Par poruka za izbore

by IsakN

Približava se još jedan izborni proces u BiH. Iako je od rata prošlo punih 18 godina ne vidim da su se parole (a ni ljudi promijenili). Kvaliteta plakata je doduše, valja priznati, nešto bolja. Šator, performeri i publika ostali su isti. Pokušavam koliko imam vremena kroz medije pratiti koje note sviraju glavni igrači najvećih stranaka. Kad sve zbrojimo i oduzmemo mislim da su stvari najgore ikad.

Nacionalizam

Glavna priča BiH stranaka je i dalje nacionalizam. Stožerne nacionalne stranke pokrenule su one iste priče – RS hoće da se odvoji, Hrvatska hoće treći entitet, Bošnjaci ne daju nikome ništa i slično. Iako ne smatram da ove teme nisu važne (doduše svakako sam da se narodi samoodređuju pa time i Srbi iz RS i Hrvati u BiH, Škoti u UK itd…), činjenica je da političari u BiH ove teme potiču jer nemaju apsolutno ništa drugo. Zamislite Milorada Dodika da priča o ekonomiji, razvoju, manjim porezima, liberalizaciji ili nečem sličnom. Ili Bakira Izetbegovića. Ili još bolje Cerića ili Čovića. No way. Njihov jedini as u rukavu je ona stara »divide et impera«. Dodik bi izgubio sve kad bi RS zaista postala nezavisna. Narod bi (nažalost tek tada) progledao i vidio koliko je njegova politika (i ostalih političara šuplja). Isto tako je i na ostale dvije strane. Zato bilo bi dobro kad bismo nekako mogli zaboraviti nacionalnu priču te glasati po nekim drugim kriterijima. Osobno sam izgubio nadu u to jer generacije koje sad prvi put imaju pravo glasati (godište 1996.) iako nisu doživjele rat su toliko zatrovane pričama roditelja, komšija i ostalih i mrze kao i stari. Tako da tu ostaje samo nada.

Novinari

Ono što me jako smeta je da novinari nikad ne postavljaju prava pitanja. Novinari uvijek pitaju neke gluposti koje opet potpiruju nacionalizam ili tamo neke gluposti vezane uz EU i slično. Zašto pred izbore jednog političara koji je npr. magistar ekonomije ili nešto slično upitaju o tome šta misli kako će politika ECB-a utjecati na BiH? Ili može i neko jednostavnije pitanje. Neko pitanje iz kojeg će se teško izvući populizmom. Pitanje koje ima jednostavan odgovor. Ili nikakav. Kod naših političara će uglavnom biti nikakav. Ali novinari kao da su isto nemoćni izaći iz tog začaranog kruga.

 Mladi 

Kad čujem parolu kako bi “mladi trebali mijenjati stvari” naježim se. Ljudi bilo stari, bilo mladi su ljudi. Sa svojim vrlinama i manama. Sa svojim obiteljima, željama, strahovima i planovima. Mladi ljudi čiji su roditelji (ili drugi članovi obitelji) članovi određenih stranaka također uživaju u plodovima iste političke rente. Zar im je cilj uništiti svoj izvor  prihoda i moći? Mladi ljudi su korumpirani koliko i stari. Većina će lako zamijeniti dugogodišnje studiranje sa kupljenom diplomom, teški posao u privatnom sektoru za posao u javnoj ustanovi ili navijati za veće poreze koji bi se trebali preliti njima u džep. Zato treba prestati očekivati da će mladi ljudi promijeniti stanje. Neće. Također, mladi u BiH su zapeli u komunizmu te i oni koji nemaju nikakve direktne koristi od države i koji bi trebali navijati za promjene govore o “zločestim privatnicima” i o tome kako “država treba obezbijediti posao” te kako je u “komunizmu bilo bolje”.

Nedavno sam pročitao izvrstan tekst na tportalu o sukobu generacija. I zaista, ono čega mladi nisu svjesni je da su naši roditelji potpuno zabrljali te da oni danas troše našu budućnost. Jer stanje zaduživanja i trošenja budućih prihoda neće trajati beskonačno. Dapače, ovim tempom, završit će prije nego i mi odemo pod zemlju. Kad naši roditelji koji su danas vladajuća garnitura i oni koji odlučuju ko će biti na vlasti završe sa svojim rasipništvom i socijalizmom nama će ostati samo dug koji iza sebe nema nikakvu imovinu (a kamoli da ima produktivnu imovinu koja bi valjda trebala biti cilj zaduživanja).

