Schadenfreude, pravda i društvo
To feel envy is human, to savor schadenfreude is diabolic.
Schadenfreude dolazi od njemačkih riječi Schaden i Fruede (šteta i ushićenje). Označava zlonamjerno uživanje u nesreći drugih (pogotovo onih bogatijih, ljepših, uspješnijih od nas samih). Prije se takvo ponašanje otpisivalo kao “loša strana ljudske psihe”, ali ustvari to je više od toga. Istraživači na Stanfordu su čak uspjeli uočiti Schadenfruede na magnetnoj rezonanci mozga. Kada vidimo druge ljude kako padaju (pogotovo ako su nekad bili uspješni) ponekad se u našem mozgu izluči kemikalija zbog koje iskreno osjećamo užitak.
Ne znam koliko se slažem s time da je Schadenfreude fiziološka, a ne psihološka; vjerojatno je nešto između toga, a i cijelo područje je nedovoljno istraženo; ali slažem se da je tu i da je realna.
Ukoliko pratite medije (a savjetovao bih da pogotovo domaće izbjegavate), ali i ukoliko ne pratite niste mogli ne primijetiti brojne slučajeve u kojima “obični puk” uživa u patnji drugih.
Ivo Sanader je bio idol nacije. Najbolji premijer ikad. Žena, majka, kraljica. Sve u jednom. Neki su išli toliko daleko da su rekli da “ga je bog poslao da spasi Hrvatsku”. Nosio je skupa odijela, volio satove. Ženama je bio markantan, a muškarcima uzor. I onda su ga uhapsili. I nebo mu se sručilo na glavu. Pored toga što više nije bio premijer i što nije imao utjecaja u društvu postao je ružan, glup, kvaran. Promijenio se cijeli njegov imidž. Oni koji su ga do jučer slavili danas su bili prvi kad je trebalo baciti kamen. On je kriv za sve. Propali smo zbog njega. Pokrao je sve NAŠE. Kraj.
Nadan Vidošević možda nije bio kao Sanader, ali je bio itekako utjecajan. Bogat, markantan, uspješan, relevantan. Zvali su ga u razno-razne emisije gdje je nastupao s pozicije najvećeg stručnjaka za ekonomiju i društvo u cjelini. Objašnjavao je stručno običnom puku kako treba da živi i pri tome odlično izgledao. Žene su ga obožavale, podređeni bojali, dječaci htjela biti kao on. I onda ista priča iz početka. Nekad uspješni i cijenjeni poduzetnik odjednom je kriminalac, ljubitelj lijepih stvari i uglađeni alfa mužjak odjednom je impotentni ubojica nevinih životinja. Kriminalac, rušitelj stupova društva, spodoba. Krivac za brojne naše probleme.
Radimir Čačić je bio ekonomski mag. Stvaratelj autocesta. Pretvarač kamena u asfalt. Građevinski genije. U njega su se kunuli svi, od njegovih najbližih do čak i onih iz suprotnog političkog bloka. Nastupao je uvijek s visoka i iako je ponekad živcirao svi smo mi u dubini znali da on ima pravo, jer vidi se da čo’jek zna znanje. I onda se zaletio autom u drugo auto. U magli. Brzinom 100 na sat. I tu je dvoje ljudi izgubilo život. On je postao ubojica, kriminalac te nesposobnjaković. Otišao je u zatvor, a većina je jedva čekala da ode te s osmijehom na licu zaspala tu noć. Jer ako ode Čačić sutra će biti bolje. Ipak je on – kriv za sve.
Jučer je u BiH u Bihaću uhićen Hamdija Lipovača. Prije je smatran spasiteljem Krajine, junakom koji će preporoditi ovaj kraj i vratiti ga na… (ups starih slavnih godina ustvari u ovom kraju i nije bilo). No kako god, Lipovača je ipak smatran novim licem koje će promijeniti političku scenu. I kada je dobio vlast ništa se nije dogodilo. A sad je opet on – kriv za sve. Trebate pogledati ovaj video, te vidjeti koliko strukture države ustvari truju narod. Upravo nakon što je izgubio izbore uhićen je gore nego se uhićuju ubojice. Kao da će bježati ne znam ti ja gdje. Show za javnost. Kruha i igara. Bit će bolje. Vjerujte nam. Vidite samo kako vrhunske policajce imamo (ako ne platite porez da mi kupimo novi A6 možda i vama dođu isti ovi policajci). Gdje je bila ta policija kad je rulja pljačkala i uništavala po gradu, kao što sam pisao ovdje?
