Zar je loše biti bogat?

by IsakN

Prije drugog dijela teme o razvoju lokalne zajednice jedan kratki post. Već danima slušamo kako se prebrojavaju milijunaši na području bivše Jugoslavije i čitamo novinske komentare o tome kako je to užasno, pokvareno i prije svega odvratno. Da pišem na ovu temu potakla me emisija Nulta točka HRT-a koja inače ima zanimljive teme (iako ponekad očajne goste). Tema je inače bila o tome kako izgleda Hrvatska 20 godina nakon što je postala neovisna, a veći dio emisije sa bavio time kako u Hrvatskoj živi preko 200 multimilijunaša i kako oni imaju x milijardi dolara bogastva i mogli smo slušati zgražanja jedne profesorice dramskih umjetnosti i o tome i kako ih treba oporezovati i uzeti im to bogatstvo.

Profesorica je navela i primjer Carnegie Hall-a koji je primjer filantropstva američkog bogataša i jednog od tada najbogatijih ljudi na svijetu Andrew Carnegie-a. Andrew je imigrirao s roditeljima u SAD iz Škotske i radio kao radnik u tvornici, skupljač računa (ne računovođa) i poštar. Napredovao je u karijeri i počeo ulagati i u svoj biznis. Nakon toga se značajno obogatio. On je bio veliki filantrop i napisao je članak “Gospel of Wealth”  (neki prijevod bi bio Evanđelje Bogatstva – citati ovdje) u kojem upravo govori o tome kako bogati i uspješni treba da pomažu siromašnima i cijelom društvu i kako treba da svoje bogatstvo troše na stvari koje pomažu cijelom društvu itd itd. Međutim on je isto tako u tom članku rekao: “bolje je da čovječanstvo milijune bogatih baci u more nego da ih se potroši kao potpora i poticaj lijenima, pijanima i nevrijednima”   (eng. “it were better for mankind that the millions of the rich were thrown into the sea than so spent as to encourage the slothful, the drunken, the unworthy”).
Zašto je to važno? E pa zato što se bogatstvo stječe radom, trudom i odricanjem i bogatstvo treba biti vrlina, a ne mana. Zbog bogatstva niko ne bi trebao biti kažnjavan ili izopćavan iz društva. A pogledajte samo šta se događa kod nas.

Vjerujem da većina ljudi smatra da je pravedno da se npr. gospodinu Arnaultu uzme 75 % onoga što zaradi i da se raspodijeli “društvu”. Međutim gospodin Arnault nikome ništa nije ukrao. Dapače, on pruža ljudima nevjerovatne proizvode svojih tvrtki. Ljudi njegove proizvode kupuju svaki dan i žude za njima. Zamislite – mi kažnjavamo čovjeka što proizvodi nešto za što smo spremni platiti ogromne količine novca.

