renesansa

Renesansa – franc. Renaissance = preporod

Month: Prosinac, 2014

U obranu špekulanata (ili tržišta kao takvog)

Prošli tjedan je u Otvorenom HRT-a bila i emisija o cijenama nafte. Cijela emisija mi je više ličila na ovo nego na ozbiljnu emisiju, no ono što me najviše iznenadilo je to kako su gosti emisije direktno i otvoreno govorili protiv tržišta. Slavko Linić (očekivano) je govorio kako država treba određivati cijenu nafte. Voditelj je tražio da mu “država omogući niže cijene”. Davor Štern (s pozicije poslovnog čovjeka, menadžera i stručnjaka) je govorio protiv državnih inspekcija jer “to je nekad radila INA” (zamislite jedna firma kontrolira sve druge firme) te mu je uspjelo izletjeti kako je VISOKA cijena nafte dobra za sve. Ako se želite dobro nasmijati pogledajte tu emisiju :). Gospodin Štern je dalje govorio o tome kako su najveći problem špekulanti, burza i tržište i ponovio to nekoliko puta – valjda da prosječnom gledatelju dobro uđe u glavu tko su najveći protivnici građana – ŠPEKULANTI i TRŽIŠE, a spasitelji su POLITIKA i MONOPOLISTI (INA).

Primjer drugi je “predivna” ljevičarsko-anarhistička emisija Peti dan gdje ekipa svaki petak direktno i otvoreno govori protiv kapitalizma i tržišta. Okupi se na javnoj televiziji i zagovaraju svoje ideje. I ne, nema tu različitih mišljenja. Raspudić koji bi navodno trebao biti konzervativac je kod ekonomskih pitanja ponekad i veći socijalist komunist nego ostali. Ovaj tjedan su na tapeti bili futures i options ugovori te kako su oni najveća opasnost za svijet, krivci za sve krize te bi ih dosljedno tome trebalo što prije zakonom zabraniti.

Je li tržište zaista naš najveći problem? Tko ustvari “određuje” cijenu te koja je to “pravedna” cijena?

U ranijem postu sam govorio o razvoju znanosti u Europi i vezi tog razvoja s razvojem tržišta. Više autora spominje kako je matematizacija europske znanosti počela sa sintezom razvoja tržišta (odnosno trgoavačke prakse) i skolastičke etike u 13. i 14. stoljeću. Ključan element u ovoj sintezi bio je Aristotelov Nicomachean Ethics u kojoj Aristotel raspravlja o tome kako pojedinac živi u zajednici te u petoj knjizi raspravlja o ekonomiji u kontekstu pravde i pravičnosti. Aristotel trgovanju prilazi s čisto etičke strane te ne raspravlja o osnovnom ekonomskom problemu (efikasnoj raspodjeli ograničenih resursa). Za Aristotela trgovanje je reciprocitet odnosno u trgovanju nema gubitaka (tj. ne bi ih smjelo biti) ni za jednu stranu. Aristotelov osnovni argument jeste daj da je cilj trgovanja da poveća društvenu koheziju (te ne gleda na ekonomsku efikasnost). Aristotel je ovom problemu pristupio matematički (te govorio o aritmetičkim proporcijama). Kako bi različita dobra koja se razmjenjuju bila jednaka moraju najprije biti usporediva. Arisotetel je shvatio da se to postiže valutom (nomisma) koja u trgovanju postaje posrednik. Zašto je ovo važno? Najprije zbog toga što riječ nomisma za valutu/novac je povezana s društvenim običajima i zakonom, a ne sa radom i troškom, a drugo zato jer je valuta definirana kao posrednik između dva objekta. Skolastička škola je prepoznala novac kao posebnu mjeru koja se mogla promjeniti na sva dobra kojima se trgovalo, te nije dijelila fizičke karakteristike s tim dobrima. To je revolucionaliziralo koncept mjerenja te omoućilo daljnji napredak trgovačke prakse.

Iz Aristotelove rasprave o razmjeni Skolastičari su razvili koncept “Pravične Cijene”. Ta cijena predstavlja intelektualni konstrukt – idealnu cijenu koja garantira jednakost u razmjeni tj. predstavlja matematički ili medijan ili srednju vrijednost. Skolastičari (prije svega Toma Akvinski) su se dalje bavili pitanjima da li prodavač treba biti obavezan prijaviti neki kvar/defekt na robi koju prodaje. Akvinski je raspravljao problem trgovca koji dostavlja hranu u zemlju koja je na rubu gladi. Trgovac zna da je on prvi od drugih trgovaca koji također putuju da donesu hranu. Pitanje je da li trgovac treba prodavati svoju hranu po višoj tržišnoj cijeni ili manjoj. I iako je Akvinski razdvajao Pravičnu cijenu koja je božanska od tržišne koja je ljudska, njegov odgovor na ovo pitanje je za socijaliste iznenađujući. Trgovac može vjerovati da će drugi trgovci doći za njim, ali on to ne zna 100 %, tj. budućnost je nesigurna. S tog gledišta trgovac može prodati po tržišnoj (višoj) cijeni te zaraditi veći, ali legitiman profit. Ipak Akvinski naglašava da bi bilo moralnije prodati po nižoj cijeni.

Ovaj pogled je kritizirao Pierre Jean Olivi koji je bio osnivač Duhovnih Franjevaca (koji su još strože uzimali zavjet siromaštva te su se ograničavali i pri upotrebi stvari, a ne samo posjedovanju). Zbog ovoga je Olivi posthumno proglašen heretikom 1326. Franjevci su bili fideisti te je za razliku od Akvinskog Olivi tvrdio da to da će drugi trgovci stići ima određenu vjerovatnost. Olivi je rekao da se odluka o vrijednosti stvari koje se razmjenjuju nikad ne može precizno izmjeriti kao samo jedna točka u skupu vrijednosti već je to dijapazon mogućih opcija i odluka ljudi koji učestvuju u trgovini te će se njihove estimacije vrijednosti razlikovati. Olivi iako se ograničio zavjetom siromaštva je očito dosta boravio s trgovcima te se zanimao za trgovačku praksu. On je raspravljao i o kamati te tvrdio da zajmoprimci moraju platiti zajmodavcu određeni profit jer je zajmodavac mogao svoj kapital uložiti drugdje (oportunitetni trošak). Za Olivija je pravedno trgovanje bilo održavanje vjerojatne (moguće), a ne precizne jednakosti. Kako bi potkrijepio svoje argumente Olivi je tvrdio da valuacija ne ovisi samo o nečijoj potrebi za nekom stvari već i od oskudice, korisnosti te preferencija (želje) kupca. Kako su potreba te preferancija subjektivne, različiti ljudi će različito valuirati istu robu. Na taj način je Olivi objasnio paradox vrijednosti.

spekulanti

Osnovni teorem vrednovanja imovine (The Fundamental Theorem of Asset Pricing FTAP)

Mjera vjerovatnosti koja je neovisna o riziku naziva se matringale mjera te predstavlja mjeru pod kojom je cijena svake imovine diskontirana očekivana vrijednost te imovine. FTAP ustvari definira da u tržištu ne postoji šansa za arbitražu ako i samo ako tržište ima martingale mjeru te da je u kompletnom tržištu (tržištu na kojem se mogu odigrati sve oklade na buduća stanja svijeta s postojećim instrumentima na tom tržištu bez transakcijskih troškova) cijena financijskog derivata jednaka diskontiranoj očekivanoj vrijednosti budućih novčanih tokova pod uvjetima jedinstvene risk-free mjere.

