First lets kill all the bankers (and all the rich too)

by IsakN

Danas je, posebno u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije, financijski sektor omražen i glavni krivac svih problema. Građani krive banke jer su krediti preskupi, gospodarstvo ih krivi jer odbijaju financirati projekte i poduzetništvo, političari ih kritiziraju zbog svega (pogotovo jer “nisu podnijeli teret krize” što bi prevedeno značilo “krive su jer dobro posluju”).

Već odavno imamo udrugu Franak koja se bavi kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Odnedavno imamo i udrugu Pazite s kim bankarite, koji krive Erste banku jer se povukla iz finaciranja nekog projekta (ali valjda je cilj širiti se i na ostale banke i ostale slučajeve). Popularnost Živog zida ne trebam posebno ni navoditi. Tu su i već standardna Radnička fronta, Laburisti ili Goran Marić kojima su bankari krivi za sve. Profesori Jakovčević i Lovrinović su i javno prozvani od HUB-a, a njihova retorika je potpuno protubankarska. O sindikatima da i ne trošim riječi.

I u svijetu je financijski sektor također izložen brutalnim napadima. A o bogatima da i ne govorimo. Broj članaka u medijima koji govore o tzv. 1 % najbogatijih je sve veći.

kill_the_bankers

Da li je financijski sektor kriv za sve?

Shakespeare je u Henriku VI napisao:

All:
God save your majesty!

Cade:
I thank you, good people—there shall be no money; all shall eat
and drink on my score, and I will apparel them all in one livery,
that they may agree like brothers, and worship me their lord.

Dick:
The first thing we do, let’s kill all the lawyers.

Cade:
Nay, that I mean to do.

 

Dick je mesar koji podržava Cadea koji je socijalist, revolucionar koji obećaje ljudima utopiju u kojoj će svi biti zadovoljni, sretni i uspješni (osim što neće jer jedini stvarni cilj je da Cade dođe na vlast kao diktator s apsolutnom moći). Cadeov argument je da odvjetnici ne rade ništa, samo šalju papire sim tam te “iskorištavaju obični narod”.

Zvuči poznato zar ne? Ukoliko “odvjetnici” zamijenimo s “bankari” ili “bogati” dobijemo manje-više današnju sliku.

Ono što razno-razne udruge, zaštitnici “malog čovjeka”, ekipa iz Occupy pokreta i ostali ne razumiju koliko su tržište i financije važne za cjelokupno društveno tkivo. Već sam u nekoliko prošlih tekstova pokušao objasniti tu važnost. U jednom sam pisao o tome zašto postoji kamata, u drugom o obrani samog tržišta te možda i najvažnije o tome koliko je financijski sektor zaslužan za razvoj zapadnog svijeta i znanosti. Ipak mislim da ni to nije dovoljno.

Usprkos uvriježenom mišljenju banke i financije nisu izum modernog “neoliberalnog” doba, teorija zavjere da se porobi slobodan radni puk niti bilo što slično. Postoje oduvijek i u svakom trenutku povijesti su imale izniman značaj za razvoj gospodarstva i društva. Rimsko carstvo i danas je predmet proučavanja brojnih povjesničara te se smatra za najveće i najdugotrajnije carstvo na svijetu. Prije nego što je postao carstvo Rim je bio republika. I uspješna republika. Dapače, za vrijeme republike Rim je ostvario najveći napredak u smislu povećanja životnog standarda, razvoju kulture, znanosti, gradnje. Povjesničar Livy je zapisao da su se prvi bankari (argentarii) u Rimu pojavili u 310. godini BC. Oni su, uz velike priljeve novca iz osvojenih provincija, doveli do velikog rasta kredita te time i količine novca u ekonomiji. Između 150. i 50. godine BC količina novca (Denarii) u cirkulaciji je porasla od 68 milijuna do 240 milijuna. Sličan rast je zabilježen kod depozita i kredita. To je dovelo do investicijskog ciklusa u građevini i poljoprivredi. Rim je sagradio ogromne akvadukte (Aqua Marcia i Aqua Tepula) koji su udvostručili ponudu vode u gradu. Rimska gradnja cesta u Italiji, Makedoniji, Španjolskoj i azijskim provincijama se može mjeriti samo s razvojem Kine danas ili željeznica u 19. stoljeću. Rimski BDP je po nekim procjenama rastao 0,54 % godišnje od 150. do 50. godine BC (72 % za cijelo stoljeće). Trgovina na Mediteranu (što se vidi iz količine ostataka brodova u Mediteranu) je porasla 500 % od 249. do 50. godine BC. Taj rast je nezapamćen u rimskoj povijesti, niti će se ponoviti.

