Zemlja znanja ili maksimizacija koristi?

by IsakN

S kim god da razgovaram, koju god raspravu o razvoju, ekonomiji, napretku da slušam ponavlja se jedna uobičajna fraza – obrazovanje je ključ. Ali ne samo to – visoko obrazovanje je ključ i rješenje svega. “Mi trebamo više fakultetski obrazovanih!” je mantra u ustima aposlutno svakog građana i to je valjda jedino oko čega se svi političari mogu složiti. Spremni smo visoko obrazovanje dizati na toliki pijedestal da je ono postalo metafora svega lijepog, uspješnog i ideal naše svijetle budućnosti. I to ide toliko daleko da smo spremni odbaciti sve one koji ne studiraju, kao da su oni manje vrijedni, manje pametni i kao da su baš oni kamen koji naše društvo vuče u ponor.

Sa glorifikacijom visokog obrazovanja počela je i glorifikacija gimanzijskog srednjoškolskog obrazovanja. Svi oni koji ne idu u gimnaziju su manje vrijednu, a često i etiketirani još gorim riječima. Jedan bloger koji komentira događanja iz mog rodnog grada je na osebujan način iznio svoja zapažanja i zgroženost ponašanjem djevojaka koje pohađaju strukovne srednje škole. No da li je to možda “društveno neprihvatljivo” ponašanje ustvari za pojedinca maksimalno korisno?

Na papiru jako lijepo izgleda činjenica da se mi svi trebamo obrazovati i da trebamo vrhunske ekonomiste, inženjere, pravnike, liječnike, matematičare, profesore, nastavnike itd. Stvarnost potpuno negira papir. BiH je rentijerska, politizirana država i odgovor na pitanje zašto se pojedinci ponašaju kako se ponašaju moramo tražiti u tome.

1. Politika i javna služba

Da bi se zaposlio u javnoj službi obično trebaš diplomu. Diplomu najlakše dobiješ na nekom od privatnih fakulteta gdje je znanje ustvari irelevantno. Oni povezani sa politikom su vlasnici fakulteta, diplomu dobiješ lako i preko veze se zaposliš. Sve pet. Ima npr. jedan fakultet u jednom selu mjestu kraj mog rodnog grada koji na slici dodjele diploma svojim diplomantima piše: “Želimo Vam uspjeh u radu u javnim ustanovama i UN-u.” Sumnjam da će doći do UN-a tako da je svima jasno čemu je svrha takvih fakulteta.

2. Privatni sektor

Privatni sektor se dijeli u dva dijela. Prvi je vezan uz politiku i tipičan je primjer rent-seekinga. Žive odlično i zarađuju ogroman novac, ali ne trebaju u svom poslu visokoobrazovani kadar. Eventualno nekoliko pravnika i ekonomista i pokojeg inženjera ako se radi o nečem proizvodnom (npr. građevini) i to je to. Sve ostalo je ustvari nepotrebno.

Drugi dio je onaj koji nešto stvara i bori se. On treba ljude sa znanjem, ali zbog nedostatka kapitala u našoj državi i cijelog stanja oni ne mogu to znanje planiti kako treba jer i sami jedva preživljavaju. A ako znanje ne možeš platiti da li je onda inteligentnim pojedincima optimalnije preseliti se u jednu od dvije gore navedene skupine ili preseliti u drugu državu?

Šta je pojedincu da čini?

U ovakvoj situaciji pogledajmo šta ostaje jednoj mladoj osobi koja razmišlja o svojoj budućnosti. Može se učlaniti u političku stranku i studirati nešto (bilo šta) i na kraju imati odlično i sigurno mjesto u državnoj službi. Može eventualno isto u vezi s politikom tražiti svoje mjesto pod suncem u nekoj od rentijerskih djelatnosti (npr. notarstvu) ili u nekoj drugoj djelatnosti povezanoj s državom.

E sad zašto bi se neko odlučio studirati nešto zahtjevno kao što je medicina i zarađivati 1386 KM kao specijalista nakon XX godina obrazovanja? A i ne samo to – zašto bi neko jako inteligentan trudio se na svom studiju prava i ulagao u znanje kad bi mogao završiti na nekom privatnom fakultetu, dobiti diplomu i preko veza se zaposliti negdje bez problema, a vrijeme iskoristiti na zabave, izlaske i slično? Racionalnije je ne trošiti toliko vremena sjedeći nad knjigom.

Treba pogledati istini u oči i reći da mi ne trebamo visokoobrazovane, a pogotovo ne trebamo npr. liječnike, inženjere, matematičare, ali i vrhunske (one koji stvarno žele biti odlični u svom poslu) ekonomiste, pravnike itd.

A sad šta rade npr. djevojke koje u školu dolaze našminkane i obučene kao da idu na zabavu? Pa maksimiziraju svoju korist. Znaju da su srednje škole u koje idu beskorisne (i gimazija je realno beskorisna), da pored toga nemaju te škole ni nikakvu odgojnu funkciju (svrha im je da slušaš vrhovno biće profesora i učiš napamet ono što on kaže) i onda rade ono što im je najkorisnije. Uživaju u svojoj mladosti i konkretno za Cazin – traže način da odu u zemlje zapadne Europe. To će uraditi udajom za nekog ko je već u Europi, a šmnika i odjeća su upravo marketing. U Europi će završiti neki tečaj i raditi za pristojnu plaću ili biti kod kuće i posvetiti se odgajanju djece. I to je odlično. Zašto bi ih neko tjerao da idu učiti neke gluposti koje nikad neće moći primijeniti samo u svrhu “diplome”?

Uostalom da li je neko pogledao strategiju razvoja općine Cazin? Samo se govori o turizmu, turizmu, turizmu i poljoprivredi i nešto malo prerađivačkog sektora. Pa onda školujmo ljude za to, ali za to ne trebaju nikakvi fakulteti i to je gubljenje i vremena i novca. Nema problema da budemo društvo poljoprivrednika, konobara, sobarica itd. i to ustvari nije i nikakva sramota i može se zaraditi odličan novac. Ja stvarno ne vidim apsolutno nikakav problem tu, ali nemojmo se lagati nekim mitovima o visokom obrazovanju i zemlji znanja. Jednostavno prestanimo sa tim i shvatimo u kojem društvu živimo i želimo li ga mijenjati. Promjene neće doći ako povećamo broj visokoobrazovanih za X % ako će oni ili biti nezaposleni ili odlaziti vani ili i sami nastavljati sa rentijerstvom.

Dok god je politika nit vodilja društva i dok god je rentijerstvo najprofitabilnija djelatnost visoko obrazovanje (a o znanosti i da ne govorimo) je besmisleno jer troši resurse i društva i pojedinaca.

[1] Murphy et al, The Allocation of Talent: Implications for Growth, http://www.nber.org/papers/w3530 – o vezi rasta, rent-seekinga i odabirima najtalentiranijih u društvu

Oglasi