FTAP se pojavio između 1979. i 1983. (Harrison i Kreps 1797.; Harrison i Pliska 1981., 1983.). Michael Harrison je htio ustanoviti matematičku teoriju za postojeću Black-Scholes-Merton formulu za vrednovanje opcija koja je definirana 1973. Fischer Black i Myron Scholes su radili kao investicijski konzultanti te su obojica radili na problemu valuacija warrant opcija. Black je bio matematičar koji je doktorirao pod mentorstvom Eugena Fame te se bavio problemom rizika-nagrade u kontekstu efikasnog tržišta. Black je na problem valuacije primijenio matematičke metode, dok je Scholes problemu pristupio kao financijaš te shvatio da se rizik držanja opcije može neutralizirati držanjem komplementarne (short) pozicije u ishodišnoj  imovini. Ono što Scholes nije mogao riješiti je problem kako odrediti veličinu portfolio koju hedgira, ali u diskusiji sa Blackom došli su do spoznaje da je rješenje u nagibu funkcije koja povezuje cijenu opcije i cijenu imovine. Rober Merton je problemu pristupio sa druge strane te razvio svoju teoriju koja se ustvari u nekim dijelovima poklapala sa Black-Scholesom. Čak i prije loma burze 1987. godine mnogi su kritizirali ove modele. Danas se originalna Black-Scholes formula koristi za mjerenje volatilnosti, a ne za određivanje cijene opcije. Ipak svi ovi radovi su važni u tome da primjetimo da se kroz cijelu povijest ljudi bave procesom određivanja “ispravne” cijene, ali da nijedan model nije idealan te ga kao takvog ne treba ni promatrati.

Arbitraža (koja se spominje i u FTAP i koja je osnova financijske matematike) nije neka moderna “izmišljotina” (kako bi vjerovatno neki kojima su tržišta kriva za sve rekli). U devetom poglavlju Liber Abacija Fibonacci raspravlja o razmjeni te kaže:

20 arms of cloth are worth 3 Pisan pounds and 42 rolls of cotton are similarly worth 5 Pisan pounds; it is sought how many rolls of cotton will be had for 50 arms of cloth

Dakle imamo tri dobra – arms of cloth, rolls of cotton i Pisan pounds. Fibonacci problem rješava tako da Pisan pound arbitrira između druga dva dobra. Kroz stoljeća ova tehnika određivanja cijene arbitražom je evoluirala u Zakon o jednoj cijeni – ako dvije vrste imovine nude isti novčani tok onda te imovine imaju istu cijenu. Ovo je formulirao Jan de Witt 1671. rješavajući problem određivanja cijene životnih anuiteta (Životni anuitet bi bio način da neko kupi budući fiksni novčani tok do svoje smrti tako da uplati određenu sumu unaprijed) u odnosu na državne obveznice. De Witt je koristeći teoriju vjerojatnosti pokazao da obveznica od 4 % za istu sumu novca daje budući novčani tok kao Životni anuitet od 6 %. Hrvatsko-talijanski matematičar Vincent Bronzin je 1908. godine objavio tekst u kojem je raspravljao o određivanju cijene derivata tako da ih je hedgirao sa opcijama ili ugovorima koristeći princip ekvivalencije. 1965. godine matematičari Edward Thorp i Sheen Kassouf su kombinirali Zakon jedne cijene s osnovama računanja da bi identificirali cijene koje tržište pogrešno procjenjuje te objavili bestseller Beat the Market. Zakonom jedne cijene bavili su se i brojni drugi kao što su Kenneth Arrow, Gerard Debreu i Lionel MacKenzie.

O čemu se ustvari radi. Uzmimo trenutnu cijenu neke imovine i označimo je s P0. Vrijednost te imovine može imati dvije različite vrijednosti u trenutku T > 0,  P1T<P2T. U slučaju da je P0 <= P1T <= P2T  kupovina imovine danas bi dovela do profita na kraju perioda te postoji arbitraža. Također u slučaju da je P0 >= P1T >= P2T shortanje imovine danas i kupovina kasnije bi dovelo do profita.

Ako zahtjevamo da ne postoji arbitraža tada mora biti:

slika1

To podrazumijeva da postoji broj 0 < p < 1 takav da je:

slika2

Cijena imovine sada leži između dvije buduće cijene u omjeru p:(1-p) i predstavlja određenu srednju vrijednost. To pojednostavljuje definiciju FTAP-a te nam kaže da cijena imovine mora biti između maksimalne i minimalne moguće buduće cijene. U slučaju da postoji arbitraža onda bi p morao biti veći od 1 (short sell) ili manji od 0 (slučaj da je svaka buduća cijena sigurno veća od trenutne). Takvim slučajevima se bavio Bernoulli koji je proučavao teoriju vjerojatnosti sa moralne strane.

Sve to nam govori da su tržišta uz sve svoje neefikasnosti ipak fer. Ako prihvatimo da vjerojatnost pored matematičke ima i etičku dimenziju onda sve prije rečeno možemo definirati i kao zlatno pravilo – “Učini drugima kako bi da oni čine tebi.”

U 18. stoljeću je preovladavalo mišljenje da trgovina poboljšava društvo u cjelini (doux-commerce teza). U tekstu objavljenom 1704. godine stoji: “Trgovina približava ljude jedne drugiima kroz zajedničku korist.” 1792. godin Thomas Pain piše: “Trgovina je pacificirajući sustav, koji djeluje da zbliži ljude.” Montesquieu, Hume, Condorcet i Adam Smith su se svi složili da je trgovina moćan civilizacijski agent koji promiče iskrenost, radišnost, poštenje, točnost i štedljivost u odnosu na neumjerenost apsolutističkih monarhija iz prethodnih stoljeća. Adam Smith u Bogatsvu naroda kaže da se ljudi razlikuju od drugih životinja upravo u tome što su kooperativni: “Nitko nikad nije vidio psa da dobrovoljno i pravično razmjenjuje kost sa drugim psom”.

Tijekom industrijske revolucije ovaj pogled se promijenio. Zbog kvantificiranja te unificiranja svega izgubio se važan aspekt trgovanja – kooperacija te su tržišta postala isključivo mjesta natjecanja. Običaje je zamijenio ugovor. Sve to je rezultat matematizacije i objektivizacije prirode i znanosti. Čovjek je odlučio da želi kontrolirati sve događaje oko sebe. Ovom procesu je kumovao Laplace sa svojom Analitičkom teorijom vjerojatnosti iz 1812. gdje je rješavao problem neizvjesnosti u znanosti. Laplace je pokazao da iako su rezultati eksperimenata slučajni (u smislu da nisu precizni), moguće je uz upotrebu matematike doći od srednje vrijednosti seta s određenom sigurnošću. Laplaceov pristup je dominantan u znanosti i danas.