Autoceste

I sad dolazimo do jednog tako očitog primjera kako nam kradu budućnost, a naivnima mažu oči i govore kako je to sve za dobrobit zemlje. Izgradnja autocesta u BiH se konačno pokrenula. Ali cijene te autoceste su astronomske. Mi imamo jednu dionicu od 20 km koja košta 470 mil eura! (prve procjene su bile 200 mil eura). Naravno političari su puni objašnjenja (te mostovi, te tuneli te ovo te ono), ali to je 23.5 mil eura po kilometru. To je zastrašujuće. U hrvatskoj je prosječna cijena po kilometru rasla od 4 do 17 mil. eura. Što je opet puno manje od 23.5 mil. Pokušajte zamisliti te cifre. A Hrvatska je autoceste gradila u jeku ekspanzije kada su cijene građevinskih radova bile u prosjeku veće. I nedajte se zavarati nekim idejama kako će autoceste podići i proizvodnju, oživjeti industriju i trgovinu i nešto slično. Iste priče je pričala politika u Hrvatskoj i ništa se nije dogodilo. Mjesta povezana na autocestu nisu čudom preko noći postala zanimljiva investitorima i nisu počela proizvoditi. Ceste su (osim ljeta) prazne i ne mogu se pokrivati svojim prihodima. To su činjenice. Kod nas se govori kako je to europski koridor VC i kako će Luka Ploče postati kao ulazna luka za pro..blablabla… Da li je iko pogledao poslovanje Luke Ploče? Prihodi su od 2008. pali sa 203 mil kuna na 120 mil. I sad će kao cesta to poboljšati? Kraj konkurencije Kopra, Trsta i Rijeke? Yeah right. Drugi veliki argument je zapošljavanje ljudi na izgradnji autocesta. A šta ćemo kad završimo autoceste? Šta će ti ljudi raditi? Ima ona priča kad je Milton Friedman bio u posjeti Kini pa su ga vodili da vidi velike građevinske radove gdje su ljudi lopatama kopali (radne akcije zvuči poznato…), a on upitao zašto ne koriste bagere. Ovi su rekli pa ovako zapošljavamo više ljudi. Na to je odgovorio: “Pa dajte im onda da kopaju kašikama pa ćete moći zaposliti još više ljudi.” Političari vole nepotrebna zapošljavanja jer oni se samo vode brojkama. Prosperitet dolazi kroz produktivnost. A nakon izgradnje autocesta imat ćemo isti broj nezaposlenih + veliki dug. A tu je i ovaj članak – “Po najskupljim cestama vozi se u BiH.”

Populizam

Sve to nas dovodi do najvećeg problema. Populizma. Populizam je zarazan i populizam uništava samo tkivo društva. A političari u BiH su valjda doktori znanosti iz populizma. Citirat ću jedan odlomak iz teksta hrvatskog ekonomiste Ante Čičin Šaina još iz 2006. godine. Obratite posebnu pažnju na boldano.

Populizam u svim njegovim varijantama glavni je uzročnik očigledne konfuzije i brojnih problema s kojima se sve teže suočavamo. Populizam degradira građanina na puki objekt političke manipulacije uz istovremenu duboku kompromitaciju svih političkih stranaka i njihovih vođa. Izazovi koji nam sigurno predstoje zahtijevaju promociju građana-birača na razinu racionalnog i društveno odgovornog subjekta.

Na razini građana i njihovog odnosa spram gospodarstva pogubnost populizma nadasve se očituje u tome što naši populisti ne mogu, ili ne žele, uvažiti neophodnost dalekosežnih promjena koje se nameću zbog sloma prethodnog privrednog sistema kao i niza drugih čimbenika koje razvitak modernih društava neprekidno nameće.

Umjesto toga, oni svjesno ili nesvjesno zamagljuju stvarne probleme jednostavnim zalaganjem za ono što većina građana želi čuti. Nije teško dokučiti što prosječni građanin želi čuti: dobro plaćeno i trajno sigurno radno mjesto, besplatne zdravstvene usluge, garantirana državna mirovina, i tome slično.

Sve je to lijepo i fino, ali je za većinu zemalja postalo neostvarivo. Budući da je to doista tako, za pretpostaviti je da će frustracija i razočaranja građana biti znatno manje ako ih se otvoreno i na vrijeme upozna s onim s čim će se ubuduće morati suočiti.

Još su pogubniji učinci populističkih ideja na nosioce političke vlasti, a time i na djelotvornost državnog aparata. U nedostatku znanja, volje i hrabrosti da se suprotstave populističkim postulatima, dobar dio naših političara olako prihvaća populističku ideologiju, a to ih onda neizbježno vodi u srljanje iz jedne nevolje u drugu.

