Sve poticaje treba ukinuti!

Slusam danas na BHT-u kako se poljoprivrednici u BiH žale oko poticaja. Te nisu dobili dovoljno, te ministar nešto mulja, te ovo te ono. Zanimljiva mi je bila rečenica jednog od intervjuiranih poljoprivrednika koji kaže: “Mi smo te poticaje zaradili.”. Dugo sam razmišljao (dobro, lažem ne toliko dugo), ali nisam shvatio kako se to poticaji mogu zaraditi. Poticaje daje država, država novac dobiva tako što ga ukrade uzme kroz poreze i druga davanja građanima i firmama koji stvarno nešto korisno rade i stvaraju neki proizvod ili daju uslugu koju neko zaista i treba. Dakle poticaje prvo treba nekome uzeti, da bi poticaje neko dobio. Kako onda zaraditi poticaje? Pa tako što ćeš izlobirati neke političare da ti ih daju. Dakle nisi ih zaradio nego si ih ukrao uzeo si ih od drugih ljudi koji svoj posao rade kvalitetnije i konkurentnije od tebe.

Međutim, bez obzira što zaista logično zvuči da je bolje novac ostaviti onim građanima/firmama koje svoj posao rade konkuretno i dobro nego preko države poticati nešto što nije konkurentno većina ljudi i dalje vjeruje da mi zaista trebamo poticati neke tzv. STRATEŠKE sektore. Iako je nemoguće da neki centralni komitet pogodi ko će u budućnosti biti tržišni pobjednik i iako je to dokazano bezbroj puta u povijesti i dalje smo bombardirani idejama kako bi država IPAK trebala nekome nešto dati. A podsjetimo se opet – država ne može ništa dati dok nekome nešto ne ukrade uzme.

Jedna od glavnih grana koje bismo kao trebali poticati je poljoprivreda. Zato što valjda država mora nahraniti sama sebe ili šta već. Najčešće sam čuo argumente tipa ako bude rat najvažnije je da možemo sami sebe hraniti. Ma da… bio je rat na ovim prostorima i uspjevali smo usprkos međunarodnom embargu kupovati oružje. Zar zaista mislimo da ne bi bilo nekog ko bi nam bio spreman prodati hranu? Ako imam novaca. A novca nećemo imati ako ćemo ga rasipati na nekonkurentne djelatnosti.

Da sad ne bih ja izmišljao nešto svoje evo izvrstan komentar sa bloga katkapital kojeg čitajte jer ima odličnih stvari.

Zamislite da dva mlada čovjeka dobiju od svojih očeva po farmu na kojoj se uzgaja krumpir. Neka proizvodnja jedne tone krumpira košta 1000 kn. Otac prvog mladića odluči sinu olakšati posao tako da ga subvencionira na način da mu kupi umjetno gnojivo i pokloni mu ga. Tako će ga učiniti konkurentnijim, jel. Sada njegov sin može proizvesti tonu krumpira za 200 kn (jer mu je otac poklonio umjetno gnojivo u vrijednosti od 800 kn), i prodavati ga za 700 kn. Bit će jeftiniji od konkurencije i zaradit će si lijepu maržu.

Kako bi na ovo trebao reagirati drugi mladić? Po logici zagovaratelja sustava subvencioniranja, on bi trebao tražiti svog oca da ovaj i njemu kupi i pokloni gnojivo, kako bi i on mogao sniziti cijenu proizvodnje na 200 kn i tako držati korak s niskom cijenom svog konkurenta. Takva odluka bi bila suluda. Puno razboritije bi postupio ako bi odustao od uzgoja krumpira i iskoristio priliku da kupi krumpir po cijeni nižoj od one koliko ga košta proizvodnja. Zašto trošiti očev novac i ulagati trud za proizvesti nešto što na tržištu mogu kupiti po abnormalno niskoj cijeni? Bolje mu je uzgajati repu, a krumpir kupovati. Ili još bolje: uzgajati svinje i hraniti ih jeftinim krumpirom. Tako će tuđi otac u konačnici subvencionirati njegovu proizvodnju.

Isto vrijedi i na državnoj razini. Ako npr. neka zemlja uporno subvencionira proizvodnju pšenice, to znači da nam se pruža jedinstvena prilika kupiti pšenicu po iznimno povoljnoj cijeni. Ta nam država praktički poklanja novac, i sve što trebamo učiniti jest posegnuti rukom i uzeti ga. Čemu proizvoditi pšenicu ako nam ju netko praktički želi pokloniti po cijeni nižoj ili tek nešto većom od proizvodne? Nije li u tom slučaju razboritije preusmjeriti svoje resurse na proizvodnju nečeg drugog i uživati u besplatnim poklonima države subvencionara?

Da zaključim, kada čujemo da neka zemlja nešto subvencionira, naša reakcija bi trebala biti Navali narode, besplatno je! – a ne subvencioniraju oni, pa sad moramo i mi. Ceterum censeo, subvencije treba ukinuti.

Da ponovimo – subvencije i poticaji su loši! I kad vam neko kaže da biste trebali subvencionirati NJEGA jer baš ON ima pravi proizvod ili šta već recite mu da pokuša svoj kapital skupiti kod banke, prijatelja, rođaka, crowdfundingu, tržištu kapitala ili kod kamatara, a ne da traži da se novac iz zdravog dijela ekonomije prebaci njemu samo zato jer ON ZNA. I da ne bi bilo da samo napadam poljoprivredu – ne želim da država subvencionira niti energetiku niti informatiku niti start-upe niti nove facebooke niti svemirski program niti industriju najmještaja, niti građevinu, niti odvjetnike (ups…njih već na neki način subvencionira monopolom). OK, mislim da ste shvatili o čemu se radi.

P.s. Argument da je bolje da država da u poljoprivredu nego na npr. plaće zastupnika ne vrijedi jer bolje da država ni ne uzima novac nikome tj. da uzima ono minimalno. Ako sam čuo BiH je u 2013. dala 120 mil KM poticaja u poljoprivredi. Bolje bi bilo da smo se manje zadužili…

P.p.s. Na kraju pročitajte i ovu izvrsnu usporedbu.