U ljudskoj prirodi je da surađuju. Postoji nešto što se naziva Ultimativna igra. Dva igrača moraju podijeliti sumu novca. Prvi igrač predlaže kako podijeliti novac, dok drugih igrač prihvaća ili ne prihvaća podjelu. Ukoliko drugi igrač ne prihvati ponudu nijedan od igrača ne dobiva ništa. U istraživanjima se pokazalo da ukoliko prvi igrač ne predloži “pravičnu” raspodjelu drugi igrač obično odbija ponudu. To se kosi sa pretpostavkom da su ljudi racionalni agenti koji maksimiziraju svoju korist jer u ovom slučaju je svaka podjela za drugog igrača veća od 0 te time profitabilna. Također se pokazalo da stariji ljudi koji dolaze iz društava gdje je razmjena dobara (tržište) razvijenije traže “pravedniju” raspodjelu, dok mlada djeca te odrasli iz izoliranih zajednica lakše prihvaćaju “nepravednu” raspodjelu. Ovo je zanimljivo i iz konteksta onih koji danas govore o pravičnosti dok su protiv tržišta. Neki bi mogli zaključiti da je možda cilj takvih koji to promoviraju i na javnoj TV ustvari ograničiti tržište da bi lakše mogli prodavati “svoju pravednost”. Svakako se vrijedi zapitati.

Sad možemo vidjeti da imamo tržište, znanost i demokraciju. Tri najvažnija faktora koji su odigrali ulogu u razvoju zapadnog društva (a kasnije i svakog dijela svijeta koji je prihvatio ta tri faktora). U ovoj trijadi tržišta su uvijek prethodila razvoju znanosti i demokracije. Razlog tomu je što su upravo tržišta centar komunikacije. Tržišta se kreću brzo, vrijeme je skučeno te se nove prakse razvijaju brzo. Tržišta su nesvjesno ustvari društveni laboratoriji gdje se mogu proučavati komunikativne i kooperacijske akcije između učesnika. U tom brzom razvoju uvijek će doći do nesavršenosti i pogrešaka, ali modeli nisu fiksni. Oni evoluiraju, mijenajaju se i prilagođuju trenutku. Povremeni lomovi nikako ne mogu biti razlog da odbacimo tržište. Već sam govorio o azijskoj izreci koja glasi: “Dvije žene i patka”, a označava proces u kojem ako se dvije žene nađu i počnu razgovarati će se konačno dogovoriti oko cijene patke te će time vrijednost patke biti određena. U ovom procesu kreirana je vrijednost. Tržište upravo traži od agenata da se dogovore oko cijene neke imovine. Ako cijenu određuje samo jedan agent onda govorimo o nepostojanju tržišta odnosno o monopolu (državnom ili privatnom).

Nijedan matematički alat ne može odrediti cijenu. Cijenu određuju svi učesnici. Matematika je samo jezik, a ne vrhovni autoritet koji određuje ispravnu cijenu. Jezik nije “donositelj istine” već je lingvistički alat kojim se razmjenjuje znanje. Tu ulogu je Fibonaccijeva matematika odigrala u srednjem vijeku, odnosno omogućila je zapisivanje računica te daljnje kopiranje, modifikaciju, promjene i slično.

Vratimo se sad špekulantima. Špekulanti su također učesnici na tržištu koji se klade na to da je tržište (odnosno drugi učesnici) pogrešno procijenilo vjerojatnosti i cijene neke imovine. Njih se uvijek smatra sumnjivima samo zato jer se ne slažu s većinom. No da li su zaista tako loši kako bi mnogi htjeli da vjerujemo? Umjesto da ih gledamo kao “lovce za brzim profitom”, možemo ih gledati kao tražitelje istine. Špekulanti, kao i drugi učesnici na tržištu, nude svoj pogled te se klade svojim novcem, na vrijednost neke imovine. Time što nude neku cijenu oni nešto tvrde odnosno drugima daju svoju verziju “prave” vrijednosti. Naša vjerovanja i naša mišljenja vrijede samo dok ih netko ne izazove, kao što i novac vrijedi dok ga netko ne odbije. Špekulanti vjeruju da su upravo oni ti koji će iskoristiti priliku i vjerojatnost u svoju korist. Budućnost nije sigurna i zadana. Svi se kladimo na određene ishode.

Vratimo se za kraj još malo opcijama i futuresima. Opcije su financijski derivati koji predstavljaju ugovore koje jedna strana prodaje, a druga kupuje. Ugovor daje pravo (ali ne i obavezu) da kupi (call) ili proda (put) neku imovinu po unaprijed određenoj cijeni tijekom određenog perioda ili na specifičan datum. Futuresi su slični osim što se kod njih kupac ugovora obvezuje da će kupiti ili prodati imovinu po određenoj cijeni na određeni datum. Također kod futuresa se može dogovoriti i količina i kvalitet imovine. I sad šta je tu loše? Da ne izmišljam dalje evo odličnog primjera sa jednog kvalitetnog bloga. Prvi opcijski ugovori su zabilježeni u Japanu 1730ih kako bi se samuraji, koji su bili plaćeni u riži, hedgirali od rizika neplodnih godina te imali stabilan novčani tok. Opcije i futuresi su prije svega osiguranje i kao takvi su izvrstan financijski proizvod. Naravno neki će ih koristiti kako bi “špekulirali” odnosno kako bi se kladili u drugačiju cijenu neke robe. Neki će u tome dobiti, neki izgubiti, ali sve će to učiniti tržište još efikasnijim i pružiti više prilike onima kojima je za njihovo poslovanje imati stabilnu cijenu sirovina ili plasman svog proizvoda. Dakle u konačnici ovakve inovacije koriste svim učesnicima na tržištu. A ekipa iz petog dana koja zagovara uvijek više države i bolju regulaciju treba proučiti šta se dogodilo u SAD-u sa CDS-ovima te ulogu kreditnih agencija (koji su monopoli regulirani državom) te ulogu države i regulacije uopće u cijelom tom neredu.

Jučer sam na TV-u čuo ustvari dobru formulaciju – tržištem nas plaše oni koji znaju da na tržištu ne vrijede. I onda dođu neki kao npr. gospodin Štern i otvoreno lobiraju da bi bilo najbolje da je cijena nafte visoka te time njihova kompanija (INA) zaradi više. Zamislite. I on to nama prodaje kao univerzalnu istinu, bez ikakvog ublažavanja, bez diskusije; a krivci za fluktuaciju cijena (a time i ovu nisku sad) su špekulanti. Pa, hvala Vam špekulanti jer nama koji nemamo državni monopol da stane iza nas cijena benzina ipak nešto znači u životu. A da se shvati kako se radi(lo) u INI dovoljno je pogledati ovaj članak ili još bolje obavezno pročitajte ovo te će vam sve biti jasno tko su ti koji nas straše tržištima, burzom i špekulantima.

Schadenfreude, pravda i društvo

To feel envy is human, to savor schadenfreude is diabolic.

 Arthur Schopenhauer

justice

Schadenfreude dolazi od njemačkih riječi Schaden i Fruede (šteta i ushićenje). Označava zlonamjerno uživanje u nesreći drugih (pogotovo onih bogatijih, ljepših, uspješnijih od nas samih). Prije se takvo ponašanje otpisivalo kao “loša strana ljudske psihe”, ali ustvari to je više od toga. Istraživači na Stanfordu su čak uspjeli uočiti Schadenfruede na magnetnoj rezonanci mozga. Kada vidimo druge ljude kako padaju (pogotovo ako su nekad bili uspješni) ponekad se u našem mozgu izluči kemikalija zbog koje iskreno osjećamo užitak.