Uvažavanjem populističkih postulata, kao što je na primjer čuvanje svih tekovina socijalne države, političari neizbježno upadaju u zamku davanja neostvarivih obećanja. Kako je riječ o obećanjima koja se ne mogu ostvariti, dolazi do neizbježnog diskreditiranja politike kao takve.

Posljedice takve prakse katastrofalne su; naime, stvara se atmosfera u kojoj sve veći broj ljudi počinje vjerovati da su svi političari lopovi jer „svi oni rade samo za vlastitu korist!“ Slijedom takvog stanja duha javlja se sve veća nevjerica u čitav ekonomski i politički sistem, jer “to nije ono što smo mi očekivali“.

Još samo nedostaje zaključak da svi demokratski izabrani političari, neovisno o tome kojoj stranci pripadaju, čim se domognu vlasti počinju raditi protiv interesa onih koji su ih izabrali! Što onda očekivati u pogledu daljnjeg razvitka čitavog političkog sistema i odnosa građana spram čitavog okružja?

Budući da parlamentarna demokracija ne može djelotvorno funkcionirati bez neophodnog povjerenja građana u (njihove) demokratski izabrane političare, postavlja se pitanje: što činiti kako bi se uspostavio barem minimum tog neophodno potrebnog povjerenja? Nije li došlo vrijeme da i naši političari, umjesto neostvarivih obećanja, konačno progovore i o neizbježno neugodnim problemima, koji nam sigurno predstoje?

 

Lijevi i desni

U BiH ne postoje lijevi i desni kad su u pitanju važna (ekonomska) pitanja. Svi su oni lijevi i zapeli u socijalizmu. Još gore oni su zapeli u socijalizmu gdje čak ni ne pokušavaju raditi za narod nego za sebe i one bliske sebi. Zato nedajte se zavarati nekim parolama kako neki nisu nacionalisti i kako su jedni za građansko društvo i nešto slično. Ti su još najopasniji jer pod krinkom građanskog društva povećat će moć centralne države i uzeti još više novca iz vaših džepova, zaustaviti privatne inicijative (osim ako nisu njihove) te zadužiti zemlju još i više.

Dobri samaritanac

Čuvajte se posebno političara koji obećavaju čuda, med i mlijeko. Dobro analizirajte poruke kojima vas zasipaju. Jedan primjer vrhunskog populizma povezan sa onim što sam ranije govorio je ova slika sa facebooka trenutnog premijera Nikšića.

niksicobecava

I sad su oni vrhunski spasitelji države zar ne?

Margaret Thatcher je rekla: “No-one would remember the Good Samaritan if he’d only had good intentions; he had money as well.” I tu je sva mudrost. Nikšić ima novac (naš) koji troši za svoje promidžbene ciljeve. Možda on zaista i ima dobre namjere, ali znamo gdje vode dobre namjere. Potrebno je poštivati ekonomsku logiku. Koju Nikšić ili ne razumije ili ne želi razumjeti.

A zanimljiva je ta priča o Dobrom Samaritancu. Čovjek je putovao iz Jeruzalema u Jericho i na putu je bio opljačkan, pretučen i ostavljen na cesti skoro mrtav. Niko ne pomaže čovjeku dok naiđe Samaritanac (koji su mrzili Jevreje po nekom defaultu valjda) i on se jedini zaustavi. Pomogne čovjeku. Dezinficirao mu je rane vinom, ublažio bol uljem. Stavio ga je na svog konja i odvezao do prvog prenoćišta. Platio je vlasniku prenoćišta da pazi na čovjeka i sve ostale troškove (hrane, odjeće) te rekao da će kad idući put navrati platiti još i više vlasniku samo da dobro pazi na njega.

Divna priča zar ne? Ali šta bi bilo da Samaritanac nije imao vina, ulja, konja i novca? Pa čovjek bi vjerovatno umro. I tako to ide. A naši političari glume Samaritance našim novcima. I troše ih bez logike te dio prebacuju u svoje džepove. Not cool, right?

P.s. Najgore od svega je što su u drugim (desnijim) strankama od SDP-a još i gori ljudi tako da…

Kraj

Za kraj nemam puno više šta reći. Pazite za koga glasate. Tražite odgovornost i, kvragu, pitajte. Pitajte. Pitajte. I učite. Nemojte prodavati ni vlastitu budućnost za neki trenutni današnji fiks. Jer droge će nestati. Za sve. Bili vi članovi stranaka ili ne budućnost zasnovana na ovakvom ekonomskom modelu je predvidljiva (i siromašna).

Oglasi