Zamislimo jednu priču, više osobnog karaktera. Vaš djed je bio siromašan čovjek. Imao je neki sitni komadić zemlje koji je obrađivao svakog dana od 6 ujutro do 8 navečer. Često bi večeri provodio brinući se za bolesnu stoku. Sve što je zaradio od prodaje svojih proizvoda ulagao je u to da se njegovo dijete obrazuje. A imao je sreće da je imao bistro i vrijedno dijete koje je uspjelo završiti srednju poljoprivrednu školu i donijelo neke inovativne načine obrade zemlje u svoje selo. Ubrzo je taj mladić zarađivao dajući savjete, liječeći životinje i pomažući svom ocu u polju. Štedjeli su i uspjeli kupiti nešto više zemlje i nešto više stoke. Nakon nekoliko godina djed je umro, ali je prije toga dočekao da mu na svijet dođe unuk. Otac je sina učio vrlinama marljivosti. Otac se odricao svega i štedio da bi sina poslao na fakultet. Sin nije gubio vrijeme nego je ubrzo završio fakultet i postao liječnik. Bili su to sretni trenuci za ponosnog oca. Sin je radio, specijalizirao se i postajao sve uspješniji u svom poslu. Kupio je još nešto zemlje u svom rodnom selu kako bi ostavio neki kapital i svom djetetu jednog dana. Godine su prolazile. Otac sada pripadnik srednje klase i u jednom drugačijem dobu i dalje uči svog sina istim starim vrijednostima truda, marljivosti i predanosti. Sin je veoma poduzetan i izrazito inteligentan. Vrijeme je računala, interneta i povezanosti. Sin odlazi na fakultet i već na fakultetu počinje raditi na raznim projektima. Nakon fakulteta dolazi ocu s poslovnim prijedlogom. On i njegov prijatelj imaju tu izvrsnu ideju da naprave pretraživač interneta. Otac se baš nešto ne razumije u te stvari, ali pametan je i vjeruje svom sinu i posluša ga do kraja. Kad je poslušao taj prijedlog se čak i ne čini tako loš. Otac je odlučio. Prodat će djedovo imanje i svu svoju ušteđevinu dati sinu. Teški su to trenuci. Sin i njegov prijatelj rade dan i noć, često bez dovoljno sna i uz nezdravu prehranu. Osjeća se napetost u cijeloj obitelji. Sve što su mukom uspjeli uštedjeti može propasti. Ali i dalje vjeruju da se trud mora isplatiti. Jednog dana sve dolazi na naplatu. Čini se da je sinova ideja bila nešto genijalno. Tvrtka polako raste. I dalje je moguće sve izgubiti, ali nakon nekoliko godina sin je multimilijunaš. Kupuje svom ocu i majci kuću iz njihovih snova na moru da uživaju u svojim starim godinama. Sebi ispunjava dječačke želje izlazaka, automobila i putovanja po svijetu. Ljudi svakodnevno koriste njegov servis i što je najbolje u tome uživaju.

Rekao bi neko – kako sretna priča. Naravno – izmišljena je, ali isto tako i realna jer je svijet pun sličnih priča.

Zamislite da je to Vaše dijete? Da ste se Vi, vaši roditelji i cijela Vaša obitelj toliko odricali i da ste svi bili na rubu živaca i na rubu propasti i živjeli teško godinama da bi Vaš sin uspio. I šta se dogodi kad na kraju uspije? Država će mu oduzeti 75 %. Neki političar koji u životu nije radio ni dana ni sata ni minute je odlučio da tako mora biti. I plus u javnosti ga oslikavaju kao bahatog milijardera koji nema pojma šta je stvarni život.

A ono što ne znaju je da Vaš sin pomaže i svoju širu obitelj te da planira izgradnju škole u selu iz kojeg je potekao Vaš djed. Nije to novinare briga. Oni smatraju da je on bahati milijarder i bolje mu je da plati tih 75 % dok mu nisu pokucali na vrata s mačetom u ruci.

E sad – naravno da će neki doći i reći da bogastvo na prostoru ex-yu nije stvoreno radom već pretvorbom, pljačkom, ovim ili onim. Istina – dio bogastva jest. Ali vjerujte – to su isti ljudi koji Vam se smiju s plakata pred izbore i koji zagovaraju da treba oduzimati od bogatih i koji Vam govore da su privatnici i poduzetnici zlo. To su isti oni čiji novinari objavljuju članke o razmaženim bogatašima. To su oni koji žele otimati.

A protiv njih se ne može boriti tako što ćete podržavati otimačinu. Protiv njih se bori stvaranjem i bogastvom. Jedino kad ostatak populacije postane dovoljno bogat moći će  se postići i pravna država.

Ja želim biti bogat. Želim da moje dijete bude još bogatije. Bio bih jako sretan da je moj prvi komšija još bogatiji. Želim da je svaki građanin koji radi i poduzima nešto bogat. Ali isto tako ne želim dati ni dijelić bilo čega onima koji su lijeni i onima koji žele otimati.

Mislim da je bogatstvo vrlina, a ne mana. I mislim da je vrijeme da prestanemo željeti biti “siromašni” i zazivati otimačinu i da počnemo raditi.

Oglasi