Ne znam koliko se slažem s time da je Schadenfreude fiziološka, a ne psihološka; vjerojatno je nešto između toga, a i cijelo područje je nedovoljno istraženo; ali slažem se da je tu i da je realna.

Ukoliko pratite medije (a savjetovao bih da pogotovo domaće izbjegavate), ali i ukoliko ne pratite niste mogli ne primijetiti brojne slučajeve u kojima “obični puk” uživa u patnji drugih.

Ivo Sanader je bio idol nacije. Najbolji premijer ikad. Žena, majka, kraljica. Sve u jednom. Neki su išli toliko daleko da su rekli da “ga je bog poslao da spasi Hrvatsku”. Nosio je skupa odijela, volio satove. Ženama je bio markantan, a muškarcima uzor. I onda su ga uhapsili. I nebo mu se sručilo na glavu. Pored toga što više nije bio premijer i što nije imao utjecaja u društvu postao je ružan, glup, kvaran. Promijenio se cijeli njegov imidž. Oni koji su ga do jučer slavili danas su bili prvi kad je trebalo baciti kamen. On je kriv za sve. Propali smo zbog njega. Pokrao je sve NAŠE. Kraj.

Nadan Vidošević možda nije bio kao Sanader, ali je bio itekako utjecajan. Bogat, markantan, uspješan, relevantan. Zvali su ga u razno-razne emisije gdje je nastupao s pozicije najvećeg stručnjaka za ekonomiju i društvo u cjelini. Objašnjavao je stručno običnom puku kako treba da živi i pri tome odlično izgledao. Žene su ga obožavale, podređeni bojali, dječaci htjela biti kao on. I onda ista priča iz početka. Nekad uspješni i cijenjeni poduzetnik odjednom je kriminalac, ljubitelj lijepih stvari i uglađeni alfa mužjak odjednom je impotentni ubojica nevinih životinja. Kriminalac, rušitelj stupova društva, spodoba. Krivac za brojne naše probleme.

Radimir Čačić je bio ekonomski mag. Stvaratelj autocesta. Pretvarač kamena u asfalt. Građevinski genije. U njega su se kunuli svi, od njegovih najbližih do čak i onih iz suprotnog političkog bloka. Nastupao je uvijek s visoka i iako je ponekad živcirao svi smo mi u dubini znali da on ima pravo, jer vidi se da čo’jek zna znanje. I onda se zaletio autom u drugo auto. U magli. Brzinom 100 na sat. I tu je dvoje ljudi izgubilo život. On je postao ubojica, kriminalac te nesposobnjaković. Otišao je u zatvor, a većina je jedva čekala da ode te s osmijehom na licu zaspala tu noć. Jer ako ode Čačić sutra će biti bolje. Ipak je on – kriv za sve.

Jučer je u BiH u Bihaću uhićen Hamdija Lipovača. Prije je smatran spasiteljem Krajine, junakom koji će preporoditi ovaj kraj i vratiti ga na… (ups starih slavnih godina ustvari u ovom kraju i nije bilo). No kako god, Lipovača je ipak smatran novim licem koje će promijeniti političku scenu. I kada je dobio vlast ništa se nije dogodilo. A sad je opet on – kriv za sve. Trebate pogledati ovaj video, te vidjeti koliko strukture države ustvari truju narod. Upravo nakon što je izgubio izbore uhićen je gore nego se uhićuju ubojice. Kao da će bježati ne znam ti ja gdje. Show za javnost. Kruha i igara. Bit će bolje. Vjerujte nam. Vidite samo kako vrhunske policajce imamo (ako ne platite porez da mi kupimo novi A6 možda i vama dođu isti ovi policajci). Gdje je bila ta policija kad je rulja pljačkala i uništavala po gradu, kao što sam pisao ovdje?

Lista ide dalje i ne uključuje samo političare. Brojni su primjeri iz života slavnih (domaćih i stranih) koji su razvlačeni u medijima kao reciklirana žvakaća guma. Danas uz prisustvo interneta i sve društvene mreže lako je čitati komentare koje ljudi ostavljaju na takvim vijestima. I uvijek se tu miješaju ljutnja i sreća. Ljutnja jer je baš “taj neko” kriv što nama nije dobro, a sreća jer je konačno pao! Schadenfreude. Uživamo u tome da određenim likovima iz naših života dajemo status božanstava da bismo ih u idućem trenutku ubili. I sve bi to bilo u redu da smo u knjizi G.R.R. Martina, no u stvarnom životu je to jako opasno. Pogotovo u političkom životu gdje ta “božanstva” upravljaju procesima koji utječu na naše živote.

No Schadenfreude je najopasniji u dva druga aspekta:

1) Kao što sam već rekao, ukoliko stalno iznova budemo birali junake te ih kasnije ubijali onda ćemo se stalno vrjeti u krug te nećemo sebi nikad priznati da smo baš mi dio tog cijelog sustava. Mi smo ti koji biramo te političare, mi im dajemo novac u ruke i mi im kažemo “troši!”. I dok oni troše na “NAS” i dok god se “MI” zapošljavamo u javnim tvrtkama ili državnoj birokraciji sve je super. Dok god “NAŠE” tvrtke izvode radove, nabavljaju proizvode ili nude intelektualne usluge tim istim političarima sve je super. Svi smo sretni, zadovoljni, nasmiješeni, bogati. Budućnost izgleda dobro. Bar za “NAS”. A onda kad se sve sruši, kao što sve stvari građene na lošim temeljima onda “MI” nismo krivi. Jer ta kako bismo mi mogli biti krivi? Pa Sanader/Bandić/Lipovača su ti koji su krivi. Oni su uprvavljali. Oni su nas doveli tu gdje jesmo. No je li to stvarno tako? Već sam pisao u tome koliko je raskošan javni sektor u odnosu na privatni u BiH. A sad su svi sretni jer je Lipovača otišao u zatvor. Čitam komentare prosvjetnih radnika, koji tri mjeseca nisu dobili plaću, da je Lipovača baš bio taj zbog kojeg nisu dobili plaću. Ali ti isti ljudi su glasali za njega, ti isti su ga podržavali i ti isti podržavaju i dan danas zapošljavanje novih ljudi u javnom sektoru. Jer ne razumiju ništa. A stvar je u tome da problem nije u tome što je neki političar spremio u svoj džep jer to je kap u moru koja ne može nadoknaditi ni 1 % onog što smo potrošili svi “MI”. Neko treba stvarati, da bi neko mogao trošiti. Zašto prosvjetni radnici nisu usporedili broj zaposlenih u školstvu danas i za T-20 godina te pokazali koliko se povećao broj učenika, a koliko broj nastavnog osoblja? Zašto nisu usporedili koliko su porasle plaće od T-20 godina te koliko je narasla njihova produktivnost (mjereći uspjesima učenika na standardiziranim i mjerljivim testovima ili u tome koliko je znanstvenih članak objavljeno u relevantnim svjetskim časopisima)? Zašto policajci ne usporede ove brojeve vezano uz njihov broj i plaće sa stopom kriminala? Zašto državni činovnici ne revidiraju svoje podatke o lakoći poslovanja u BiH danas i prije 10 godina? Zašto liječnici ne prezentiraju svoje rezultate? Ništa se ne mjeri. Nema odgovornosti. U državnom sektoru sigurno vrijedi Paretovo pravilo, ali problem je što onih 20 % nema namjeru prozvati onih 80 % neradnika. Ako želimo zaista promijeniti stvari trebamo prokazati one koji su zaista paraziti, jer ovako rušimo legitimitet iznimno kvalitetnim nastavnicima, policajcima, liječnicima.  Zaboravili smo na odgovornost te prihvatili samo SILNA prava (od prava na školstvo, zdravstvo do prava da nam majčica država nađe posao itd…, prava za pse, prava za žohare, prava za listove, prava za cvjetove, a odgovornost nikome).

