“BiH treba muškarčinu!”

by IsakN

Ovaj post sam odlučio napisati potaknut temom koja se ovih dana raspravlja na forumu portala malog (i lijepog) grada iz kojeg dolazim – Cazina. Pokretač teme već u naslovu, a pogotovo u nastavku zaziva nekog novog Josipa Broza ili neku drugu jaku osobnost koja bi valjda “čvrstom rukom” trebala da napokon pokrene neke pozitivne procese u BiH. Temu su komentirali različiti profili ljudi – ljevičari, desničari, Titoisti, Abdićisti (op.a. Fikret Abdić). Očekivanja su uglavnom takva da se svi (iz koje god političke opcije bili) zalažu za snažnim, karakternim i odlučnim vodstvom. Neki bi, najradije, imao sam osjećaj – diktaturu.

Opća je činjenica da ljudi u teškim/kriznim vremenima zazivaju mesiju, spasitelja, supermena, junaka, viteza. A vremena su zaista teška. U BiH (ali i u regionu) živjeli smo na račun zapadnog balona koji se 2008. tako lijepo ispuhao. Svijet je ušao u krizu, recesiju, a kako svi pokazatelji govore i u depresiju. Neki kažu da je to kraj neoliberalizma. Ljudi vole dodavati taj prefix neo koji kao da daje još neku moćniju, mističniju i nadasve negativnu konotaciju liberalizmu. Ali liberalizam i slobodno tržište ovo nisu napravili – napravili su ga državni regulatori koji su upravljali centralnim bankama, a preko njih i ostalim bankama, novac se upumpavao u prenapuhane sektore, manipuliralo se cijenama i resursi trošili u pogrešne investicije.

Nego vratimo se “spasitelju” ili “muškarčini”. Historija nas uči životu – tako i iz historije možemo vidjeti kako jedan od najmračnijih perioda u ljudskoj historiji (srendji vijek) obiluje pričama o vrlim vitezovima, junacima koji se bore protiv zla. Čak i Wegelin (najstarija Švicarska banka) u svom nedavnom komentaru o investicijama i ekonomskim pokazateljima govori o toj strani ljudske psihologije:

Stories, not analyses: where monsters lurk, explanations are obviously no great help. Mythology replaces sober consideration. When there is no sign of heroes anywhere in the real world, we begin to invent them. This is how the Swiss sagas of the Middle Ages “explained” the destructive forces of nature and – in fantasy rather than reality – allowed particularly brave and bold heroes to triumph over the monsters. Now, it is the incorruptible, all-seeing heroes of the novels that are to save the financial system, and thus the whole world, in the nick of time – and so to bring hope to mankind in dark times.

Reality, however, looks a good deal more down to earth, and, sadly, a good deal less hopeful. No question of triumphant heroes here.

Zašto se očekuje da jedan čovjek može kontrolirati složeni sustav jednog sela, a kamoli cijele države? Zato što na taj način čovjek ima u nekog uprijeti prstom, ima od nekog nešto očekivati i ima vjerovati u nešto – a ne mora se suočiti sa “zastrašujućom” (moj komentar: oslobađajućom i prelijepom) činjenicom da je sve u njegovim rukama.

Ne treba ni Bosni i Hercegovini niti ijednoj drugoj dražavi “muškarčina”. Europi ne trebaju birokratske “muškarčine” iz EU parlamenta. Ne treba joj ni Sarkozy ni Angela Merkel, ali ni David Cameron. Americi ne treba Obama.

Ljudima treba sustav koji će poštovati svakog pojedinca –  narod treba državu koja je tu da osigura samo sigurnost i prava pojedinca (ponajprije prava slobode, života i vlasništva). Sve ostalo je previše.

Bosni i Hercegovini trebaju slobodni, ali i odgovorni ljudi koji će se brinuti sami za sebe. Treba nam smanjenje broja svih općina, kantona, funkcionera, administracije i svega ostalog. Treba nam da počnemo raditi i trgovati, inovirati i napredovati, naučiti živjeti od svog rada – a ne od DRŽAVE!

Povijest nas uči da su najprosperitetniji periodi čovječanstva bili kad je narod bio slobodan odnosno kad je država bila slaba – od perioda stare Grčke, Rima, preko renesanse, industrijske revolucije, do pada komunizma 90ih. Kad god se država miješala i bila jaka imali smo stagnaciju.

Vrijeme je da shvatimo da je naša sudbina u našim rukama – a ne u rukama nekog “muškarčine” ma ko on bio!

Završit ću riječima iz izvrsnog video uratka (link ovdje): Give us a chance so we can discover the most valuable ways to serve one another. 

Oglasi