Lista ide dalje i ne uključuje samo političare. Brojni su primjeri iz života slavnih (domaćih i stranih) koji su razvlačeni u medijima kao reciklirana žvakaća guma. Danas uz prisustvo interneta i sve društvene mreže lako je čitati komentare koje ljudi ostavljaju na takvim vijestima. I uvijek se tu miješaju ljutnja i sreća. Ljutnja jer je baš “taj neko” kriv što nama nije dobro, a sreća jer je konačno pao! Schadenfreude. Uživamo u tome da određenim likovima iz naših života dajemo status božanstava da bismo ih u idućem trenutku ubili. I sve bi to bilo u redu da smo u knjizi G.R.R. Martina, no u stvarnom životu je to jako opasno. Pogotovo u političkom životu gdje ta “božanstva” upravljaju procesima koji utječu na naše živote.
No Schadenfreude je najopasniji u dva druga aspekta:
1) Kao što sam već rekao, ukoliko stalno iznova budemo birali junake te ih kasnije ubijali onda ćemo se stalno vrjeti u krug te nećemo sebi nikad priznati da smo baš mi dio tog cijelog sustava. Mi smo ti koji biramo te političare, mi im dajemo novac u ruke i mi im kažemo “troši!”. I dok oni troše na “NAS” i dok god se “MI” zapošljavamo u javnim tvrtkama ili državnoj birokraciji sve je super. Dok god “NAŠE” tvrtke izvode radove, nabavljaju proizvode ili nude intelektualne usluge tim istim političarima sve je super. Svi smo sretni, zadovoljni, nasmiješeni, bogati. Budućnost izgleda dobro. Bar za “NAS”. A onda kad se sve sruši, kao što sve stvari građene na lošim temeljima onda “MI” nismo krivi. Jer ta kako bismo mi mogli biti krivi? Pa Sanader/Bandić/Lipovača su ti koji su krivi. Oni su uprvavljali. Oni su nas doveli tu gdje jesmo. No je li to stvarno tako? Već sam pisao u tome koliko je raskošan javni sektor u odnosu na privatni u BiH. A sad su svi sretni jer je Lipovača otišao u zatvor. Čitam komentare prosvjetnih radnika, koji tri mjeseca nisu dobili plaću, da je Lipovača baš bio taj zbog kojeg nisu dobili plaću. Ali ti isti ljudi su glasali za njega, ti isti su ga podržavali i ti isti podržavaju i dan danas zapošljavanje novih ljudi u javnom sektoru. Jer ne razumiju ništa. A stvar je u tome da problem nije u tome što je neki političar spremio u svoj džep jer to je kap u moru koja ne može nadoknaditi ni 1 % onog što smo potrošili svi “MI”. Neko treba stvarati, da bi neko mogao trošiti. Zašto prosvjetni radnici nisu usporedili broj zaposlenih u školstvu danas i za T-20 godina te pokazali koliko se povećao broj učenika, a koliko broj nastavnog osoblja? Zašto nisu usporedili koliko su porasle plaće od T-20 godina te koliko je narasla njihova produktivnost (mjereći uspjesima učenika na standardiziranim i mjerljivim testovima ili u tome koliko je znanstvenih članak objavljeno u relevantnim svjetskim časopisima)? Zašto policajci ne usporede ove brojeve vezano uz njihov broj i plaće sa stopom kriminala? Zašto državni činovnici ne revidiraju svoje podatke o lakoći poslovanja u BiH danas i prije 10 godina? Zašto liječnici ne prezentiraju svoje rezultate? Ništa se ne mjeri. Nema odgovornosti. U državnom sektoru sigurno vrijedi Paretovo pravilo, ali problem je što onih 20 % nema namjeru prozvati onih 80 % neradnika. Ako želimo zaista promijeniti stvari trebamo prokazati one koji su zaista paraziti, jer ovako rušimo legitimitet iznimno kvalitetnim nastavnicima, policajcima, liječnicima. Zaboravili smo na odgovornost te prihvatili samo SILNA prava (od prava na školstvo, zdravstvo do prava da nam majčica država nađe posao itd…, prava za pse, prava za žohare, prava za listove, prava za cvjetove, a odgovornost nikome).