Nijedan od ovih koji će završiti u zatvoru nije kriv za naše probleme. Dok ne odlučimo stvarati vrijednost i konačno se odmaknuti od države te priznati da državi treba ograničiti moć te prepustiti većinu toga tržištu koje optimalno (ne savršeno) alocira resurse tek ćemo onda krenuti naprijed. Do tad ćemo koristiti Schadenfreude te tražiti izgovor u tome da je neko drugi kriv.

 

2) Još veća opasnost je u tome što tako olako zaključimo da je neko kriv. Sanader je možda zaista bio jedini ratni profiter u RH, možda je zaista muljao s Inom, te možda je izvlačio novac iz javnih poduzeća, ali stvar je itekako klimava. Dokazi su ustvari svjedoci pokajnici koji su u najmanju ruku sumnjivi. Nisam neki pravni stručnjak, ali sumnjam da bi onakva optužnica uspjela u npr. SAD-u. No nije važno da li bi uspjela ili ne. Važno je da u društvu ne postoji kritičnost prema pravnom sustavu. Ne postoji pozivanje na odgovornost. Sudac je Sanadera mogao osuditi na vješanje na Zrinjevcu i svi bi vjerojatno bili ok s tim. Možda bi se par ljudi zgrozilo, ali sve bi se ubrzo zaboravilo. A nije li to najstrašnije od svega? Jer kad odlučimo dopustiti pravnom sustavu da nekog zatvara samo zato “jer mi znamo da je kriminalac” (iako možda stvarno i znamo), a bez čvrstih dokaza i kad onaj temelj pravnog sustava persumpciju nevinosti olako odbacimo onda smo postali zaista izgubljeni te skrenuli u put za ponor. Tada će to isto pravosuđe lako osuditi i nas, ako bude htjelo. Tada će se lako i npr. ovršni postupak kao  jedna od najvažnijih funkcija tog javnog servisa kojom se osigurava izvršenje odluka sudbene vlasti i kojim (ako govorimo o dužničko-vjerovničkim odnosima) država opravdava svoje postojanje tako što prisiljava dužnika da ispuni obvezu na koju je pristao svojom slobodnom voljom od određenog političkog kandidata proglasiti zlom. Pravna sigurnost je neizmjerno važna. Mislim da kao društvo uopće nismo svjesni koliko. Iako smo propatili i fašizam i komunizam i diktature i svakakve pi..arije u bližoj i daljoj prošlosti još uvijek nismo svjesni da državi ne smijemo dati preveliku moć. Moral, etika i pravo proistječu iz naroda, a ne iz volje nekog vrhovnog entiteta te su veoma upitni kada se narod počne povoditi zavišću. Schadenfreude je opasan jer vodi na mračnu stranu.

 

Pokušajmo se odmaknuti od toga da od običnih ljudi pravimo bogove, a pogotovo se pokušajmo odmaknuti od toga da pojedince krivimo za naše neuspjehe. Kada socijalizam propadne po n-ti put recimo konačno dosta. Kada redistribucija i zaduživanje budućih generacija po n-ti put propadnu shvatimo da nije kriv političar koji će otići u zatvor, već da smo krivi mi. Shvatimo da treba stvarati, da bi se moglo redistribuirati. Te prije svega dajmo malo kritički razmišljajmo i preuzmimo odgovornost, a odmaknimo se od ideje imaginarnih, iluzornih prava.

P.s. Teško je ponekad pobjeći od toga da nekog osudimo. Rado bismo i nekog silovatelja ili ubojicu uzeli i objesili na prvu granu. Ali moramo biti bolji od toga. Ne zbog njih, nego zbog nas. Zbog toga jer ne smijemo državi dopustiti toliku moć da bez pravičnog suđenja i dokaza osuđuje bilo koga. U pravičnom procesu nema mjesta Schadenfreudeu.

Zašto kamata?

Prečesto čujemo da je kamata nemoralna, loša, pogubna, iluminatska itd. Neki idu toliko daleko da glorificiraju islamsko bankarstvo koje (nije to baš tako, ali…) nema kamatu. Brojni su oni koji bi skroz zabranili kamatu, dok bi ju drugi sveli na neku “reguliranu” brojku (koju bi valjda određivao Slavko Linić, Mate Kapović, Goran Marić ili neki drugi stručnjak).

Većina zna teoriju o vremenskoj vrijednosti novca, oportunitetnom trošku itd itd. međutim ovdje želim izložiti jedan drugačiji pristup da je kamata ne samo opravdana nego i nužna (čak i ako kontroliramo za varijablu monetarnog sustava). Znamo da i socijalisti vole matematiku (jer zvuči pametno), pa evo jedno matematičko “objašnjenje”.

(Disclaimer: iako sam po struci vezan za matematiku ne smatram ni matematiku niti jednu drugu znanost univerzalnom istinom i mislim da svaku tvrdnju (a pogotovo znanstvenu) treba propitivati.)

Francuski matematičar Poisson je u svom djelu Recherches sur la probabilité des jugements en matiére criminelle et en matiére civile (eng. “Research on the Probability of Judgements in Criminal and Civil Matters”) definirao Zakon rijetkih događaja. Iako se to iz naslova ne da zaključiti, djelo se bavi zakonima vjerojatnosti i statistikom. Centralni dio djela je poglavlje gdje se Poisson bavi određivanjem vjerojatnosti da će osoba biti osuđena od strane porote od 12 članova uzimajući u obzir vjerojatnost da pojedini član porote “nije u krivu” i uzimajući u obzir policijsku procjenu o krivnji. Poisson je počeo sa  binomnim modelom, koji je baziran na procesu sa dva potencijalna ishoda (kao što je bacanje novčića ili u ovom slučaju krivnja ili nevinost). Poisson je razmišljao o tome što bi se dogodilo u slučaju da se broj koraka povećava, a istovremeno se vjerojatnost uspjeha značajno smanjuje.

Poisson je došao do formule (Poissonova distribucija) koja nam govori o vjerojatnosti k događaja u n ponavljanja:

slika1

Poissonova distribucija je jedan od osnovnih model u teoriji vjerojatnosti te zajedno sa Binomnom i Normalnom distribucijom izuzetno važna u financijskom modeliranju.

