(Debilno) društvo traži skrbnika

by IsakN

Nedavno je objavljeno zanimljivo istraživanje da bi većina ljudi radije bila podvrgnuta elektrošokovima nego sjedila u miru 15 minuta i razmišljala. Na prvi pogled se čini nevjerovatno, ali izgleda da se teško nositi sa vlastitim mislima i da više volimo biti šokirani, udareni ili nešto slično. Ali to nije ono što mene najviše fascinira. Mene više fascinira potreba pojedinaca da neki viši kolektiv riješi sve njihove probleme. I onda se okreću svemoćnoj majčici državi koja je tu, spremna da uskoči kad god nekom nešto treba.

nanny state

Primjer 1: Zaštita potrošača i švicarski franci

Slušam na radiju emisiju o zaštiti potrošača. Govori se o institutu osobnog bankrota koji se uvodi u Hrvatskoj. Znači ima ljudi koji su opterećeni kreditima, dugovima koje treba platiti i sad će kad već dođe do toga građanin koji je u problemu dobiti stečajnog upravitelja koji će rasprodati svu moguću imovinu da bi se namirio dug, a građanin će imati neki minimalan iznos za preživljavanje dok se dug ne otplati. Ne ulazeći u detalje tog zakona zanimljivo je kako to ekipi iz udruge za zaštitu potrošača smrdi jer eto zašto bi se rasprodalo, ima tu građana sa malo duga, treba oprostiti, treba ovo, treba ono. Najbolji komentar tog stanja sam pročitao od Željka Ivankovića na banka.hr ovdje, gdje je podastro podatke da 3000 građana duguje 24 mlrd kuna, što znači da će se zakonom oni najmanji dužnici lako riješiti, prodati manji dio imovine i dugovi su plaćeni. Gospodin Ivanković izvrsno poentira ovdje:

Čak i početna analiza pokazuje da je ogroman postotak dugova građana posljedica lopovluka, klijentelizma i nefunkcioniranja pravne države, a ne nemilosrdnog ponašanja vjerovnika. Ne uzme li se to u obzir, rješenje neće biti rješenje, nego čišćenje terena da se ista stvar ponovi. Uostalom, kad se već govori o “nelikvidnosti” problem je star desetljećima, stariji od samostalne hrvatske države. Običaj je bio da se rješava inflacijom, dakle na teret svih, pa sukrediti na kraju otplaćivani kutijom cigareta. Kampanja se vodila da se I ovaj put učini jednako, ako ne inflacijom, a ono linearnim otpisom. U nekim slučajevima kampanja je dala rezultata, no to nikom nije donijelo pravu korist. Vrijeme je da se pokuša pažljivije i razumnije.

I onda dolazimo do onog ozbiljnog problema društva. Kad se zadužujemo i kad trošimo onda je to samo naš novac. Kad te dugove ne možemo vraćati onda je to problem društva i SVI bi trebali platiti za nas. Zanimljivo.

Ista stvar je i sa kreditima u švicarskim francima. Tečaj franka raste, građani u gubitku, plač, spasi nas državo, kazni banke. Cool. A da je recimo franak padao i da su banke gubile bi li građani vratili bankama novac? Ili bi li pristali na to da dražva pomogne bankama?

A i smeta me sama ta ideja da sam ja potrošač kojeg treba šititi od zla korporacija ili već koga. Pa jesam li ja debil ako kupim jednom pokvaren proizvod jednog proizvođača da ću ići opet kupovati isto. Ako mi u jednoj trgovini uvale pokvareno meso, da li ću ja stvarno i dalje kupovati kod njih? I da li će oni opstati dugo u poslu ako svim klijentima budu prodavali loše proizvode? I jesam li ja potrošač kad kupujem, radnik kad radim, a poduzetnik ako proizvodim? Ili sam sve to. I zaista je glupo davati ovlasti nekim udrugama ili sličnim koji će nadgledati šta “potrošač” smije ili ne smije kupovati. Probudimo se i pronađimo malo vlastite odgovornosti, a i ponosa.

Primjer 2: Zdravstvo

U zdravstvu odgovornost pacijenta već odavno ne postoji. Zdravstvo je kao besplatno i svi imaju prvo na sve. A je li to stvarno tako? Ili neko ipak plaća sve što se potroši hm…. Znam puno primjera iz zdravstva gdje ljudi dolaze zbog gluposti kod doktora. Neko dobije malo višu temperaturu pa ode do bolnica čisto reda radi. To što su resursi ograničeni i što time oduzima vrijeme doktora, sestara i ostalih službi koji bi mogli liječiti nekom kome je to zaista potrebno, to nije važno.

Pacijent dobije lijek koji je jako skup i koji je važno uzimati u točno određeno vrijeme u danu. Pacijent zaboravi na vrijeme. Cijela terapija koja je jako skupa propada. Pacijent ima pravo na drugu terapiju bez ikakvih penala. Sustav gubi novac zbog neodgovornosti pacijenta. Pacijent se žali da bi ga doktor trebao zvati i govoriti mu kad treba piti lijek. What?

Primjer 3: Starost

Žena zove u radio emisiju posvećenu skrbi za starije osobe i žali se kako živi sama u stanu i kako bi voljela da joj DRŽAVA osigura skrbnika koji će dolaziti svakodnevno, kuhati, čistiti i uglavnom pomagati toj gospođi. Ona sama ne može, a djeca su se odselila, žive svoje živote i pomažu koliko mogu. Ona ne bi u dom, već bi ostala u svom stanu. Ok, gdje je problem? Pa skrbnika neko mora platiti. Gospođa bi da to plati država odnosno socijalno osiguranje. A zašto ne bi recimo gospođa vlastiti stan stavila pod hipoteku, digla novac i plaćala skrbnika? Bi li to bilo pošteno? Ako nešto ostane od imovine nakon što gospođa umre to ide nasljednicima i svi mirni. Ili ne? Mislim otkud odjednom pravo da neko traži skrbnika povrh svih ostalih socijalnih prava i još ako taj neko ima vlastite imovine. I ako ima imovinu je li kapitalista kako to vole naglašavati socijalisti i razno-razni borci za sva moguća prava (bez odgovornosti naravno).

Primjer 4: Prirodne nepogode

Nakon svakog nevremena narod plače, kuka, poziva općinu, kanton/županiju, državu, ovog, onog da pomogne. Sve je to divno i krasno međutim zanimljiv je podatak da manje od 5 % poljoprivrednih površina je osigurano. Vjerujem da veliki broj stambenih objekata također nije osiguran. Znači ljudi uopće ne razmišljaju o takvim stvarima. A kad problem nastane onda imaju PRAVO da im država nadoknadi štetu. Već u Sloveniji je puno veći postotak ljudi koji osiguravaju imovinu. Nevrijeme dođe, šteta se zbroji, osiguravatelj isplati premiju i doviđenja. I nije stvar u bogatstvu društva već u mentalitetu, jer se uz male uštede (npr. cigarete, alkohol, kladionica…) može plaćati osiguranje. Ali ne to nema smisla, jer tu je ipak svemoćna država (tj. drugi građani koji štede i stvaraju) da plati nečiju neodgovornost.

 

Ovaj post će svako shvatiti na svoj način, ali mene iskreno zabrinjava kakvo smo društvo postali i gdje niko ne preuzima odgovornost za sebe. Svi bi prava, niko odgovornost. I svi bi da neka viša sila riješi naše probleme. Budimo veoma oprezni kad tražimo od svemoćne majčice države pomoć i kad smo spremni odreći se i puno sloboda u svrhu neke lažne sigurnosti. Takve stvari obično završavaju ovako.

Oglasi