Iluzija asimetričnog uvida, slučaj Franak, Sanader, sudovi i pravda

by IsakN

Koliko dobro poznajemo svoje prijatelje? Odlično zar ne? Znamo izabrati pravi poklon za njih, znamo šta ih pokreće, čega se boje, u kakvim stvarima uživaju itd. A koliko naši prijatelji poznaju nas? Pa naravno manje nego što mi znamo o njima. Puno manje.

2001. istraživači Emily Pronin i Lee Ross sa Stanforda, Justin Kruger sa Sveučilista u Illinoisu i Kenneth Savitsky sa Williams Koledža su proveli niz različitih eksperimenata.

U prvom eksperimentu su ljudi ispunjavali upitnik o tome kako dobro poznaju svog najboljeg prijatelja. Pokazali su im niz slika koje prikazuju ledenjak koji je do određenog nivoa uronjen u vodu (slika 1). Morali su zaokružiti sliku u kojem nivo izvan vode predstavlja koliko oni poznaju svog prijatelja. Zatim su ispunjavali drugi upitnik u kojem je pitanje bilo obrnuto tj. morali su utvrditi koliko njihovi prijatelji znaju o njima. U prvom pitanju subjekti su smatrali da jako dobro poznaju svog prijatelja i zaokružili sliku sa velikim dijelom ledenjaka izvan vode. U drugom slučaju je bilo obrnuto – smatrali su da njihov prijatelj o njima zna puno manje i većina je bila ispod vode.

icebergSlika 1. Primjeri slika korištenih u istraživanju

Dalje su isti istraživači grupu ljudi pitali da opišu trenutak u kojem se osjećaju najviše “svoji”. 78 % ljudi je opisalo nešto unutarnje i nevidljivo – npr. osjećaj kad vide da je njihovo dijete uspjelo u nečemu ili osjećaj nakon uspješnog nastupa, obavljenog posla i slično. Kada su ih pitali da opišu trenutak kada smatraju da su njihovi prijatelji i rođaci najviše “svoji” samo 28 % ih je opisalo unutarnje stvari. Većina je opisala određene radnje vidljive izvana npr. Tom je najviše Tom kada priča šale, Jill je najviše Jill kada se penje po planinama itd. Budući da ne vidimo unutrašnjost drugih težimo tome da ih opisujemo onim što čine.

Stvari su još gore kad se od pojedinaca odmaknemo grupama. Istraživanja su pokazala da liberali misle da mnogo više znaju o konzervativcima nego konzervativci o njima. Konzervativci su smatrali da mnogo više znaju o liberalima nego liberali o njima. Isto tako smatrali su da više znaju o drugoj grupi nego i ta druga grupa zna sama o sebi. Grupa ljudi koja je protiv abortusa je smatrala da zna puno više o tome kakvi su ljudi koji su za abortus i obrnuto ljudi koji su za abortus su smatrali da potpuno poznaju ljude koji su protiv abortusa.

Iluzija asimetričnog uvida utječe da mislimo da odlično poznajemo druge, a da drugi jako malo poznaju nas. I još gore – mislimo da bolje poznajemo druge nego oni poznaju sebe. Isto je i sa grupama kojima pripadamo. Mislimo da druge grupe poznajemo bolje nego što one poznaju sami sebe.

Zbog ove iluzije ulazimo u još jednu opasniju – iluziju naivnog realizma. Vjerujemo da su naša mišljenja i percepcije istinite, točne i ispravne i ako se neko ne slaže sa nama mislimo da je nešto zamaglilo njihovu percepciju, da griješe, da su pod utjecajem jer ne vide stvari na pravi način – naš način. Dok smo mi sami i grupe kojima pripadamo puni nijansi sive svi ostali su crni ili bijeli. Problem je što kad smo pripadnici grupe osjećamo toplinu i komfort grupe – stranke, ideologije, religije, nacije – a sve one izvan naše grupe smatramo za autsajdere. Vojnici nalaze itekako uvredljiva imena za neprijatelje kako bi ih dehumanizirali i opravdali borbu. Pripadnici jedne religije smatraju da su drugi ludi i da će gorjeti u paklu. Političari iz jedne stranke one iz druge stranke smatraju glupima, nesposobnima i lošima.

Ove stvari vidimo svakodnevno. Ako ste ikad raspravljali s nekim o politici sjećate se onog osjećaja da druga strana jednostavno ne može shvatiti stvari na vaš način i kako biste željeli da oni samo vide stvari onako kako ih vidite i da shvate da su u krivu. S druge strane svi mi vjerujemo da potpuno shvaćamo mišljenje drugih, ali ga odbacujemo jer je – glupo. Nema potrebe da ih slušamo detaljnije, nema potrebe da razmišljamo o njihovom mišljenju jer znamo da je pogrešno.