Uzmimo da osoba A (zajmodavac) posuđuje određenu sumu novca osobi B (zajmoprimac). Temeljni rizik zajmodavca je da će zajmoprimac bankrotirati, što se može definirati kao rijedak događaj, te se vjeruje da će ipak u konačnici vratiti posuđeno. Zajmodavac (npr. bankar) procjenjuje zajmoprimca na način da definira lambdu kao broj defaulta na dan (stopa defaulta). Uzima se da zajam traje T dana te je pretpostavka da će zajmodavac dobiti nazad sav svoj novac ukoliko zajmoprimac ne bankrotira u tih T dana te će izgubiti sve (neće dobiti ništa nazad) ukoliko zajmoprimac bankrotira jednom ili više puta u T dana.

Matematički očekivana vrijednost zajma za zajmodavca je:

slika9

Ukoliko primjenimo zakon rijetkih događaja drugi izraz možemo ignorirati jer je 0,  a za prvi izračunamo vjerojatnost da nema defaulta odnosno da je u izrazu (1) k = 0 te je sad očekivana vrijednost:

slika10

tj.

slika3

Što znači da zajmodavac posuđuje iznos L, a očekivana vrijednost koju će dobiti nazad je:

slika4

Kako bi vrijednost zajma bila jednaka očekivanoj vrijednosti koju zajmodavac dobiva natrag, on mora povećati iznos koji zajmoprimac mora vratiti za:

slika5

te je u tom slučaju očekivana vrijednost:

slika6

Iz toga vidimo zašto zajmodavac naplaćuje kamatu u iznosu lambda. Zajmodavac ustvari ne naplaćuje “upotrebu” novca, već izjednačava očekivanu vrijednost (ideja izjendačavanja vrijednosti zajma i očekivane vrijednosti povrata je poznata još iz 13. stoljeća, a Poisson ju samo matematički dokazuje).

P.S. Zanimljivo je spomenuti da je Bernoulli identificirao broj e 1683. godine tako što je proučavao složeno ukamaćivanje. Promatrao je bankovni račun u slučaju da se period ukamaćivanja beskonačno smanjuje (neprekinuto ukamaćivanje). Kroz taj proces riješio je i fundamentalnu diferencijalnu jednadžbu:

slika7

Zanimljivo je kako su broj e, fundamentalna diferencijalna jednadžba te Poissonova distribucija svi potekli iz proučavanja društvenih znanosti, a ne fizikalnih (što će onima koji stalno kritiziraju financije teško pasti). Više o ogromnoj važnosti financija, novca i tržišta za razvoj znanosti u nekim budućim postovima

O revoluciji, nejednakosti i obrani 1 %

It was the best of times, it was the worst of times, it was the age of wisdom, it was the age of foolishness, it was the epoch of belief, it was the epoch of incredulity, it was the season of Light, it was the season of Darkness, it was the spring of hope, it was the winter of despair, we had everything before us, we had nothing before us, we were all going direct to Heaven, we were all going direct the other way – in short, the period was so far like the present period, that some of its noisiest authorities insisted on its being received, for good or for evil, in the superlative degree of comparison only.

Charles Dickens, A Tale Of Two Cities

U Hrvatskoj je nedavno osnovana Radnička fronta. Nova politička inicijativa koja kaže da su njihovi ciljevi sljedeći:

Zaključili smo da treba osnovati širu progresivnu frontu koja će se beskompromisno boriti za radnička prava, ali koja će uključivati i druge aspekte borbe: borbu za ljudska prava, ekologiju, ženska prava, prava socijalnih manjina… I koja će u budućnosti, kao jedan od vidova borbe, sudjelovati na parlamentarnim izborima. Radnička fronta neće djelovati isključivo kao stranka, bit će prisutna i na drugim vidovima djelovanja: na radnim mjestima, na ulici kroz štrajkove i proteste, kroz sindikalno organiziranje i pomaganje radnika. Radnička fronta borit će se za ono što se danas popularno naziva 99 posto društva. Za radnu većinu i sve ostale marginalizirane, potlačene i siromašne.

Osnovna ideja je da su radnici obespravljeni, da sustav odgovara “kapitalistima” i da ne postoji ekonomska demokracija. S idejom da ne postoji ekonomska demokracija se svakako treba složiti. Još su Šonje i Ivanković u tekstu iz 2011. analizirali da je hrvatsko društvo u tzv. nedemokratskom kapitalizmu, s čim bih se ja apsolutno složio (te dodao da je tako i u zemljama u okruženju – Slovenija, BiH, Srbija…). Međutim iz Radničke fronte na to ne gledaju tako. Oni ne vide problem ortačkog kapitalizma (koji i nije kapitalizam), već problem vide u samom tržišnom gospodarstvu kao takvom. Oni su protiv tržišta, a za državu. Oni su za nacionalizaciju privatnih kompanija (odluku koje bi se to kompanije nacionalizirale donosio bi valjda vrh Radničke fronte). Oni ne shvaćaju da najveći problem ekonomije jeste što u Hrvatskoj i okruženju je dominantna ekonomija distribucije umjesto stvaranja. A oni bi ustvari distribuirali. Oni bi uzeli od “bogatih” i dali “siromašnim” (u prijevodu dali bi onima koje oni smatraju da to zaslužuju, a oduzeli od onih koje oni smatraju da ne zaslužuju).

Ono što ih najviše boli je nejednakost pa kažu sljedeće:

U Nezavisnom hrvatskom sindikatu su izračunali da je produktivnost od 1999. do 2008. godine, dakle do pojave krize, rasla za šest postotnih bodova više od realnih plaća. Nakon 2008. produktivnost je porasla za 25 posto, a realne plaće su pale 19 posto. U zadnjih 15-ak godina je produktivnost rada rasla za 29 posto, a realne plaće za 19 posto. Ta razlika vam govori da je novostvorena vrijednost koju su radnici stvorili preuzeta od strane kapitala, odnosno privatnog vlasništva.

Pitanje je, međutim, ko je ustvari “ukrao” produktivnost? Je li moguće da to ipak nisu zli kapitalisti? Ako pogledamo ovdje vidjet ćemo da mali poduzetnici praktički odumiru i da je profita malo, a dugova jako puno. Ista stvar je i sa obrtima. Dakle kapital nestaje, poduzeća propadaju, a “kapitalisti” postaju dužnici. Je li moguće da je produktivnost ukrala država (uz spregu sa sindikatima)? Porezi su iz godine u godinu bili veći, a proračun je napuhavan iz godine u godinu. Ovdje možete vidjeti analizu deficita RH da ne zatrpavam post grafovima i slikama i sve će vam biti jasno. Također Velimir Šonje ima odličan tekst o fiskalnim iluzijama, gdje analizira proračunske izdatke RH sa izdacima Austrije i Njemačke (na koje se tako volimo ugledati). Zaključak je da Hrvatska puno više troši na plaće zaposlenih te na kupnju roba i usluga te manje na socijalna davanja, što možete vidjeti u tablici 1. Drugačije rečeno kupuje se sindikalni mir plaćanjem nepotrebnih radnih mjesta te se kroz ortačko poslovanje troši novac na razno-razne nabave, a onda se štedi na mirovinama i socijali. Kad na sve to dodamo katastrofalno poslovanje javnih tvrtki (HEP, HAC, ARZ, ZG Holding itd.) te parafiskalne namete (Vode, Šume, HGK itd.) jasno nam je gdje je produktivnost nestala. A za sve to je kriva politika u velikoj sprezi sa sindikatima.

komponente_izdataka_2012

Tablica 1. Proračunski izdaci Njemačke i Austrije u usporedbi s Hrvatskom

Postoji u Hrvatskoj i jedna druga organizacija. Zovu se Živi zid i bore se protiv deložacija. Preciznije oni ne priznaju dugove. Oni se bore za “malog čovjeka”, dužnika u borbi protiv zločestog kapitaliste, vjerovnika. Oni ne priznaju dug. Oni ne priznaju današnji monetarni sustav. I iako je sve to u redu na osobnoj razini ljudi koji su SVOJOM VOLJOM podignuli kredit i zbog tog kredita upali u probleme očito priznaju takav sustav. Međutim udruga smatra da je potpuno pravo jedne osobe (pravo na kredit) staviti ispred prava druge osobe (da mu novac koji je nekom posudio bude vraćen). Zastrašujuće zar ne? Svi smo jednaki osim što su neki jednakiji od drugih.