U  88. godini BC Mithridates je napao rimske azijske provincije u koje je bilo puno ulaganja. To je dovelo do kolapsa financijskog sustava Rima.

Ciceron je zapisao:

For then, when very many people lost large fortunes in Asia, we know that there was a collapse of credit at Rome, because repayments were interrupted. It is indeed impossible for many individuals in a single state to lose their property and fortunes without involving still greater numbers in their ruin. Defend the Republic from this danger; and believe me when I tell you –what you see for yourselves—that this credit and this system of monies (the Latin word is pecuniae), which operates at Rome in the Forum, is bound up in, and is linked with, those Asian monies (the Latin term is pecuniae Asiaticae); the loss of the one inevitably undermines the other and causes its collapse.

Ovaj šok liči na recesiju 2007. odnosno subprime krizu. Dogodio se pad kreditne aktivnosti, poduzetnici su izgubili na investicijama u Aziji, nisu mogli vraćati kredite, banke su se našle u problemima i cijela ekonomija je stala.

U SAD-u (ali i ostatku svijeta) banke su tih godina “spašavane”. Države su upumpale dosta novca da bi dokapitalizirali banke. Centralne banke su smanjile kamatne stope itd. Sve u svrhu oživljavanja gospodarstva i sprečavanja daljnjeg pada kredita. U SAD-u je to bilo prilično uspješno. No mnogi su u javnosti bili iznimno ljuti zbog toga. Smatrali su da nema potrebe spašavati banke. Ili ako ih treba spašavati neka ih spašava 1 % najbogatijih i slično. Čuli smo brojne loše i lošije prijedloge. SAD su izišle iz krize. U prošlom kvartalu rast je bio 5 % u odnosu na prošli. Država je i zaradila na tom poslu. Naravno da postoje brojni koji se sa mnom neće složiti i koji smatraju da je spašavanje banaka velika glupost. No pogledajmo povijest i što se događa ako se odabere drugi i drugačiji put.

Nakon što je kriza izbila u Rimu iste godine su Sulla i Pompej Rufus donijeli zakon koji je dopustio djelomično vraćanje dugova (odnosno otpis dijela duga bez kriterija) te su ograničili kamatne stope (nešto što se danas radi u slučaju CHF npr.). Kasnije je Sulla počeo oduzimati imovinu uvaženim (bogatim) građanima što je dovelo do daljnjeg pada cijena imovine te time dalje ugrozilo bilance banaka. I daljnji postupci su doveli do toga da je novac postao tight, odnosno nije bilo kreditne aktivnosti. Sve te populističke odluke su dovele i do političke krize. Sulla je postao moćan (a i omiljen među pukom zbog svojih populističkih postupaka). Kasnije je vojno preuzeo vlast. Senat ga je proglasio diktatorom (što se radilo samo u slučaju da je grad direktno ugrožen). Sulla se u krvi obračunao s neistomišljenicima prodajući to kao obračun sa 1 %. Ovi događaji označili su početak pada rimske republike. Demokracija u Rimu je nestala i napredak u rastu BDP-a, životnog standarda i društva u cjelini više nikad neće doseći prethodne razine te će nastaviti padati te završiti s konačnim krajem Rima.

Povijest treba izučavati da ne bismo učinili pogreške prošlosti. Populizam trenutno zvuči primamljivo i slatko, međutim može dovesti do nesagledivih posljedica.

Financije su važne. Bankarstvo je iznimno važno. Thales (jedan od osnivača zapadna znanosti) nije samo poznat po trokutima. Bavio se i trgovanjem te e obogatio kroz “špekulativno” trgovanje maslinama. Fibonacci je razvio cijelo novo područje matematike da bi pomogao trgovcima u njihovim izračunima. Papa Innocent IV je pravdao plaćanje premije rizika (danas bi ga socijalisti iz Crkve vjerojatno razapeli). Sveti Toma Akvinski je na neki način pravdao insidersko trgovanje. Galileo Galilei je bio vjerojatno prvi financijski inženjer (quant). Za Cosima Medicija je istraživao problem kockanja. Pascal i Fermat su rješavajući problem točaka došli do formule koja je u suštini Cox-Ross-Rubensteinov model (Black-Scholes je specifični oblik diskretnog CRR modela). Isaac Newton je radio za Royal Mint (Centralnu banku Engleske) te preveo Englesku sa srebrnog na zlatni standard.

