom brojkom]. Dohodak strašno pada.

Yugoslavia economic indicators

Slika 4. Ekonomski pokazatelju Ex-Yu (socijala, dohodak, inflacija, nezaposlenost)

Predrag Rajosic upozorava:

Dakle, jugoslovenska ekonomija je kasnih sedamdesetih bila u očajnom stanju, ali je to zamaskirano uvećanjem stranih kredita epskih proporcija. Ono što se dogodilo osamdesetih i devedesetih, samo je otkrivanje stvarnog stanja jugoslovenske ekonomje. Kao kad hronični alkoholočar mora da se suoči sa realnošću svoje zavisnosti, tako smo se i mi morali, kad-tad, suočiti za realnošću nemoći jugoslovenske ekonomije da funkcioniše bez spoljnog dopinga. 

I to je to. Simple as that. Stanje u Jugoslaviji je bilo daleko od onog što se tvrdilo. Naravno da nije bilo ni mračno doba kako neki vole tvrditi, ali Jugoslavija se raspadala prije samog raspada.

A ono najgore je naslijeđe. Naslijeđe komunizma koje nas i danas prati i zbog kojeg imamo korumpirani crony sustava kakav imamo, zbog kojeg u svim zemljama bivše Jugoslavije svaka vlada do danas je vodila lijevu ekonomsku politiku. Nažalost tu je puno i negativnog u glavama ljudi kao što je vjera u nekretnine, a nepovjerenje u druge klase imovine (vidi: inflacija). Tu je dalje pljačka mirovinskih fondova zbog kojih se današnji sustav urušava. Tu su brojne promašene investicije, bačeni novac itd itd itd. Socijalizam je na ovim prostorima napravio puno lošeg, što u opipljivoj ekonomiji što u glavama ljudi i zato je bitno što prije razbiti ovakve zablude kako smo živjeli u “najboljoj zemlji na svijetu” i početi razmišljati kako da zaista prihvatimo kapitalizam i konačno svi prosperiramo.

[1] Predrag Rajosic blog: http://predragrajsic.blogspot.com

Svijet NIJE pravedan

Koliko često čujete da je neko “nešto zaslužio” ili kako će “se sve to nekome vratiti jednog dana” i slično? Vjerujem često. Ljudi vole vjerovati da oni koji su nešto loše doživjeli u životu da su to i zaslužili ili da će oni koji sada “uživaju” u lošim postpcima jednog dana biti kažnjeni za to.

Zamislimo djevojku koja odlazi u klub obučena u kratku suknju i na visokim petama bez donjeg rublja. Napije se, na putu kući zaluta u pogrešni dio grada. Tamo naiđu neki kreteni i siluju je.

Je li ona kriva? Treba li snositi odgovornost? I da li će ove kretene stići neka “božija” kazna?

Većina ljudi odgovara DA na sva pitanja kada im se predoči ovakav scenarij.

Jedna od većih zabluda je ona u kojoj želimo vjerovati da će loši izgubiti, a dobri pobijediti. Tako želimo gledati na svijet – kao pošten i pravičan. U psihologiji se ovakva miskoncepcija naziva Just-World Fallacy. Kada vidimo ovisnika o drogi ili beskućnika volimo vjerovati da su ti ljudi u tim užasnim situacijama jer su to nekim svojim postupcima zaslužili. Ključno je ovdje naglasiti riječ “ZASLUŽILI” jer ne govorimo o tome da je neko zaista vidio kako ovi ljudi čine pogrešne odabire i zato ovako završavaju.

1966. godine Melvin Lerner i Carolyn Simmons su radili brojna istraživanja na ovu temu. U jednom su istraživanju dali da 72 žene gledaju drugu ženu kako rješava probleme i dobiva (lažirane) električne šokove kad pogriješi. Većina je nakon toga u opisu žene koristila uvredljive tonove. Degradirali su i njen karakter i njen izgled. I govorili su da je svaki put zaslužila da dobije šok. U drugom istraživanju su ispitivali studente sociologije i medicine o siromašnim ljudima i vidjeli da većina smatra da su siromašni, lijeni i neradnici. Na kraju su u trećem eksperimentu pustili da dva čovjeka rješavaju puzle i na kraju su slučajnim odabirom odabrali onoga koji je “bolji”. Onima koji su posmatrali su rekli da je odabir potpuno slučajan. Nakon toga su ih zamolili da pismeno evaluiraju dva natjecatelja. Većina je onog koji je slučajno odabran kao pobjednik smatrala pametnijim, talentiranijim, boljim u rješavanju puzli i produktivnijim.

Često čujemo ono tipa “sve se vraća sve se plaća” ili nešto slično jer je jednostavno mučno i teško vjerovati da svijet nije pošten. Bolje (lakše) je vjerovati u karmu, pravdu, poštenje i nagradu za dobra djela. Svijet sa pravednima na na jednoj strani i zlima na drugoj se čini ispravan i ima smisla. Volimo vjerovati da svi oni koji se trude i  koji su pošteni uspiju, a oni koji su lijeni i varaju ne. Ovo naravno nije uvijek istina. Uspjeh često ovisi i od toga gdje je neko rođen, u kakvoj obitelji i nadasve o slučajnostima. Ovakvo gledanje na svijet može dovesti i do lažnog osjećaja sigurnosti. Volimo vjerovati da kontroliramo stvari i dok god izbjegavamo loše ponašanje da nećemo doživjeti lošu sudbinu. Volimo vjerovati da samo oni koji rade loše stvari završe na ulici, ovisni o drogi, trudni, silovani ili nešto slično. Teško je gledati kako su neke “poznate ličnosti” bolje plaćene i uspješnije od npr. doktora, rudara i sličnih. Želimo vjerovati da će se sve to jednog dana promijeniti i da će svako dobiti ono što “zaslužuje”.

U stvarnosti “zlo” se često isplati i ne bude kažnjeno.

Postoje stvarne zabilježbe ljudi koji su po prvi put vidjeli koncetracijske logore i koji su vjerovali da su zatvorenici u njima užasni kriminalci koji su to zaslužili. Naši umovi su tako konstruirani da prvo pomisle da je sve to zato što tako treba biti.

Ima ljudi koji sebe smatraju i boljim od drugih ljudi jer su uspješniji, bogatiji ili šta već. Misle da vrijede više per se. Naravno da to nije istina.

Psiholozi još nisu sigurni zašto se ovako ponašamo. Neki tvrde da je to želja i potreba da predvidimo ishode vlastitih postupaka i da bismo se osjećali sigurnima u naše odluke u prošlosti. Možda nije ni važno. Važno je znati da svijet nije pravedan i da ako smo se rodili u boljem domu ne trebamo osuđivati one koji nisu imali istu priliku kao mi. Isto tako ne trebamo vjerovati da je naš uspjeh isključivo zato jer smo tako “savršeni” već trebamo znati da je tu puno slučajne sreće. Naravno ne treba biti naivan i vjerovati da se dobro dobrim vraća ili da će zlo biti kažnjeno nekom višom silom.