Ono protiv čega se (navodno) ova ekipa bori jeste 1 %. Oni najbogatiji slojevi društva. To su njihovi neprijatelji. Oni pozivaju na revoluciju, na promjenu, na borbu. Revolucija – to je cilj, a sva sredstva su dopuštena.

Možda i najpoznatija revolucija u povijesti je ona u Francuskoj, kad se 99 % obespravljenih uzdiglo i srušilo taj loši sustav koji ih je iskorištavao. Hrabri junaci za sva vremena. Barem tako čitamo u povijesnim knjigama i učimo u školama. U jednoj od najpopularnijih knjiga svih vremena “Priči o dva grada” Charles Dickens događaje prikazuje drugačije (istinito). Ta revolucija je bila krvava i promašena. Osnovani su fiktivni sudovi gdje se osuđivalo, a ne sudilo i procjene su da je u vrhuncima revolucije do 10.000 ljudi dnevno bilo pogubljeno. Revolucija se pretvorila u kaos i anarhiju i Francuskoj nije donijela ništa dobroga. U knjizi Dickens, koji je morao napustiti školovanje zbog očevih dugova te ići raditi kao dječak, pokušava upozoriti britansko društvo da ne dopuste ono što se dogodilo u Francuskoj. Dickens vidi da je ta “radnička” revolucija donijela zlo i unazadila Francusku te upozorava britansko društvo da ne ide tim putem. Ono što je Dickens vidio a ono što Kapović i ekipa iz Radničke fronte ili Živog zida ne vide (ili vide, samo žele zamijeniti one koji su trenutno na vlasti) jeste da uništenje jedne vlasti i uspostavljanje nove neće donijeti napredak. Upravo suprotno. Ono što trebamo je sloboda, individualizam te marginalni napredak u životu svakog pojedinca. Nikakva vlast (kakva god ona bila) neće rezultirati prosperitetom, a revolucija će donijeti samo zlo.

Ovo su slike sa protesta u BiH (Bihaća) ove godine. To je rulja, to su huligani i to je uništavanje privatne imovine građana. Nikakva policija, nikakvo sudstvo, nikog nije bilo da spriječi to. Čovjek je investirao svoju imovinu, podigao ogroman kredit, pokrenuo posao i bagra dođe i uništi mu to. I šta? Nikom ništa. To je revolucija. To je Radnička fronta. To je uništavanje, anarhija, a ne prosperitet.

I ta kvazi revolucija u BiH je završila tako što su “neki” uspjeli skinuti “neke” s vlasti i što su “neki” na sljedećim izborima odnijeli pobjedu, dok su “neki” izgubili. I iako se nešto promijenilo to ne znači da je bilo što drugačije.

Revolucije počnu romantičnu, a završe tako. Ili ovako:

 

Priča o dva grada je objavljena prije više od 150 godina i prodana u preko 200 milijuna primjeraka. Neki, nažalost, još uvijek nisu ništa naučili. I neki će opet slijediti Kapovića i Kapoviće u proteste i revolucije koji će cijelo društvo unazaditi. Evolucija, a ne revolucija je put do prosperiteta.

Što se tiče onog o 1 % pogledajmo malo podatke. Na slici 1 vidimo iz ovogodišnjeg Wealth-x izvješća otkud najbogatijim ljudima svijeta njihovo bogatstvo. Ono što se jasno vidi je da skoro 83 % bogataše je ili samo zaradilo novac ili su kombinacija naslijeđenog i zarađenog. Ne baš ono što bi prosječan “revolucionar” očekivao. Ti ljudi zaista rade, stvaraju nove vrijednosti te izgrađuju budućnost.

top1percent

Slika 1. Najbogatiji ljudi svijeta po dobi i izvoru bogatstva

Na slici 2 možemo vidjeti koja skupina prema prihodu koliko poreza plati, a koliko iz proračuna dobije za SAD.  Vidi se da oni koji najviše zarađuju ustvari plaćaju za ostatak. Oni s nižim dohodcima više dobiju nego što daju u proračun. Opet ne nešto što bi prosječan “revolucionar” očekivao.

tablicaporeziSAD

Slika 2. Prikaz distribucije prihoda i poreza u SAD

Ono što me najviše fascinira jeste da tipovi kao ovi iz Radničke fronte najčešće napadaju bogate poduzetnike, vlasnike tvrtki, direktore najvećih kompanija, financijsku industriju, bankare itd. A zašto niko ne napada npr. Luku Modrića? Ili Christiana Ronalda? Ili Marina Čilića. Edina Džeku? Ne. Oni su junaci nacije. Heroji ulice. A oni su vjerovatno među 0.1 % po prihodima. I dok direktori najvećih kompanija upravljaju kompleksnim sustavima te imaju pod sobom tisuće zaposlenih ovi gore navedeni nemaju tih briga. Ali opet pogledajmo koga je Radnička fronta stavila kao svoje neprijatelje na svoj logo (slika 3). Burzu. I političare. A financijska industrija je tako riskantan biznis da zaista i treba da su nagrade veće nego u drugim zanimanjima. Političare još mogu razumjeti. Ali gdje je ostatak od 1 %?

radnickafronta

Slika 3. Plakat radničke fronte (odnosno poziv na revoluciju)

I iako ideja revolucije može izgledati romantično, pošteno i pravedno. Kao borba za bolje sutra, za obespravljene, a protiv tlačitelja. Možete poželjeti podržati ih ili im se pridružiti. Ali prije nego to učiniti razmislite na trenutak. Razmislite kako je izgledala Francuska nakon revolucije, kako je izgledala Rusija (te zašto ne može izbjeći iz tog začaranog kruga diktatora koji se izmjenjuju na vlasti), pogledajte nekad bogatu Kubu, pročitajte barem Priču o dva grada, pročitajte neke druge knjige npr. How the west grew rich ili ako vam čitanje nije najdraže pogledajte The Dark Knight Rises u kojem Nolan majstorski ugrađuje Dickensovu ideju. Ne dajte se zavarati mitovima o plemenitim ciljevima vođa revolucije. Njihov jedini cilj je doći na vlast. Oni ne mare za narod, jer da mare Kapović i ostali ne bi radili u svojim toplim uredima u državnim institucijama već bi pokušavali stvoriti novu vrijednost te možda i zaposliti kojeg od tih radnika, čijih prava su im tako puna usta. Sloboda nije nešto što se lako stječe, a svakako je nešto što se lako može izgubiti. Kada pljačku proglasimo socijalnom pravdom granica do ludila je veoma tanka. Budimo ono što Dickens zagovara kroz lik Sydneya Cartona i Nolan kroz lik Brucea Waynea. Budimo pokretači napretka, pokušajmo svoj život usmjeriti u pravom smjeru, te zagovarajmo slobodu, tržišno gospodarstvo i prosperitet. Ne dajmo se zavarati laganim rješenjima jer njih nema!