Nijedan od ovih koji će završiti u zatvoru nije kriv za naše probleme. Dok ne odlučimo stvarati vrijednost i konačno se odmaknuti od države te priznati da državi treba ograničiti moć te prepustiti većinu toga tržištu koje optimalno (ne savršeno) alocira resurse tek ćemo onda krenuti naprijed. Do tad ćemo koristiti Schadenfreude te tražiti izgovor u tome da je neko drugi kriv.
2) Još veća opasnost je u tome što tako olako zaključimo da je neko kriv. Sanader je možda zaista bio jedini ratni profiter u RH, možda je zaista muljao s Inom, te možda je izvlačio novac iz javnih poduzeća, ali stvar je itekako klimava. Dokazi su ustvari svjedoci pokajnici koji su u najmanju ruku sumnjivi. Nisam neki pravni stručnjak, ali sumnjam da bi onakva optužnica uspjela u npr. SAD-u. No nije važno da li bi uspjela ili ne. Važno je da u društvu ne postoji kritičnost prema pravnom sustavu. Ne postoji pozivanje na odgovornost. Sudac je Sanadera mogao osuditi na vješanje na Zrinjevcu i svi bi vjerojatno bili ok s tim. Možda bi se par ljudi zgrozilo, ali sve bi se ubrzo zaboravilo. A nije li to najstrašnije od svega? Jer kad odlučimo dopustiti pravnom sustavu da nekog zatvara samo zato “jer mi znamo da je kriminalac” (iako možda stvarno i znamo), a bez čvrstih dokaza i kad onaj temelj pravnog sustava persumpciju nevinosti olako odbacimo onda smo postali zaista izgubljeni te skrenuli u put za ponor. Tada će to isto pravosuđe lako osuditi i nas, ako bude htjelo. Tada će se lako i npr. ovršni postupak kao jedna od najvažnijih funkcija tog javnog servisa kojom se osigurava izvršenje odluka sudbene vlasti i kojim (ako govorimo o dužničko-vjerovničkim odnosima) država opravdava svoje postojanje tako što prisiljava dužnika da ispuni obvezu na koju je pristao svojom slobodnom voljom od određenog političkog kandidata proglasiti zlom. Pravna sigurnost je neizmjerno važna. Mislim da kao društvo uopće nismo svjesni koliko. Iako smo propatili i fašizam i komunizam i diktature i svakakve pi..arije u bližoj i daljoj prošlosti još uvijek nismo svjesni da državi ne smijemo dati preveliku moć. Moral, etika i pravo proistječu iz naroda, a ne iz volje nekog vrhovnog entiteta te su veoma upitni kada se narod počne povoditi zavišću. Schadenfreude je opasan jer vodi na mračnu stranu.
Pokušajmo se odmaknuti od toga da od običnih ljudi pravimo bogove, a pogotovo se pokušajmo odmaknuti od toga da pojedince krivimo za naše neuspjehe. Kada socijalizam propadne po n-ti put recimo konačno dosta. Kada redistribucija i zaduživanje budućih generacija po n-ti put propadnu shvatimo da nije kriv političar koji će otići u zatvor, već da smo krivi mi. Shvatimo da treba stvarati, da bi se moglo redistribuirati. Te prije svega dajmo malo kritički razmišljajmo i preuzmimo odgovornost, a odmaknimo se od ideje imaginarnih, iluzornih prava.
P.s. Teško je ponekad pobjeći od toga da nekog osudimo. Rado bismo i nekog silovatelja ili ubojicu uzeli i objesili na prvu granu. Ali moramo biti bolji od toga. Ne zbog njih, nego zbog nas. Zbog toga jer ne smijemo državi dopustiti toliku moć da bez pravičnog suđenja i dokaza osuđuje bilo koga. U pravičnom procesu nema mjesta Schadenfreudeu.
renesansa 
