Školstvo i obrazovanje

by IsakN

Koliko puta ste čuli: “Školstvo je najvažnije.”, “Obrazovanje će nas izvesti iz siromaštva.”, “Zemlja X ulaže više u obrazovanje i zato je bogata.”, “Trebamo više ljudi koji završavaju fakultete.” itd…

Formalno obrazovanje i gospodarski rast

Vjerujem i previše. Danas se zdravo za gotovo uzima veza: Veća razina formalnog obrazovanja => Rast gospodarstva => Bolji životni standard. No je li tome stvarno tako? Koliko god nas zagovaratelji formalnog obrazovanja (koji osobno imaju od toga koristi) pokušavali uvjeriti u isto to ustvari nije istina. Npr. 1960. godine Tajvan je imao značajno manju stopu pismenosti od Filipina i upola manji dohodak po stanovniku. Isto tako Južna Koreja je imala još nižu stopu pismenosti od Argentine i samo 1/5 dohotka po stanovniku u odnosu na Argentinu. Kad bi prethodna veza bila istinita očekivali bismo da će Filipini i Argentina ostvarivati značajniji gospodarski rast od Tajvana i Koreje. No to se nije dogodilo. Danas Tajvan ima 10 puta veći dohodak po stanovniku od Filipina, a J. Koreja ima 3 puta veći dohodak po stanovniku od Argentine. Ovo je klasični primjer zamjene uzroka i posljedice.

Uzrok i posljedica

Ako ste na brodu i usmjerite svoj pogled samo u kompas i pratite kretanje iglice kompasa možete steći dojam da je kompas ustvari upravlja brodom, a ne da se kompas samo prilagođava kretanju broda. Isto tako formalno obrazovanje ne proizvodi gospodarski rast. Gospodarski rast (odnosno porast u bogatstvu) dovodi do višeg obrazovanja. Vaš pradjed je živio na selu i od zemlje. Mukotrpno je radio od jutra do večeri i prodavao svoje proizvode. Uspio je nešto malo novca i uštedjeti, sagraditi kuću, urediti okućnicu. Vaš djed je nastavio posao, ali ga je malo i proširio, kupio i neku stoku te počeo prodavati meso, mlijeko i druge proizvode, dodao je kat-dva na kuću i otvorio i malu trgovinu. Vaš otac je već naslijedio uhodani posao te proširio poslovanje – otvorio još par trgovina, zaposlio nekoliko ljudi. Sada on ima i slobodnog vremena da malo putuje, da čita, posjeti kazalište. Sve to ne doprinosi njegovom poslu niti donosi bogatstvo u obitelj. Dapače, vaš otac troši na svoje obrazovanje. Vi dolazite već u vrijeme kada je obitelj akumulirala određeni kapital i ne morate ustajati svako jutro u 6 i lijegati u 22 nakon napornog dana punog manualnog rada. U kući već imate dosta knjiga, pristup internetu i slične sadržaje. Vi sada imate vremena pročitati Anu Karenjinu ili igrati League of Legends na novom kompjuteru. A možda se odlučite učiti i web dizajnu na Courseri. Vi ste formalno svakako obrazovaniji od vašeg pradjeda, djeda ili oca. No da li je to dovelo do povećanja bogatstva u vašoj obitelji? Ukoliko završite neki dobar fakultet i uspijete unaprijediti poslovanje obiteljske firme ili nađete neki dobro plaćen posao možda je formalno obrazovanje i imalo utjecaj na bogatstvo vaše obitelji. No to ne vrijedi na nivou države. Zašto? Zato što do dobivanja diplome se uči puno nepotrebnih znanja koje nemaju nikakve veze s budućim dohotkom. Država na ovaj način troši kapital umjesto da ga povećava.

Sad mnogi vjerojatno već s gađenjem gledaju na ovaj moj tekst i pitaju se “pa šta bi ti – da se ne obrazujemo ili si od onih elitista koji bi da se samo bogati obrazuju?”

Švicarska

Kad se priča o visokom obrazovanju i o tome kako treba povećati broj fakultetski obrazovanih građana nitko nikad ne spominje Švicarsku. Švicarska je jedna od najbogatijih, najprosperitetnijih zemalja na svijetu no ona ima značajno manji broj visokoobrazovanih građana u odnosu na druge bogate zemlje. No ono što Švicarska ima je sustav mentorstva i fokusa na “techne” – zanatska znanja, znanje kako nešto napraviti, a ne na “episteme” – knjiško znanje, teorija. Upravo takav prijenos znanja kroz mentorstvo i praktično učenje čini švicarsko gospodarstvo toliko propulzivnim, inovativnim i otpornim na šokove. Zašto mi onda ne kopiramo Švicarsku? Zato što je taj sustav teži i zato što se ne može ostvariti centralnim državnim planiranjem. I zato što ljudi ne žele prihvatiti da učenje napamet o najvećim planinama Afrike ili nabrajanje svih djela Modesta Musorgskog ne doprinosi stvaranju bogatstva. I da ukoliko neko želi obogatiti svoj duh takvim znanjima bi za to trebao platiti. Obrazovanje bi se trebalo fokusirati na praktična konkretna znanja koja ljudima trebaju da bi se snašli u svijetu i da bi uspješno i produktivno obavljala svoje poslove.