I see a beautiful city and a brilliant people rising from this abyss. I see the lives for which I lay down my life, peaceful, useful, prosperous and happy. I see that I hold a sanctuary in their hearts, and in the hearts of their descendants, generations hence. It is a far, far better thing that I do, than I have ever done; it is a far, far better rest that I go to, than I have ever known.

Preuređeni citat iz A Tale Of Two Cities kako je prikazan u TDKR

socialjustice

Slika 4. Kad pljačka postane opravdana svi smo u opasnosti

Velika zelena prijevara (ekolozi su pljačkaši)

Pogledajte sliku 1. Kakve osjećaje u vama izaziva? Većina bi rekla da prva slika smiruje, izaziva sreću, dobro raspoloženje. A slika 2? Nemir i strah. Obnovljivi “zeleni” izvori energije spašavaju naš divni svijet dok ga stari “loši” izvori uništavaju. Vjetar i sunce su budućnost, nuklearna energija, ugalj, plin, nafta i hidroenergija su samo relikti nekih “mračnijih” vremena. Ili?

 

solarwind

Slika 1. “Divna zelena energija”

 

nuclear-energy

Slika 2. “Loša prljava energija”

 

Stvari nisu onakve kakvima se čine. Nedavno su vrhunski znanstvenici (doktori znanosti sa Stanforda) iz Googlea koji se obnovljivim izvorima energije bave već godinama izjavili: “Renewable energy simply WON’T WORK”

A pazite ovdje govorimo o Google-u koji danas sjedi na 60ak milijardi dolara keša i koji redovno spaljuje novac na razno-razne tehnološke projekte. Dakle ne govorimo o nekom naivnom pokušaju. Ovi inženjeri su imali dovoljno resursa (praktički koliko su htjeli) da uspiju. Ali nisu. S razlogom. Jer stvari ne funkcioniraju.

Da bismo elektrificirali sav prijevoz, industriju, grijanje i ostalo te za te potrebe koristili obnovljive izvore energije trebali bismo tolike količine čelika, betona, bakra, stakla, ugljika, neodymiuma, transporta itd… A za proizvodnju svega toga potrebne su ogromne količine energije što uništava ideju štednje energije već na početku. A sama ideja zelenih izvora počiva na tome da moramo koristiti manje energije. Da bismo postigli to što “zeleni” žele morali bismo ući u projekt koji je toliko velik da nikad nije bio ni pokušan od strane čovječanstva ikad (s razlogom).

U stvarnosti što bi se dogodilo? Cijena energije bi eksplodirala, a s njom i cijene svega ostalog. A to bi s druge strane značilo da bismo svi postali jako siromašni i da bi se ekonomski rast zaustavio. I ne govorimo sad ovdje  o boljim automobilima, mobitelima ili nekim “luksuzima”. Ovdje govorimo o mirovinama, zdravstvu, graditeljstvu, transportu, osobnoj higijeni i slično. Sve to bi postalo neodrživo i nedostupno bez ekonomskog rasta.

Googleovi inžinjeri zaključuju sljedeće – trebamo disruptivnu tehnologiju koja će stvari preokrenuti. Trebamo energiju koja je dovoljno jeftina i da nema emisije CO2.  Iako ovi inženjeri kažu da danas takve tehnologije nemamo možda je ipak tu. Razmislimo na trenutak o nuklearnoj energiji. Nažalost ona nije toliko jeftina jer je cijena narasla zbog svih troškova o sigurnosti. A u tri incidenta – Three Mile Island, Černobil i Fukushima broj smrtnih slučajeva je (znanstveno dokazano) bio 0, 56 i 0. Npr. pogledati ovdje za Fukushimu.

A da ne govorimo o cijeloj nepotrebnoj buci oko otpada iako je 99.7 % otpada praktički bezopasno dok se i ostalih 0.3 % može procesirati i ponovno koristiti.  Količine Uranija su dovoljne da pokreću čovječanstvo još 3000 godina.

A zamislimo o tome što nam jefina energija sa skoro ništa CO2 emisije donosi. Jeftiniju proizvodnju, jeftiniju vodu (voda praktički postaje dostupna svima), jeftin transport itd… dakle ogroman napredak u životnom standardu.

 

Greenhouse_emissions_by_electricity_source

Slika 3. Emisija CO2 po izvorima energije

Na slici 3 vidimo emisiju CO” po izvorima energije. Vidimo da vjetar i solar (koji nam se prodaju pod “najzelenije”) su ustvari lošiji od nuklearne i hidroenergije. I sad dolazimo do još jednog paradoksa – EU trenutno i velike hidroelektrane tretira kao neobnovljive izvore te recimo od Hrvatske (a u budućnosti i od BiH) traži da ispune kvote koje su ustvari već ispunjene ako se ubroje i hidroelektrane. Zanimljivo zar ne?

nuclearVsWind

Slika 4. Zahvati u prostor “obnovljivih” izvora

Ono što se zamjera hidroelektranama je da su “veliki zahvat u prostor”. Ali kad zeleni govore o tom divnom vjetru i solaru onda to nije problem zar ne?

Najbolje od svega je koliko se te neefikasne tehnologije subvencioniraju i koja je to pljačka poreznih obveznika. Pogledajte samo npr. ovdje za Sloveniju.

A sad se vratimo na onu najbesmisleniju teoriju da velike naftne kompanije blokiraju uvođenje tih divnih savršenih izvora energije. Pogledajmo npr. kome odgovara ova izuzetno SKUPA energija. Kome odgovara gradnja silnih fotonaponskih ćelija, vjetroparkova i ostalih gluposti. To odgovara “patuljcima” kao što su General Electric, Siemens, ABB i ostali. Male kompanijice zar ne? Nema šanse da bi oni lobirali ili da bi možda Njemačka lobirala da mi siromašne zemlje ne koristimo jeftinu energiju nego skupu (ali zelenu!) energiju od čije upotrebe benefit imaju hmm njemački proizvođači opreme? Ma nema šanse. Sigurno su tu neke teorije zavjere naftnih kompanija, iluminata, židova i ostalih… ne bi nam ti savršeni zeleni moralisti lagali.

Dajmo priliku stvarima koje funkcioniraju. Dajmo šansu dokazanim izvorima energije i odbacimo veliku zelenu prijevaru.

Ne da mi se više pisati ustvari. Prije i nisam pisao o ovim temama jer me baš ove “zelene agende” i ekolozi nerviraju.

Ako vas zanima slična stvar o GMO-u kojeg se isto nepotrebno demonizira pogledajte ovdje. Ovako počinje ono što se dogodilo Zemlji u Interstellaru. Recimo DA znanstvenim činjenicama i GMO-u, a NE birokratima, lobistima i “ekolozima”.

A za kraj jedan odličan video koji obavezno pogledajte!