Jučer su na N1 u emisiji Pressing gostovali Vilim Ribić (sindikalist) i Saša Cvetojević (poduzetnik). Tema emisije je bila štednja ili potrošnja. Zanimljivo je bilo slušati kako sindikalist “uči” poduzetnika ekonomiji. Razina samouvjerenosti koju je gospodin Ribić prikazao i njegovo inzistiranje na samo jednom modelu ekonomske misli su bile dovoljne i onom tko se i ne razumije u ekonomiju da shvati o kakvom se populistu i neznalici radi. Osobe koje stvari gledaju samo crno ili bijelo su obično one koje su najopasnije. Količina gluposti izrečenih s njegove strane je velika, pa ni ne preporučujem gledati cijelu emisiju. No meni je bilo zanimljivo kad je govorio kako “i bogati trebaju podnijeti teret krize”. I kako u SAD-u bogataši pomažu zajednici, da su filantropi i da vraćaju društvu – dok to u Hrvatskoj, po njegovim navodima, nije tako.

Mitove treba demistificirati pa tako:

1. Gospodin Bakić kojeg sindikati vjerojatno gledaju kao samog sotonu (zato jer jednostavno predstavlja činjenično stanje) radi izvrstan projekt te SVOJIM novcem donira računalnu opremu hrvatskim školama. Mislim da je time učinio za školstvo više nego je gospodin Ribić učinio za cijelog svog života. O drugim projektima kao što su npr. donacije bespilotnih letjelica GSS-u nema potrebe ni govoriti. Samo ovo je ustvari dovoljno da razbije mitove o “zlim bogatašima”.

2. Ante Vlahović, jedan od najbogatijih Hrvata donirao je SVOJIH 1.5 mil eura djeci bez roditelja. Također sve naknade za rad u nadzornim odborima. Plinio Cuccurin također donira, a s Ladonjom je, pored politike, radio izvrsne dobrotvorne stvari. Adris grupa je donirala više od 100 mil kuna za razne dobrotvorne svrhe. Zaklada Adris je pored toga podijelila od 2007. do 2013. 23.6 mil kuna.

3. PBZ i American Express su imali akciju  “Činim dobro svaki dan” gdje je prilikom svake kupnje Amex karticom 35 lipa išlo u korist projekta Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH Praćenje djece s neurorizicima.

4. HT svake godine donira milijune kuna. Našao sam podatak da je Ivica Mudrinić 2006. donirao 4,5 mil kuna različitim udrugama.

5. Obitelj Lukšić je osnovala zakladu koja financira stipendije za hrvatske studente na Harvardu.

6. Agrokor donira javno, dok Todorić to radi ipak tajno (što je razumljivo zbog medija i javnosti kakve imamo).

7. Franjo Luković je do 2006. donirao više od 17. mil kuna (vjerujem da i dalje radi isto iako nisam našao podatke).

Vjerujem da i sugovornik u emisiji gospodin Cvetojević, kao i njegove tvrtke, donira. Uostalom možete vidjeti i ovdje jedan primjer.

Naravno da ima i poduzetnika i bogatih ljudi koji ne plaćaju radnike, dobavljače, ove ili one. Lažu, petljaju i/ili kradu. Ali to ustvari nisu poduzetnici. Za njih postoji ime. Postoje i djelatnici banaka koji lažu ili se kockaju, ali oni nisu bankari. Poduzetništvo je važno. Bankarstvo je važno. Bogatstvo je važno.

 

Pazite se raznih modernih Cadea ili Sulla koji se možda prezivaju Ribić, Sinčić ili Kapović. Budite oprezni kada netko prodaje laka, populistička rješenja kao nešto inovativno i savršeno. Nemojte zbog schadenfreudea mrziti banke i financije. Povijest nas uči lekcije koje su važne za zapamtiti.

 

[1] Više o ekonomiji u Rimu: http://www.li.com/events/rome-s-economic-revolution

Oglasi