Tržišna utakmica

Ako prihvatimo da su znanja (praktična) potrebna, ali da je sustav formalnog obrazovanja pokvaren kako bismo ga mogli unaprijediti. Prije svega na isti način kao što smo dobili bolje automobile, mobitele, odjeću, hranu itd. – kroz tržišno natjecanje. Umjesto da škole budu državne zašto ne bi bile privatne. To ne znači nužno da država treba prestati financirati obrazovanje (da ne idem baš toliko daleko iako bi bilo najbolje) već da može recimo dijeliti vaučere (kao u Švedskoj) ili osmisliti neki drugi način koji bi doveo do toga da roditelji odabiru škole za svoje dijete, a škole koje privuku više učenika dobivaju više sredstava. Na taj način bi se iskristalizirali oni najbolji čiji bi način rada onda kopirale i druge škole te bi sve to dovelo do značajnog povećanja kvalitete. Škole bi osluškivale potrebe tržišta rada i tako prilagođavale svoje programe, zapošljavale najbolje nastavnike (koji bi posljedično imali veće plaće), a rješavali se onih loših.

Zašto je prosječni pekar korisniji društvu od prosječnog doktora znanosti?

Prije svega želim reći da i pisac ovih redova je na putu (nadam se uspješnom) da postane jednog dana doktor znanosti. I koliko god sve to zvučalo fensi-šmensi  svako ko je ikad pisao neki znanstveni članak zna kako današnja akademija funkcionira i da sav taj sustav rijetko (zaista jako jako rijetko) izrodi nešto korisno i primjenjivo. Dosta toga je samo sebi svrha, a forma je prečesto važnija od sadržaja. Većina doktora znanosti radi dalje u akademskim krugovima i prenosi formalno znanje studentima. A taj sustav je (već smo rekli) prilično pogrešno postavljen i troši puno više o odnosu na ono što daje. Prosječan pekar je suprotno doktoru znanosti svakodnevno na tržištu. Bori se s konkurencijom, cijenama sirovina, energenata i poreznom upravom. Ali prosječan pekar ne razočarava – svakodnevno nam donosi kruh i druge pekarske proizvode koji su cjenovno konkurentni. Također svjedoci smo da kvaliteta i ponuda pekarskih proizvoda raste. Razlika između doktora znanosti i i pekara je što doktor znanosti funkcionira u reguliranom, državnom, top-down sustavu dok je pekar na slobodnom tržištu, naučen iskustvom svakodnevnih promjena i u stalnom riziku da mu konkurencija izbije dohodak iz džepa. Drušvo (konzumenti) usluga imaju puno više koristi (value for money) od pekara nego od doktora znanosti.

Ono što prosječni poduzetnik zna, a prosječan “akademski građanin” ne može pojmiti?

U našem društvu danas “akademski građani” (što god to značilo) sjedeći po kafićima često zavidno raspravljaju o ovom ili onom poduzetniku koji vozi ovakvo ili onakvo auto i kako su oni (koji rade uglavnom u državnoj upravi) potplaćeni. Profesori, nastavnici, činovnici u javnoj upravi i ostali vječito imaju osjećaj da su potplaćeni i da “kako onaj neobrazovani privatnik može toliko zarađivati u odnosu na mene”. Ono što ovi “akademski građani” ne shvaćaju da poduzetnik svakodnevno riskira svoju vlastitu imovinu i da je tržište neumoljivo. Bez stalnog napretka poduzetnik će propasti. Činovnik u javnoj upravi, suprotno tome, neće. Prosječan “akademski građanin” ne shvaća pojam rizika i nagrade. Ali ono što ga najviše boli je to što je on završio fakultet, a većina današnjih poduzetnika u našem društvu (ne ratnih profitera i crony poduzetnika) su svoj posao stvorili iz malog obrta i obično imaju završenu samo osnovnu/srednju školu. Ali ono što prosječan poduzetnik itekako shvaća, a ono što “akademski građanin” nikako ne može/ne želi shvatiti je da je u poslovnom svijetu važnije znati koristiti Excel od znanja deriviranja nelinearnih funkcija, da je u poslovnom svijetu važnije znati ispuniti poreznu prijavu nego znati motive Emme Bovary, da je u poslovnom svijetu važnije shvatiti pojam ponude i potražnje nego nabrojati sve sudionike bitke kod Kurska. Praktična znanja su ona koja stvaraju vrijednost. Stvorena vrijednost povećava bogatstvo društva. Od te stvorene vrijednosti žive i ti “akademski građani” iako toga nisu svjesni. Kad bi bili onda bi usprkos strogom državnom planu i programu svoje učenike pokušavali učiti konkretnim znanjima – pokazali bi im gdje se matematika može primijeniti ili kako je neki povijesni događaj utjecao na ekonomiju određene zemlje. No to bi zahtijevalo promjenu paradigme, a prije svega priznanje da je današnji sustav izrazito pogrešan.

Za kraj

Ovaj kratki tekst je samo načeo jednu od vjerojatno najvažnijih tema za društvo uopće. Da budemo jasni – mladi ljudi koji se danas obrazuju sve više shvaćaju sustav. I kada čitate o nepoštivanju prema školi, profesorima ili nezainteresiranosti učenika shvatite da je to zato jer mladi ljudi vide da nemaju puno koristi od iste. Cilj je jedan – dobiti što bolje ocjene uz  što manje truda. Sve ostalo je u očima učenika nebitno zato što…pa zato što stvarno i jest nebitno. Danas je teže zavarati mlade ljude da učenje glupih činjenica napamet ima neku svrhu. Nema. Ima svrhu jedino utoliko što profesori tih predmeta imaju posao. Tako da prestanimo biti licemjerni i pogledajmo istini u oči, pa možda odlučimo neke stvari i mijenjati.

Oglasi