Jedina stvar koja ujedinuje dvije različite grupe je vanjski faktor. Kad je nacija pod napadom izvana onda se ujedini bez obzira na političke razlike. Sve religije su ujedinjenje protiv ateizma, homoseksualaca i abortusa. Ljudsku rasu bi vjerovatno ujedinio napad vanzemaljaca.

Vratimo se sada na našu svakodnevnicu.

Udruga Franak (i javnost) protiv banaka

Mišljenje UF: Banke su lihvarile građane, promijenjive kamate su krađa, uopće nisu socijalno osjetljive, ostvarju extra profite na račun građana.

Mišljenje banaka: Mi smo temelji stabilnosti gospodarstva, poslujemo čak i u krizi dobro, imamo odličnu adekvatnost kapitala i ne trebamo pomoć države. Zapošljavamo, stvaramo i investiramo. UF i političari igraju na kartu populizma.

Da li su banke zaista lihvarile, da li zaista ostvaruju neki extra profit ili su se ponašale racionalno i davale kredite kojeg su ljudi bili žedni kao vode u pustinji u “zlatnim godinama”?

Da li je zaista normalno da kad raste i tečaj CHF banke jednostrano povećavaju kamate i ne nude nikakva rješenja dok nisu pritisnuti tužbama, bijesom građana i politikom?

Najvjerovatnije je da je istina negdje između. Naravno u medijima čujemo samo populizam sa svih strana, a odvjetnici i jedne i druge strane žele pobijediti one druge bez obzira na sve. Naravno, jer oni drugi su ipak – U KRIVU! A obje grupe su pripadnici istog društva, koje gospodarski nazaduje već više od 5 godina. I ta “vanjska” prijatnja bi ih trebala natjerati da surađuju umjesto da kroz ovakve show programe ubrzavaju propadanje. Slični su slučajevi poslodavaca i sindikata, vlade i poslodavaca, liječnika i minstarstva zdravlja itd.

Kako u ovako složenim situacijama doći do barem kvazi-optimalnog rješenja? Kroz institucije pravne države odnosno na sudu. Sud je taj koji bi trebao pokušati reducirati utjecaj brojnih iluzija na svoje razmišljanje kao i odmaknuti se od medijskih i drugih pritisaka i prosuditi racionalno na osnovu svih dostupnih informacija. Utopija. Sudovi ne rade to. Sudci su ljudi, padaju pod iste zablude kao i svi drugi i htjeli ili ne htjeli pripadnici su jedne ili druge skupine. Rijetki su oni koji se uspiju izdići iznad toga. To je nažalost ogroman problem koji prijeti društvima. Moramo odgajati racionalnije društvo i moramo birati kvalitetnije sudce.

Nedavno smo imali slučaj Sanader (ustvari još uvijek ga imamo). Šta smo vidjeli. Sanader je optužen kao jedini ratni profiter iako nitko ustvari nije potvrdio da je dobio bilo kakav mito. U Austriji su Hypo i njegovi čelnici optuživani za različite stvari, ali ne i za ovo. U slučaju MOL se nije moglo ispitati ključnog svjedoka (za kojeg je mađarsko pravosuđe utvrdilo da je nevin) i čitav slučaj se temeljio na svjedoku pokajniku Ježiću koji je govorio o 5 milijuna eura koji do danas još nisu nađeni niti vraćeni kako je sudac naložio (i nikom ništa). U slučaju FIMI medija imamo ogroman broj ljudi koji nisu imali pojma o ničemu i samo su slušali Sanadera. Imamo ženu jednog mesara koja tvrdi da njen muž nosi Sanaderu 17 mil kuna. Da li nekog zanima otkud tih 17 mil kuna? Ima li neki trag gdje su završili? Pa naravno da ne. Sve je to rekla-kazala. Sanader itekako može biti kriv, ali kao društvo moramo imati najviše moguće standarde prije nego nekog osudimo. Persumcija nevinosti je sveta! I dalje vrijedi da je bolje da 10 krivih bude oslobođeno nego 1 nevin u zatvoru. A kada kao društvo počnemo popuštati pod populizmom i pod ljudskim slabostima da želimo nekog vidjeti krivog za trenutno stanje našeg društva tad smo samo napravili novi korak prema dnu. Zamislite da po tako niskim standardima koje postavljamo neko optuži i osudi vas, vašeg prijatelja ili vaše dijete? Populizam i traženje krivca u kombinaciji sa iluzijom asimetričnog uvida su zapaljiva i opasna smjesa i trebamo dobro paziti da vatru koja već gori i dalje ne potpirujemo nego da tražimo način da ju ugasimo.

[1] The Illusion of Asymmetric Insight Study, http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/11642351

[2] Prosvjedi, populizam i demokracija, http://www.banka.hr/hrvatska/prosvjedi-populizam-i-demokracija-poruke-ante-cicin-saina

Oglasi